Hearst: Starmer i laburisti prekršili obećanje o pitanju Palestine
Sada kada je Laburistička stranka na vlasti, optimizam je kratkog vijeka, piše britanski kolumnista.
Britanski kolumnista David Hearst oštro je kritizirao britansku Laburističku stranku i njenog lidera Keira Starmera, rekavši da su ignorirali bijes birača i prekršili obećanje Palestincima u nekoliko pitanja.
Hearst je, u podužem članku na britanskoj web-stranici Middle East Eye (MEE), rekao da su velika očekivanja o mogućoj promjeni kursa laburističke vlade prema Palestini i britanskim muslimanskim biračima izgleda srušena tokom prve dvije sedmice premijerskog mandata Keira Starmera.
Nastavite čitati
list of 3 itemsWalid al-Omari: Napad na Hodeidah može dovesti do velike eskalacije nakon što se Netanyahu vrati iz Washingtona
Haaretz: U izraelskom kontinuiranom poricanju stvarnosti okupacije krije se njegova propast
Pojašnjava da je Starmerova vlada imala sjajan početak s procurjelim informacijama za novine The Guardian da će Ujedinjeno Kraljevstvo odustati od svog pravnog prigovora na zahtjev Međunarodnog krivičnog suda (ICC) za izdavanje naloga za hapšenje protiv izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i ministra odbrane Yoava Galanta zbog ratnih zločina u Gazi.
Britanski kolumnista navodi da je ovaj potez povezan s imenovanjem Richarda Hermera za državnog tužioca. Hermer je jedan od advokata koji su potpisali pismo u maju 2023. godine, pozivajući bivšeg ministra vanjskih poslova Jamesa Cleverlyja da učestvuje u savjetodavnom mišljenju Međunarodnog suda pravde o pravnim posljedicama izraelskih akcija na okupiranim teritorijama i Jerusalemu.
Slutilo je na dobro
Hearst skreće pažnju na činjenicu da je prethodna konzervativna vlada osporila nadležnost Međunarodnog krivičnog suda nad Izraelom, iako je sud to pitanje iscrpno ispitivao dugih devet godina prije nego što je 2021. godine odlučio da ima nadležnost.
Dodao je da je Laburistička stranka bila jasna u tome da se mora poštovati međunarodno pravo i nezavisnost međunarodnih sudova, da sve strane podliježu odgovornosti za svoje postupke te kako Izrael sada mora u potpunosti poštivati naredbe sadržane u presudi Međunarodnog suda pravde.
Prvi moralni test
Sada kada je Laburistička stranka na vlasti, optimizam je kratkog vijeka. U svega nekoliko dana, ugledni advokat za ljudska prava Geoffrey Robertson – koji je Starmeru dao prvi posao advokata – otkrio je kako Washington vrši pritisak na Starmera da odustane. Robertson je pesimistički napisao da će ovo pitanje biti “prvi veliki moralni test” za Starmerovu premijersku poziciju.
Prošle sedmice, Starmer i njegov ministar vanjskih poslova David Lammy otputovali su u Sjedinjene Američke Države kako bi prisustvovali samitu NATO-a. Washington je tom prilikom potvrdio stav da će nastaviti sa svojim prigovorom s obzirom na to da Međunarodni krivični sud nema nadležnost nad Izraelom.
Lammyjevo sljedeće putovanje bilo je u Izrael, gdje je mnoge začudio rukovanjem s Netanyahuom, jednom od osoba koje je tužilac Međunarodnog krivičnog suda Karim Khan optužio za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.
Lammy je održao sastanak samo nekoliko sati nakon što je Netanyahu odobrio zračni napad na Al-Mawasi u Khan Younisu, koji je ranije bio označen kao sigurna zona. U napadu je ubijeno više od 90 Palestinaca, a stotine su ranjene.
Prezir prema međunarodnim sudovima
Taj napad, čak i nakon devet mjeseci uzastopnih masakra nad civilima u Gazi, označio je novi nivo izopačenosti i pokazao prezir Izraela prema Međunarodnom krivičnom sudu i Međunarodnom sudu pravde, koji su već upozorili Izrael da se pridržava svojih obaveza koje proizilaze iz Konvencije o genocidu.
”Nijedna riječ – koju mogu pronaći – nije izašla iz Lammyjevih usana o masakru u Al-Mawasiju, iako je njegov premijer brzo reagirao na ruski napad na dječiju bolnicu u Kijevu iste sedmice”, rekao je Hearst.
Dan nakon Lammyjevog sastanka s Netanyahuom, izraelski list Maariv objavio je, pozivajući se na dobro obaviještene izvore, da je britanski ministar vanjskih poslova dao Izraelu uvjerenje da će Ujedinjeno Kraljevstvo i dalje ostati pri svom prigovoru na zahtjev koji je prvobitno iznijela konzervativna vlada. Britansko ministarstvo vanjskih poslova negiralo je da je donesena bilo kakva odluka.
Kukavičluk, a ne realizam
Hearst u članku postavlja pitanje o šutnji Londona na masakr u Al-Mawasiju, pa kaže: “Je li njihova šutnja na taj masakr pokleknuće pod pritiskom Sjedinjenih Američkih Država i Izraela zbog Međunarodnog krivičnog suda? Je li ova tišina ono što Starmer i Lammy podrazumijevaju pod realizmom?”. Autor kaže da ima drugu riječ za to: “kukavičluk”.
Nastavio je s kritikama na račun Starmera i laburističke vlade, rekavši kako nije iznenađujuće da Starmer slijedi put kojim je krenula svaka Britanska vlada u palestinsko-izraelskom sukobu, ali je iznenađujuće vidjeti da to čine u ovim vanrednim vremenima.
Pojašnjava da Izrael nikada ranije nije pokrenuo rat u Gazi, koji je trajao devet mjeseci. Nikada prije nije direktno ubijeno 40.000 ljudi, a vjerovatno tri puta više indirektno, kako je ovog mjeseca objavio medicinski časopis Lancet. Izrael, također, nikad prije nije bio na optuženičkoj klupi pred dva najviša međunarodna suda.
Isporuka oružja Izraelu u bilo kojim okolnostima je upitna, a činjenje toga u ovim okolnostima moglo bi predstavljati saučesništvo u ratnim zločinima i genocidu.
Finansiranje UNRWA-e
Hearst navodi da bi naredni očekivani korak Starmerove vlade bio da Lammy vrati britansko finansiranje UNRWA-e od 45 miliona dolara.
Ovo finansiranje je prekinuto naglo i bez posvećivanja dužne pažnje, nakon što je Izrael tvrdio, bez ikakvih dokaza, da su pripadnici UNRWA-e učestvovali u napadu 7. oktobra i da je gotovo deset posto osoblja te organizacije u Gazi bilo u sastavu Hamasa.
Ovo je suština onoga što je Netanyahu sve vrijeme želio postići protjerivanjem UNRWA-e i to nema nikakve veze s borbom protiv Hamasa, već s pitanjem palestinskih izbjeglica. UNRWA je jedina agencija Ujedinjenih naroda koja priznaje palestinske izbjeglice i njihove potomke. “Nema UNRWA-e, nema problema s izbjeglicama, da posudim frazu od Staljina”, rekao je Hearst.
“Treba li Britanija, koja je historijski odgovorna za prvu veliku palestinsku izbjegličku krizu 1948. godine, poznatu kao Nakba, slijediti Izrael na ovom putu?”, upitao je autor, dodavši: “To će učiniti na vlastitu odgovornost, kako na Bliskom istoku, tako i kod kuće.”
Hearst dodaje da je to vrhunac cinizma, jer je Starmer obećao u Kraljevom govoru da će se njegova vlada posvetiti stvaranju palestinske države uz izraelsku državu, dok je izraelski Knesset odbacio rješenje o dvije države, i to velikom većinom glasova. “Šta može biti ciničnije od nastavka politike za koju znate da je neće provoditi nijedan izraelski lider”, dodaje autor.
Kampanja narušavanja ugleda
Treći dokaz kojim potkrepljuje svoje tvrdnje odnosi se na reakciju Laburističke stranke na jasno protivljenje muslimanske zajednice u Britaniji, koja je prije izraelskog rata u Gazi predstavljala njen najveći glasački blok.
Hearst kaže da laburisti mogu imati jedan od dva odgovora biračima koji odluče uskratiti svoj glas stranci. Mogli bi priznati njihovo pravo na protest i da je to jedini način da iskažu svoje nezadovoljstvo radom svog zastupnika. Bila bi to demokratija na djelu u Laburističkoj stranci, iz koje stranka može učiti. Nakon toga, mogu se približiti i komunicirati s članovima ove zajednice.
Druga stvar bi bila da zanemari ovu zajednicu i napusti ih, te da se okrene drugim biračima poput nezadovoljnih Torijevaca.
To su jedine dvije opcije ako vjeruju u demokratiju, kako laburisti tvrde.
Ono što Laburistička stranka ne može učiniti jeste da nastoji kriminalizirati i delegitimizirati ovo protestno glasanje, tvrdeći da je glasanje protiv zastupnika Laburističke stranke čin zastrašivanja i da je to bila ”toksična” kampanja s ciljem da se obični birači natjeraju da odbace svog sadašnjeg zastupnika.
Ono što Laburistička stranka ne može učiniti je da imenuje lažna muslimanska vijeća koja će govoriti u ime zajednice koja nema pravo glasa u svom izboru, jer, ako laburisti krenu ovim autoritarnim putem, bijes i nezadovoljstvo u ovoj zajednici će rasti eksponencijalno, sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze.
Autor je istakao da muslimani i drugi propalestinski glasači ne zastrašuju svoje zastupnike, ”oni ih pozivaju na odgovornost za glasove koje daju u parlamentu”, a to je dobra lekcija iz demokratije.
Autoritarni odgovor
Hearst kaže da Britanija, poput Francuske i Njemačke, ide putem kriminalizacije mirno izraženog političkog neslaganja, “ali se ovaj autoritarni odgovor pokazao neuspješnim svaki put kada se pokuša primijeniti”.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron pokušao je podijeliti francuske muslimane na ”dobre” i ”loše”, zbog čega je platio visoku cijenu takve politike na nedavnim izborima.
Ista politika je isprobana u Austriji gdje su, u jednoj fazi kampanje protiv Muslimanske braće, postavljani putokazi na cestama koji upozoravaju vozače na opasne džamije. To je pokušavano i u Njemačkoj, gdje je izražavanje podrške Izraelu sada uključeno u zakon o dobijanju državljanstva.
Širom Evrope, branitelji liberalne demokratije sve se više okreću neliberalnim sredstvima. Sve što rade je raspirivanje antimuslimanskog rasizma, a ima i onih na krajnjoj desnici koji se ne ustručavaju otvoreno to iskazati.
Hearst je svoj članak završio riječima: “Neka Bog bude na pomoći Palestini tokom Trumpovog drugog mandata. No, Starmerova vlada vodi Britaniju u ruke krajnje desnice. Starmerova vlada ne samo da će doživjeti neuspjeh, već će svojim gušenjem propalestinske opozicije unazaditi demokratiju u Britaniji.”