Friedman: Zbog ovoga će Trumpovo maltretiranje imati suprotan efekat

Thomas Friedman je napisao da je ono što ga plaši u Trumpovoj strategiji nametanja carina svima jeste što on to čini bez ikakvog razumijevanja kako funkcionira globalna ekonomija, donosi odluke prema vlastitom nahođenju, a mi ga u tome slijedimo.

Iskusni novinar je u svojoj kolumni u novinama The New York Times naveo da nije protiv korištenja carina za suzbijanje nepoštenih trgovinskih praksi, ali smatra problematičnim to što Trump nije nimalo jasan u svojim namjerama. Nekada govori kako su carine sredstvo za povećanje prihoda, nekada da su tu kako bi prisilile na investiranje u SAD-u, a nekada da su način za sprečavanje ulaska fentanila u SAD.

Friedman je upitao: „Koje od ovoga je, zapravo, cilj carina?“ Objasnio je da Amerikanci očekuju od Trumpa da im predstavi svoj plan, da jasno izloži svoju viziju funkcioniranja globalne ekonomije danas te objasni kako namjerava ojačati američku poziciju. Na primjer, da kaže: „Ovdje moramo smanjiti potrošnju, uvesti carine i investirati. To je ono što nas tjera na takve i takve korake.“

Da je tako postupio, to bi bio znak pravog vodstva, ali, umjesto toga, Trump prijeti carinama i konkurentima i saveznicima, bez ikakvog zadovoljavajućeg objašnjenja i bez osvrtanja na potencijalne štete koje bi te carine mogle nanijeti američkoj industriji i potrošačima.

„Potpuni je haos“, napisao je Friedman, dodajući da uvođenje carina od 25 posto na meksičkim i kanadskim granicama dugoročno bi moglo izazvati neviđene poremećaje u američkoj industriji.

Zbog toga Friedman smatra da Trump ili namjerno želi izazvati taj poremećaj ili obmanjuje javnost ili ne razumije stvarnost. Ako je u pitanju ovo zadnje, trebao bi proći intenzivan kurs o surovim zakonima globalne ekonomije, o onakvoj kakva ona zaista jeste, a ne kakvom je on zamišlja, rekao je Friedman.

Predložio je da taj kurs vodi ekonomista sa Univerziteta Oxford Eric Beinhocker, koji mu je privukao pažnju izjavom da „nijedna država na svijetu ne može sama proizvesti iPhone“, uz objašnjenje da ne postoji država ili kompanija koja ima svo znanje, sve dijelove, proizvodnu snagu i sirovine koje su potrebne za izradu tog uređaja koji nosimo u džepu.

Kompanija Apple kaže da sastavlja telefone iPhone, kompjutere i pametne satove uz pomoć „hiljada kompanija i miliona ljudi u više od 50 zemalja i regiona“, koji „svojim vještinama, talentima i trudom doprinose proizvodnji, isporuci, popravi i recikliranju naših proizvoda“.

Ogromni ekosistem

Beinhockerova tačka gledišta, prema kolumnisti, jeste da govorimo o ogromnom ekosistemu koji omogućava da ovaj telefon bude zadivljujući, pametan i pristupačan cijenom. Velika je razlika između doba u kojem zaista živimo i onog u kojem Trump misli da živi. Danas više ne važi slogan ​​„To je ekonomija, glupane“. To je pripadalo Klintonovom dobu, a danas bi bilo ispravnije reći „To je ekosistem, glupane“.

Beinhocker, koji je i izvršni direktor Instituta za novo ekonomsko razmišljanje na fakultetu Martin pri Univerzitetu Oxford, tvrdi da u stvarnosti „ne postoji više nešto stvarno i opipljivo što se može nazvati američkom ekonomijom, postoji samo ta računovodstvena iluzija koju nazivamo američkim BDP-om“, iako „postoje američki interesi u ekonomiji, američki radnici, američki potrošači i kompanije sa sjedištem u SAD-u, ali ne postoji američka ekonomija u izolovanom smislu“.

Nekada je važilo pravilo: „Ti proizvodiš vino, ja proizvodim sir. Ti imaš sve što ti je potrebno da napraviš vino, a ja imam sve što mi je potrebno da napravim sir, pa trgujemo i oboje smo na dobitku.“ Ali ti dani su davno prošli, osim u Trumpovoj glavi, kako je rekao kolumnista.

Umjesto toga, postoji globalna mreža trgovinskih, proizvodnih i uslužnih „ekosistema“, objašnjava Beinhocker: „Postoji ekosistem za automobile, ekosistem za vještačku inteligenciju, ekosistem za pametne telefone, ekosistem za razvoj lijekova, ekosistem za proizvodnju čipova.“ Ljudi, dijelovi i znanje koji čine te ekosisteme neprestano se kreću naprijed-nazad kroz različite ekonomije.

Kolumnista je naveo primjere industrija koje prelaze granice i u kojima različite kompanije i zemlje sarađuju, što povećava brzinu i kvalitet proizvodnje i smanjuje troškove iste. Primjer je razvoj vakcina tokom pandemije Covid-19, kada je došlo do neviđene globalne saradnje kroz koordinirana partnerstva između vlada, industrije, donatorskih organizacija, nevladinih organizacija i akademskih institucija, bez čega bi „razvoj vakcina na tradicionalan način trajao između 10 i 20 godina“.

Friedman je na kraju rekao da je povjerenje je ključni elemenat koji omogućava ekosistemima da funkcioniraju i rastu, ono djeluje poput ljepila i podmazivanja – učvršćuje veze saradnje, a istovremeno olakšava protok ljudi, proizvoda, kapitala i ideja između zemalja. Ako se ukloni povjerenje, ekosistemi počinju da se urušavaju.

Povjerenje se gradi na dobrim okvirima i zdravim odnosima, ali Trump gazi i jedno i drugo, kako kaže Friedman, čime će osiromašiti ne samo SAD, nego i cijeli svijet. „Gospodine predsjedniče, odradite svoj domaći zadatak“, poručuje Friedman.