Tribunal za ratne zločine u Ruandi završava misiju nakon 29 godina

Tribunal za ratne zločine u Ruandi podnio je izvještaj o posljednjim bjeguncima optuženim za genocid, čime je okončana 29-godišnja misija suda čiji je zadatak bio da donese pravdu za pokolj 1994. godine, u kojem je ubijeno više od 800.000 ljudi.

Historijski trenutak prošao je bez drame, ne hapšenjem ili ekshumacijom tijela, već videokonferencijom održanom 30. aprila između tužioca Tribunala Sergea Brammertza i dvojice vođa njegovog tima za praćenje bjegunaca, posvećenog rješavanju preostalih slučajeva, prenosi Tanjug, pozivajući se na Guardian.

Njih trojica su se u razgovoru složili da su konačno prikupili dovoljno dokaza koji će zadovoljiti sud u vezi sa posljednjom dvojicom osumnjičenih koje su pratili i koji su odavno mrtvi i leže u neobilježenim grobnicama u različitim krajevima centralne Afrike.

Ta dva posljednja imena koja su precrtana sa liste od 92 optuženih su Charles Sikubwabo i ugostitelj poznat samo pod imenom Ryandikayo.

Oni su bili utjecajni lokalni organizatori u prefekturi Kibuye u Ruandi i predvodili su miliciju Interahamwe Hutu odgovornu za masovno ubijanje Tutsija. Obojica su optuženi za genocid i zločine protiv čovječnosti.

“Ovo je opipljiva demonstracija da međunarodna zajednica može osigurati odgovornost, bez obzira na to koliko dugo vremena je potrebno za to”, rekao je Brammertz.

‘Širi eksperiment’

Zatvaranje njihovih predmeta ne označava samo završetak rada Tribunala. To je, također, kulminacija šireg eksperimenta u međunarodnoj pravdi za masovne zločine koji sežu više od tri decenije do stvaranja njegovog sestrinskog suda 1993. godine, Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY).

Kada je riječ o ICTY-ju, posljednji bjegunac je uhapšen 2011. godine. Međunarodni krivični tribunal za Ruandu (ICTR) osnovan je dvije godine kasnije.

Oba su bili ad hoc sudovi koji su dobili mandate od Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija i oba su se pokazala uspješnim iznad svih očekivanja, ocjenjuje Guardian.

Kako su se približavali kraju svojih misija, dva tribunala su spojena u jedan, nespretno nazvan “međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove”, koji je prvi put osnovan 2010. godine da bi vodio neriješene sudske rasprave i gonio posljednje bjegunce.

Efikasnost sudova podstakla je optimizam kasnih 1990-ih da bi nekažnjivost za genocid i druge masovne zločine konačno mogla biti osporena i potisnuta, a zamah koji su stvorili doveo je do uspostavljanja stalne institucije za istragu i suđenje o ratnim zločinima, Međunarodnog krivičnog suda (ICC) 2002. godine.

Međutim, ICC se “muči” jer za razliku od dva ad hoc suda, nema podršku SAD-a, Rusije ili Kine, a donedavno se fokusirao na afričke slučajeve.