Priznavanje Palestine: Simboličan korak ili sredstvo pritiska na Izrael?

Iako su neke zemlje već priznale Palestinu kao nezavisnu državu, stvarni zamah se prvenstveno odnosi na očekivani politički utjecaj.

Demonstracije u Parizu u znak podrške Palestini i protesta protiv izraelskog rata u Gazi (Anadolija)

Pariz – Nakon nekoliko sedmica razgovora, vlade Španije, Norveške i Irske iznijele su svoju namjeru da priznaju Palestinu, a takav potez bi trebao stupiti na snagu 28. maja.

Norveška, koja je bila domaćin palestinsko-izraelskih mirovnih pregovora početkom 1990-ih i koji su doveli do Sporazuma iz Osla, naglasila je potrebu da se podrže umjereni glasovi u jeku trenutnog rata u Pojasu Gaze.

Iako neki opisuju priznavanje palestinske države kao ”simbolično” i kao dodatno ”političko sredstvo” za vršenje pritiska na Izrael, vlada izraelskog premijera Benjamina Netanyahua uznemirena je samim tim što neke zemlje opravdavaju svoje zaostajanje za grupom zemalja koje su priznale ovo palestinsko pravo.

Simbolično priznanje ili alat za vršenje pritiska?

Bivši grčki ministar vanjskih poslova George Katrougalos nije isključio politički značaj koji ima ovo priznanje, smatrajući to “simboličnim korakom” koji otvara prostor za isticanje prava Palestinaca, skreće pažnju na njihovu borbu i patnju, kao i na njihovo pravo na samoopredjeljenje i sigurnost.

Katrougalos je objasnio za Al Jazeeru da se ovaj događaj može dovesti u kontekst naloga za hapšenje koje je raspisao tužitelj Međunarodnog krivičnog suda, dodajući da izraelsko društvo ne želi pasti u zamku retorike koja podstiče na eliminaciju svih Palestinaca. Međutim, ima onih koji vjeruju da potez tri zemlje, koji dolazi upravo u ovom trenutku, ima za cilj izvršiti pritisak na izraelsku okupaciju da okonča rat, te da pošalje snažnu poruku ostalim zemljama da slijede njihov primjer.

U tom kontekstu, Dag Herbjornsrud, historičar i osnivač Centra za globalnu i komparativnu historiju ideja u Oslu, smatra da ono što se dogodilo nadilazi simboliku jer vrši stvarni pritisak na većinu evropskih zemalja Sjevernoatlantskog saveza (NATO). Odbacio je mogućnost da će doći do takvog poteza u Švedskoj i Danskoj, zbog desničarskih vlada koje su na vlasti.

Za Al Jazeeru je izjavio da je očekivao reakciju Izraela.

“Trebalo je svega 24 minute da Tel Aviv naredi povlačenje svog ambasadora iz Norveške, a čini mi se i kako je svjestan da se suočava s najgorom situacijom do sada od 1948. Pored toga, postoji i stvarni utjecaj na domaćoj sceni od onih koji se protive Netanyahuovoj vladi.”

Španski politički analitičar Ricard Gonzalez opisao je priznanje tri strane kao “instrument za vršenje pritiska na Izrael” koji dolazi paralelno sa zahtjevom Međunarodnog krivičnog suda. Ovakva situacija mogla bi primorati Netanyahuovu vladu da učini neke ustupke kako bi se ublažio međunarodni pritisak, pored značajnog djelovanja evropskih država u pravcu novih priznanja Palestine.

Gonzalez vjeruje da će ovo priznanje poboljšati odnos između španske vlade i Palestinske vlasti, iako će to donijeti kontra rezultate u odnosima između Madrida i Tel Aviva.

Gonzalez je istakao za Al Jazeeru da je Španija tražila ranije od Evropske komisije konsultacije o suspendiranju sporazuma između Evropske unije i Izraela, ali da specijalizirani odbor još uvijek nije dao nikakav odgovor, ”što bi moglo navesti Madrid da podnese tužbu evropskom Vrhovnom sudu da izvrši veći pritisak, što je efikasnije i važnije od samog priznanja”.

S druge strane, Ashley Jackson, istraživačica u Grupi za istraživanje sukoba, sigurnosti i razvoja na King's College u Londonu, smatra da se simbolika priznanja ogleda u pokazivanju jedinstva te kako je to pokušaj da se izvrši utjecaj radi postizanja diplomatskog i političkog rješenja sukoba u Gazi. To je način da se Washington i njegovi saveznici podstaknu da izvrše pritisak radi okončanja rata.

Jackson je izjavila za Al Jazeeru da ovo priznanje dolazi nakon naloga za hapšenje koje je zatražio Međunarodni krivični sud, te smatra da i dalje postoji potreba da Ujedinjeno Kraljevstvo i neke druge evropske sile priznaju Palestinu.

Politička taktika

Iako su neke zemlje već priznale Palestinu kao nezavisnu državu, stvarni zamah se prvenstveno odnosi na očekivani politički utjecaj. To uključuje i slabljenje kontrole Washingtona nad palestinsko-izraelskim mirovnim procesom nakon pregovora u Oslu, te unutrašnje nemire koji potresaju Izrael.

U tom kontekstu, predsjednik Odbora za slobode i pravdu u Evropskom parlamentu Juan Fernando Lopez Aguilar potvrdio je za Al Jazeeru da postoji konsenzus unutar Evropske unije da je ono što Netanyahuova vlada radi neselektivna osveta i vojna operacija uništavanja i ubijanja velikih razmjera, kao odgovor na operaciju Potop al-Aksa koju je međunarodna zajednica osudila, kako je rekao.

Budući da svaka država članica ima apsolutni suverenitet u donošenju svojih odluka, to će značiti da se Palestina od sada mora uzeti u obzir kako bi se postiglo trajno i mirno rješenje najdužeg sukoba kojem je svijet svjedočio od Drugog svjetskog rata, smatra Aguilar.

Kada je bivši grčki ministar upitan hoće li se njegova zemlja pridružiti državama koje priznaju Palestinu, odgovorio je da se stav njegove vlade neće razlikovati od američkog.

Objasnio je da je ”Grčka podnijela prijedlog u parlamentu za priznanje Palestine, ali da Vlada to još nije zvanično učinila”.

“Zbog toga vjerujem da će ovo što se sada događa biti politička taktika koja će povući nove zemlje da učine isti korak.”

U svojoj političkoj analizi različitih međunarodnih stavova, politički analitičar Gonzalez kaže kako vjeruje da će evropske zemlje koje podržavaju Palestinu utjecati na ostatak evropskog spektra, poput Njemačke i Nizozemske, koje možda neće zvanično priznati Palestinu, ali će biti prisiljene da poduzmu mjere kako bi pokušale premosti ovaj jaz.

Napomenuo je da ”sve evropske zemlje u teoriji podržavaju dvodržavno rješenje, ali većina njih tvrdi da se o tome mora pregovarati s Izraelom, što se možda neće nikada dogoditi”.

Francusko izbjegavanje

Dok nastavljaju pristizati službene izjave, glasnogovornik francuskog Ministarstva vanjskih poslova Christophe Lemoine objavio je, u pisanoj izjavi, da priznavanje palestinske države “nije tabu tema za Francusku”. Dodao je da se “ova odluka mora donijeti u pravom trenutku tako da postoji ‘prije’ i ‘poslije’ priznanja”.

Komentarajući ovo, bivši savjetnik Ministarstva vanjskih poslova Manaf Kilani smatra da Francuska igra na stavu Izraela (koji nikada neće priznati Palestinu) da opravda svoj stav. Ističe da Pariz neće ni u kom slučaju podržati palatinsku državu jer izbjegava ovo pitanje i smatra Palestinu ”tabu temom” koja se ne smije dirati, a ne smije se izazivati ni ​​izraelska osjetljivost.

Kilani je za Al Jazeeru objasnio da ”Sporazum iz Osla zapravo nije uveo ideju palestinske države, već je bio samo aranžman koji je imao za cilj uštedjeti vrijeme Izraelu. To znači da, u osnovi, ne postoji ideja ili projekat države, već je svrha bila uvjeriti Palestince u nužnost prihvatanja trajnog ‘statusa quo”’.

”Zanemaruje se činjenica da priznanje Izraela, bilo na Zapadu ili Istoku, znači priznavanje prava Izraela, uključujući pravo na širenje unutar granica koje nisu precizirane Sporazumom iz Osla, a niko ne zna gdje se nalaze. Upravo zato i dolazi do totalne neusklađenosti, koja bi mogla opravdati francuski stav da trenutni uslovi ‘nisu povoljni”’, ističe bivši savjetnik francuskog ministarstva vanjskih poslova.

Izvor: Al Jazeera