Le Point: Hoće li Franjo biti posljednji papa

Nijedan suvereni papa nikada neće moći imati autoritet kao Franjo – teza je historičara crkve i papstva Giovannia Marie Viana u novoj knjizi koju je prije nekoliko dana izdala Sveta Stolica, navodi se u magazinu Le Point u intervjuu s autorom i bivšim glavnim urednikom službenih novina Vatikana.

Magazin je, u intervjuu koji je pripremio Jerome Cordelier, naveo da se ovaj italijanski autor smatra jednim od najboljih poznavalaca Vatikana te da ga je uvijek istraživao objektivno i s dozom sarkazma, a ovoj knjizi je analizirao papinstvo Benedikta XVI i Franje iz perspektive dugog historijskog konteksta kršćanstva.

Na početku intervjua, na pitanje da li je njegov opis Franje kao „posljednjeg pape“ provokacija, Giovanni Maria Vian je rekao da nije, dodavši da je time označio kraj jedne ere, kao što je Benedikt XVI rekao 2016. godine: „Ja više ne pripadam starom svijetu, ali novi svijet još nije počeo.“

Nasljednik Petra

Vian je naglasio da je Franjo „bez sumnje posljednji od suverenih papa kakve smo poznavali u posljednja dva stoljeća“. S njim je, kako kaže, papinstvo dostiglo vrhunac svoje vlasti od potvrde papine nepogrešivosti 1870. godine i, kao nijedan od njegovih prethodnika, pokazao je svoju ulogu vrhovnog vođe ponovnim potvrđivanjem suverenosti pape kako bi prevazišao neslaganja unutar crkve.

Štaviše, u posljednjem zakoniku Vatikana iz 2023. godine Franjo naglašava da njegova vremenska vlast proizilazi iz činjenice da je on nasljednik apostola Petra. Nijedan papa prije nije osnaživao svoju vlast kao šef države na osnovu svog položaja kao biskupa Rima, čime Vatikan potvrđuje da je teokratska država.

Vian je istakao da se papa Franjo predstavlja kao skroman papa, ali u stvarnosti ima velik autoritet, čak i autoritarnost. Iako traži načine konsultacije, na kraju je on taj koji odlučuje, dok je Benedikt XVI bio osjetljiviji od njega na kolektivno mišljenje te je nastojao konsultirati se s tijelima Rimske kurije.

Iako je papa Franjo vrlo otvorenog uma i zna da države neće uskladiti svoje zakone s katoličkom etikom, on je protiv abortusa, eutanazije i rodne ideologije, što ga čini prilično tradicionalnim papom.

Primjer njegovog tradicionalnog pogleda na katoličanstvo je da mnogo govori o đavolu. Međutim, tada mediji ne objavljuju njegove riječi jer se ne uklapa u preovlađujući stereotip o savremenom papi.

Ne postiže ništa

Slika o njemu kao o „ljevičarskom papi“ prati Franju do te mjere da su ga nazivali populistom dok je bio u Argentini. Zapravo, on na svijet gleda kao da gleda Latinsku Ameriku, pa stoga ne simpatizira Sjedinjene Američke Države, koje se tamo percipiraju kao kolonijalna sila.

Kada je riječ o ratovima u Ukrajini i Armeniji, Franjo je bio na meti kritika, prema riječima autora, jer tvrdi da je Ukrajina u velikom iskušenju, ali nikada ne spominje Rusiju kao agresora, zbog čega je u očima nekih podrška ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Kada je riječ o Armeniji, mnogo je govorio o genocidu koji je izazvao reakciju Turaka, ali je izabrao šutnju o ratu s Azerbejdžanom.

Autor smatra da Franjo pokušava da uvede promjene, ali trenutno ne postiže ništa. Stoga, možemo dati samo privremenu procjenu njegovog papinstva. Iako su njegove namjere u vezi s mnogim pitanjima dobre, one ostaju samo namjere dok se ne prošire unutar crkve i ne primjenjuju kod njegovih nasljednika.

Kriza u crkvi trenutno se nastavlja sa dubokim kontradiktornostima. Dok postoji strogo postupanje u vezi sa seksualnim zlostavljanjima, bivši jezuitski svećenik Marko Ivan Rupnik, koji je optužen za zlostavljanje više žena, još nije smijenjen. Iako je prvobitno bio isključen iz crkvenih funkcija, kazna je naknadno ukinuta, navodi autor.

Na kraju, Vian vjeruje da će papa Franjo uspjeti pomjeriti Katoličku crkvu naprijed, ali treba naglasiti da crkva ide naprijed samostalno, a jasno je da riječi iz Rima, kako zaključuje, sve manje dopiru do ušiju katolika.