Pravni stručnjaci: Trumpov plan je ratni zločin, zagovornici raseljavanja Palestinaca mogu biti procesuirani
Plan za Gazu američkog predsjednika je nastavak izraelske politike etničkog čišćenja, koja traje od 1948 , što je kršenje Ženevske konvencije.

Stručnjaci za međunarodno pravo opisali su plan američkog predsjednika Donalda Trumpa da zauzme Pojas Gaze i raseli Palestince s tog područja kao „ratni zločin“ za koji bi izraelski i američki dužnosnici mogli biti procesuirani.
Stručnjaci ističu da ovaj plan predstavlja nastavak izraelske politike raseljavanja i etničkog čišćenja, koja traje od 1948. godine, čime se krše Ženevske konvencije i Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda.
Nastavite čitati
list of 3 itemsWHO: Američki potezi ozbiljno utječu na globalno zdravlje
Šta znamo o ‘Projektu 2025’ i crpi li Trump ideje iz njega
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu izjavio je 7. februara: „Saudijska Arabija ima ogromna područja i na njima može uspostaviti palestinsku državu“.
Netanyahuova izjava uslijedila je kao odgovor na pitanje voditelja na izraelskom privatnom televizijskom kanalu Channel 14 u vezi s insistiranjem Rijada na uspostavi palestinske države u zamjenu za normalizaciju odnosa s Tel Avivom.
Tokom konferencije za novinare s Netanyahuom u Bijeloj kući 4. februara Trump je otkrio namjeru svoje zemlje da preuzme kontrolu nad Gazom nakon protjerivanja Palestinaca.
Trump od 25. januara promovira plan o raseljavanju Palestinaca iz Gaze u susjedne zemlje, poput Jordana i Egipta, što su obje države odbile, a pridružile su mu se i druge arapske zemlje te regionalne i međunarodne organizacije.
„Narod Gaze nalazi se u vrlo čudnoj pravnoj situaciji“, rekao je za agenciju Anadolija John Quigley, profesor međunarodnog prava na Državnom univerzitetu Ohio. Napominje da je velika većina stanovnika Gaze prisilno raseljena 1948. iz drugih dijelova Palestine, „a ta područja su pod izraelskom okupacijom od tada.“
Te godine Izrael je uspostavljen na teritorijama koje su okupirale naoružane cionističke grupe nakon što su počinile masakre nad Palestincima i protjerale gotovo 700.000 Palestinaca s njihove zemlje.
„Ti se ljudi imaju pravo vratiti svojim domovima, tako da zapravo imaju pravo otići negdje, ali to nisu Egipat ili Jordan, to su teritorije koje je okupirao Izrael“, naglasio je Quigley.
Izrael je pretvorio Gazu u najveći zatvor na svijetu, budući da je drži pod opsadom već 18 godina. Genocidni rat natjerao je oko dva miliona stanovnika Gaze, od ukupno 2,3 miliona Palestinaca koji žive na tom području, na bijeg u katastrofalnim uvjetima, uz namjerno izazivanje teških nestašica hrane, vode i lijekova.
Govoreći o Trumpov planu, Quigley je naglasio da se time jasno krši međunarodno pravo, rekavši: „Očito je da bi bilo nezakonito da se Sjedinjene Američke Države nasele na teren u Gazi bez pristanka palestinskog naroda. To je njihova teritorija.“
Naglasio je da „nijedna vanjska sila ne može zauzeti teritoriju bilo koje evropske zemlje bez njenog pristanka, pa se to ne može učiniti ni u Gazi“.
„Prilično je čudno reći da je način na koji se postupa s ljudima nakon što su bili podvrgnuti genocidu njihovo raseljavanje. Iako gospodin Trump očito ne bi priznao da je (Izrael) počinio genocid, to je činjenično stanje“.
„Dakle, kada se počini genocid, glavno što treba učiniti je obeštetiti žrtve koliko god je to moguće“, dodao je, istaknuvši da „preseljenje ljudi s njihove zemlje sigurno nije pravi način za to (nadoknadu štete). To je još jedno kršenje njihovih prava“.
Susan M. Akram, direktorica Odsjeka za ljudska prava na Pravnom fakultetu Univerziteta u Bostonu, istaknula je da „Trumpov plan predstavlja više od jednog zločina“.
Prisilno raseljavanje je ratni zločin
Objasnila je da je “prisilno raseljavanje samo po sebi ratni zločin prema Četvrtoj ženevskoj konvenciji i Rimskom statutu Međunarodnog krivičnog suda“.
Istaknula je da „članovi 45. i 49. Četvrte ženevske konvencije zabranjuju prisilno premještanje pojedinaca ili grupa, kao i deportacije s okupiranih područja“.
“Član 147. Četvrte ženevske konvencije definira protjerivanje ili nezakonito premještanje zaštićenih osoba, što podrazumijeva civile, osobe koje ne učestvuju u neprijateljstvima i stanovništvo pod okupacijom, kao ozbiljne povrede”, dodala je.
„Ova kršenja ne samo da predstavljaju ratne zločine, već i elemente zločina protiv čovječnosti i genocida“, rekla je Susan Akram.
„Član 8. Rimskog statuta jasno definira elemente ratnog zločina raseljavanja civila, dok član 7. definira prisilno premještanje ili deportaciju kao dio zločina protiv čovječnosti“, dodala je.
Skrenula je pažnju na pravnu odgovornost SAD-a u međunarodnom pravu, rekavši da „saučesništvo u genocidu predstavlja poseban zločin i kršenje odgovornosti države prema Konvenciji o genocidu“.
Napomenula je da se „slučaj koji je Nikaragva pokrenula protiv Njemačke pred Međunarodnim sudom pravde posebno bavi ovim pitanjem, jer druge države i pojedinci odgovorni za naređivanje genocidnih radnji mogu biti uključeni u slučajeve pred Međunarodnim krivičnim sudom.“
Nikaragva je 1. marta 2024. godine podnijela tužbu Međunarodnom sudu pravde, tražeći da Njemačka prekine vojnu podršku Izraelu, koja “olakšava vršenje genocida” nad Palestincima u Gazi.
Akram je naglasila da se „zločini poticanja na genocid, koji uključuju pozive na prisilno premještanje stanovništva, također mogu procesuirati pred Međunarodnim krivičnim sudom, ali i pred domaćim sudovima.“
Međunarodni krivični sud izdao je naloge za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i bivšeg ministra odbrane Yoava Gallanta 21. novembra prošle godine, pod optužbom da su počinili ratne zločine i zločine protiv čovječnosti nad Palestincima u Gazi.
Sistematsko raseljavanje
Nijmeh Ali, predavačica na Novozelandskom univerzitetu Otago, rekla je da bi politika prisilnog raseljavanja „mogla imati ozbiljne pravne posljedice“ i za izraelske i za američke dužnosnike.
Objasnila je da bi se „američki dužnosnici mogli smatrati odgovornima za pomaganje i poticanje ovih zločina prema članu 25(3)(c) Rimskog statuta, zbog pružanja vojne pomoći ili diplomatske zaštite.“
„Osim toga, prema principu univerzalne jurisdikcije, zemlje poput Belgije, Španije i Južne Afrike dopuštaju procesuiranje ratnih zločina bez obzira na to gdje su počinjeni, što znači da bi se izraelski i američki dužnosnici mogli suočiti s nalozima za hapšenje na stranim sudovima“.