Djeca u Gazi rade za nedostatne osnovne stvari, sanjajući keks

Djeca u Pojasu Gaze prinuđena su da rade u uslovima koji su iz dana u dan sve teži s nastavkom agresije na Pojas Gaze, koja je dovela do pogibije više od 40 hiljada ljudi, od kojih su većina žena i djece.

Neki mladi ljudi hodaju okolo i prodaju sok i šoljice kafe, dok drugi lome kamenje kako bi se spasili totalnog siromaštva, prema procjenama Svjetske banke.

Svaki dan u sedam ujutro, 12-godišnji Ahmad Barbakh izlazi i luta između ruševina kuća uništenih bombardiranjem u Khan Yunisu, u južnom Pojasu Gaze.

Ahmad kaže: “Skupljamo kamenje porušenih kuća, zatim ga drobimo i prodajemo kantu (posudu napunjenu kamenjem) za šekel (manje od četvrtine dolara)”.

Dijete, čije je lice spalilo užareno sunce Pojasa Gaze, a kamenje ostavilo ožiljke na njegovim rukama, dodaje da ovo kamenje prodaje ožalošćenim porodicama “da bi sagradili grobove”.

Ali čini se da je nezadovoljan finansijskim povratom od svog mukotrpnog rada: “Jedva možemo da dobijemo 2 ili 3 šekela, nedovoljno da kupimo keks. Sanjamo o mnogim stvarima, ali ne možemo da ih ostvarimo”.

Do danas je izraelska agresija na Pojas Gaze dovela do smrti najmanje 40.476 Palestinaca, od kojih su većina žene i djeca.

Bosi među ruševinama

Pojas Gaze jedna je od najgušće naseljenih regija na svijetu, kao i jedna od najsiromašnijih.

Ujedinjeni narodi kažu da je dvije trećine stanovništva Gaze prije rata živjelo u siromaštvu, a da je 45 posto radno sposobnih bilo nezaposleno.

Otprilike polovina stanovništva Gaze je mlađa od 18 godina. Dok palestinski zakon službeno zabranjuje rad mlađim od 15 godina, mnoga djeca su radila u poljoprivrednom i građevinskom sektoru, u svjetlu sve veće bijede koja je rezultat opsade Pojasa koja traje već 17 godina.

Od izbijanja rata, široko rasprostranjena razaranja i stalno raseljavanje doveli su do toga da stotine hiljada ljudi ostanu bez posla, dok je više od 60 posto zgrada uništeno ili oštećeno, a voda i struja su trajno isključeni.

Khamis Al-Qudra (16 godina) i njegov mlađi brat Sami (13 godina) kreću se ulicama između ruševina kuća i uličica raseljenih kampova i prodaju sok.

Khamis kaže: “Pretrpjeli smo sunčanicu, a zbog velike količine ruševina na ulicama, geler se zabo u stopalo mog brata i izazvao infekciju”.

Dodao je da je njegov brat imao temperaturu i da su mu se “pojavile bubuljice po tijelu, a i sada pati jer nema lijekova za saniranje rane”.

 Zastrašujuće brojke

Humanitarni radnici ne prestaju upozoravati na opasnosti urušavanja zdravstvenog sistema, koji je trpio i prije rata, i koji više nije u stanju da se nosi sa ogromnim brojem ranjenih i žrtava sve teže pothranjenosti, posebno među djecom.

Humanitarne organizacije kažu da je stopa akutne pothranjenosti među djecom porasla za 300 posto u sjevernoj Gazi i 150 posto na jugu.

Prema ovim organizacijama, 41 posto porodica danas brine o djetetu ili više njih sa kojima nisu u srodstvu.

Khamis objašnjava kako je njegova porodica bila raštrkana zbog rata, govoreći: “Izgubili smo kuću, a potom i šator, i bili smo raseljavani devet puta”.

Dodao je: “Platili smo 300 šekela (81 dolar)” da prevezemo naše stvari prije nego što smo se smjestili u Mawasi, u Khan Yunisu blizu obale mora.

Rat je primorao sve članove porodice da rade kako bi izdržavali porodicu, ali Khamis kaže da ponekad ne mogu kupiti ni “kilogram paradajza koji košta 25 šekela”.

Ugnjetavanje i san o povratku kući

Što se tiče Moatasema Zidana (13 godina), koji je takođe raseljen u Mawasi, u Khan Yunisu i sjedi na ulici prodajući kafu, a ponekad majčinu dušicu i pistacije, on kaže da ponekad uspijeva sakupiti “30 šekela, ali to nije dovoljno za hranu i hljeb, jer su cijene veoma visoke i ne zadovoljavaju osnovne potrebe”.

Zidan dodaje da se osjeća potlačenim u ovoj patnji: “Provodim sate pod vrelim suncem da prikupim nešto novca koji potrošimo za jedan minut. Otišli smo iz svojih domova sa torbama u rukama, a danas posuđujemo tanjir i kašiku od komšije, to nije lako.

Dodao je: “Nekada ne mogu da zaradim ni 10 šekela dnevno uprkos tome što glasno vičem, prodajući. Ali bezuspješno”. Ovaj iznos nije dovoljan da se kupi bilo šta sa ludo rastućim cijenama, posebno plin i benzin za kuhanje, u svjetlu tekućeg rata.

Moatasem kaže: “Razmišljamo samo o osnovnim potrebama. Zaboravili smo šta znači zabavljati se i trošiti novac da bismo se zabavili… Sve čemu se nadam jeste to da se vratim svom domu i starom životu”.