Šta Gantzovo povlačenje otkriva o neuspješnoj strategiji Izraela u Gazi

Izraelski lideri su u dilemi jer je višedecenijska izraelska politika razdvajanja propala i više ne mogu održavati iluziju da je Pojas Gaze odvojen od Zapadne obale.

Uprkos razlikama s Netanyahuom, niti Benny Gantz nema plan za dan poslije (REUTERS/Nir Elias)

Izraelski magazin +972 navodi da je napad od 7. oktobra prošle godine doveo do sloma „politike razdvajanja“ koju Izrael decenijama provodi prema Pojasu Gaze, što su shvatili član Ratnog kabineta Benny Gantz i ministar odbrane Yoav Gallant, ali premijer Benjamin Netanyahu i ekstremna desnica to i dalje odbijaju priznati.

U tekstu koji je napisao Meron Rapoport objašnjeno je da je nesuglasice unutar Izraelske vlade po pitanju „dana nakon rata“ u Pojasu Gaze teško razumjeti te da je Gantz svoje povlačenje opravdao Netanyahuovim sprečavanjem „istinske pobjede“ jer nije prezentirao izvodiv plan za upravljanje Pojasom nakon rata.

Gantz, koji se pridružio Vladi i Ratnom kabinetu nakon 7. oktobra 2023. kao ministar bez portfelja, pozivao je Netanyahua da iznese svoj plan „za dan nakon rata“, ali premijer, koji ima lični i politički interes za produžavanje rata, do sada je odbijao dati prijedlog, pored toga što odbija dalje postojanje države „Hamasistan“ i zamjenjuje je „Fatahistanom“ pod upravom Palestinskih vlasti.

Nesuglasice su dublje

Međutim, niti sam Gantz nema izvodiv plan, jer njegov prijedlog – da se Islamski pokret otpora Hamas zamijeni „mehanizmom međunarodnog civilnog upravljanja“ koji uključuje neke palestinske elemente uz održavanje sveobuhvatne izraelske sigurnosne kontrole – u konačnici ispunjava ono što Netanyahu i njegovi krajnje desničarski saveznici žele, a to je nastavak sukoba do unedogled, kako kaže autor teksta.

Čak ni Gantzov i Gallantov zahtjev od Netanyaha da da prioritet postizanju sporazuma s Hamasom o vraćanju zarobljenika nije dobar izbor, kako kaže autor, jer svaki sporazum zahtijeva povlačenje Izraela i doveo bi do povratka vladavine Hamasa ili Palestinskih vlasti, a oboje je neprihvatljivo, kako za Gantza Gallanta, tako za Netanyahua i njegove krajnje desničarske saveznike.

Meron Rapoport je objasnio da su nesuglasice mnogo dublje od pitanja „dana nakon rata“ u Gazi. Naime, izraelski lideri su sada u dilemi jer je višedecenijska izraelska „politika razdvajanja“ propala i izraelski lideri više ne mogu održavati iluziju da je Pojas Gaze odvojen od Zapadne obale.

Izraelska politika razdvajanja može se pratiti još od ranih 1990-ih kada je, u pozadini Prve intifade i Zaljevskog rata, Vlada počela uvoditi dozvole Palestincima ograničavajući im putovanja od Zapadne obale do Pojasa Gaze. Ograničenja su se pojačala tokom Druge intifade i dostigla svoj vrhunac nakon izraelskog „povlačenja“ iz Gaze 2005. i kasnijeg uspona Hamasa na vlast.

Netanyahu je radio na jačanju politike razdvajanja te je proširio jaz između Pojasa Gaze i Zapadne obale usmjeravanjem sredstava Hamasovoj vladi u Pojasu, vjerujući da bi geografska i politička podjela Palestinaca ograničila mogućnost uspostavljanja nezavisne palestinske države.

Međutim, Hamas je objavio da je jedan od razloga napada 7. oktobra 2023. bio da se uništi iluzija da je Pojas Gaze poseban entitet te da se Pojas i cjelokupno palestinsko pitanje vrati u fokus i u tome je, bez sumnje, uspio, prema autoru.

Strateški vakuum

Ipak, Izrael konstantno odbija napraviti koherentan plan za „dan poslije rata“ jer bi to nužno zahtijevalo rješavanje statusa Pojasa unutar šireg izraelsko-palestinskog konteksta, a svaka takva rasprava u osnovi podriva pažljivo vođenu izraelsku politiku razdvajanja.

Sve dok postoji vakuum moći u Gazi, desnica može postići ono što želi: nastavak rata, zadržavanje Netanyahua na funkciji, odgađanje mirovnih pregovora i potencijalno „iseljavanje Palestinaca“ iz Pojasa Gaze (što je krajnja želja ministra za nacionalnu sigurnost Itamara Ben Gvira), odnosno, „potpuno uništenje“ naseljenih centara u Gazi (što je cilj ministra finansija Bezalela Smotricha).

Ali, čini se da je vojska umorna od ovog vakuuma, tako da je jedini horizont borba bez kraja i bez ostvarenja cilja, iscrpljivanje vojnika i rezervista te eskalacija sukoba sa Amerikancima, koji su u bliskom odnosu sa izraelskim odbrambenim establišmentom.

Izraelsko zauzimanje prijelaza Rafah potkopalo je ideju da ne snosi nikakvu odgovornost za ono što se dešava u Pojasu Gaze. Gallant je, zaista, shvatio da je kontrola prijelaza i koridora Filadelfije dovela Izrael bliže uspostavljanju vojne vladavine u Pojasu, iako to nije namjeravao i iako to ne priznaje.

Autor je zaključio da prijedlozi Gallanta i Gantza o palestinskom upravljanju nisu ozbiljni i da ih neće prihvatiti nijedno respektabilno palestinsko, arapsko ili međunarodno tijelo, ali su dovoljni da ospore Netanyahuove, Smotrichove i Ben Gvirove opcije za trajni zaborav Gaze, izazovu njihov bijes i potkopaju stabilnost vlade.

Izjave Gantza i Gallanta, također, izražavaju nesvjesno priznanje da se Izrael trenutno suočava s dvije mogućnosti i da treće nema: ili nagodba koja priznaje Pojas Gaze sastavnim dijelom palestinskog političkog entiteta i formiranje ujedinjene Palestinske vlade ili rat iscrpljivanja za koji se desnica nada da će se završiti protjerivanjem ili uništenjem Palestinaca, ali će se najvjerovatnije završiti kao što je završio Prvi libanski rat – povlačenjem Izraela pod stalnim vojnim pritiskom.

Izvor: Al Jazeera