Netanyahuova politika uzrok sve većeg raskola u izraelskom društvu

Okupirani Jerusalem – Uoči šestog mjeseca izraelske agresije na Pojas Gaze, Izrael je podijeljen u pogledu prioriteta rata, ali je jednoglasan po pitanju sukoba sa palestinskim frakcijama otpora koje predvodi Hamas, jer misli da će na taj način vratiti sve izraelske taoce koji se nalaze u Pojasu.

Izraelska javnost koja podržava rat formirala je kolektivno mišljenje kao rezultat kolektivnog šoka koji je doživjela 7. oktobra 2023. nakon Potopa al-Aksa, koji je doveo do osjećaja egzistencijalne prijetnje, a time i široko rasprostranjen konsenzus da je Izrael ušao u rat jer nije imao izbora, što promovira premijer Benjamin Netanyahu.

Na osnovu izuzetno široke podrške izraelske javnosti ciljevima rata i kopnenim operacijama IDF-a u svrhu vraćanja svih talaca, zatim podrške uništavanju vojnog arsenala palestinskog otpora i okončanju Hamasove vladavine, Netanyahu je poduzimao strategije s ciljem produžavanja rata, što je u njegovom ličnom političkom interesu za ostanak u premijerskoj fotelji i izbjegavanje krivičnog gonjenja za korupciju.

Međutim, veliki broj mrtvih i ranjenih izraelskih vojnika pokazuje izraelski neuspjeh u eliminaciji Hamasa na vojnom i političkom planu. To predstavlja veliki izazov za sposobnost unutrašnjeg fronta da ustraje, usred vala protesta koji zahtijevaju sklapanje sporazuma o razmjeni koji bi garantovao povratak svih talaca, što je bacilo sjenu na političku scenu i „partizanski pokret“ u Izraelu.

Politička mapa

Zbog aktuelne rasprave oko ciljeva rata i sukoba u diplomatskim i političkim odnosima s Bijelom kućom i zapadnim zemljama, izraelska politička mapa svjedoči podjeli na one koji apsolutno podržavaju Netanyahua i one koji se protive njegovoj politici vođenja rata i rješavanja pitanja taoca.

S jedne strane, Netanyahu uživa apsolutnu podršku vladajuće koalicije na čelu sa strankom Likud, zatim ultrakonzervativnih stranki: Shas, koju predvodi Aryeh Deri, i Ujedinjeni judaizam Tore, koju predvodi Moshe Gafni, kao i krajnje desničarskih stranki: Jevrejska snaga, koju predvodi Itamar Ben-Gvir, i Religiozni cionizam, koju predvodi Bezalel Smotrich.

S druge strane, opozicioni blok rezerviran je prema Netanyahuovom pristupu vođenju rata i stavlja pitanje talaca na listu prioriteta. Opoziciju čine stranka Jesh Atid (Ima budućnosti) koju vodi Jair Lapid, stranka Naš dom Izrael koju vodi Avigdor Liberman te Laburistička stranka na čelu s Meravom Michaelijem.

Za razliku od svih izraelskih političkih stranki, arapske stranke u Knessetu protive se ratu, a tu se ubrajaju stranka Hadash (Demokratski front za mir i jednakost), na čelu s Aymanom Odehom, i Lista ujedinjenih Arapa, na čelu s Mansourom Abbasom. Pozivaju na potpuno povlačenje izraelske vojske iz Pojasa Gaze i početak političkog procesa za uspostavljanje palestinske države sa Istočnim Jerusalemom kao glavnim gradom u granicama uspostavljenim 4. juna.

Netanyahuov neuspjeh

Čitajući suprotne stranačke stavove, politički analitičar Akiva Eldar kaže: „Nastavak rata i sigurnost u to da je mala vjerovatnoća da će Izrael postići svoje ciljeve – posebno okončanje Hamasove vladavine u narodu i oslobađanje talaca – učvrstilo je preovlađujuće uvjerenje na izraelskoj političkoj sceni da Netanyahu koristi produžavanje rata kako bi ostao na vlasti.“

Politički analitičar je za Al Jazeeru objasnio da je „Netanyahu – koji neće oklijevati da raspusti Ratni kabinet i odustane od saveza s Nacionalnim jedinstvom na čijem je čelu Benny Gantz – do sada uživao podršku vladine koalicije koja se oslanja na krajnje desničarske stranke Jevreja, jer se ova koalicija sa 64 člana u Knesetu činila čvrstom, sa izuzetkom stava ministra odbrane Yoava Gallanta, koji se protivi Netanyahuovoj politici u vođenju rata.“

Istakao je da zajednički interesi vladajuće koalicije daju Netanyahuu spas, omogućavajući mu da nastavi sa planom ratovanja i izazivanjem američke administracije, koja se kladi na Gantza kao kartu unutrašnjeg pritiska, koji je saglasan sa Washingtonom po pitanju ratnih prioriteta.

Eldar je podsjetio na napetost i nesuglasice između Netanyahua i Gallanta oko svega što je vezano za vođenje rata: prihvatanje zahtjeva predsjednika Joea Bidena u vezi sa sporazumom o razmjeni, privremeni prekid vatre i donošenje promjena u sastavu vladine koalicije.

Politički analitičar vjeruje da se Netanyahu – koji se suočava s višestrukim unutrašnjim krizama zbog neuspjeha u postizanju ciljeva rata – nalazi pred prekretnicom u svojoj političkoj karijeri zbog zakona o obaveznom služenju vojnog roka Jevreja Hareda, zakona koji uživa podršku većine političkih partija iz vladine koalicije i opozicije.

Uticaj rata

Glasnogovornik ljevičarskog bloka „Mir sada“ Adam Keller je rekao: „S činjenicom da ciljevi rata nisu postignuti, a bitke i sukobi su se intenzivirali u sjevernom i centralnom dijelu Pojasa Gaze, području za koje je izraelska vojska tvrdila da ga kontrolira, stavovi u pogledu prioriteta rata su postali različiti, čak i unutar vanredne vlade.“

Keller – aktivista pokreta koji poziva na oslobađanje talaca i zaustavljanje rata – objasnio je za Al Jazeeru da su „ova razilaženja uzrok eskalacije protesta na izraelskim ulicama sa zahtjevom da se zaustavi rat i vrate svi taoci po svaku cijenu, kao i da su doprinijela potkopavanju opće društvene solidarnosti i fleksibilnosti, te bacila negativno svjetlo na pitanje talaca i podršku naroda ratnim naporima“.

Dodao je: „Dug rat i vojni neuspjeh u postizanju ratnih ciljeva doprinijeli su stvaranju pukotina u izraelskom narodnom konsenzusu u vezi s nastavkom rata, koji se proširio na druge frontove i postao komplikovan jer je većina talaca još u zarobljeništvu.“

Keller je istakao da se „opozicija ne slaže s Netanyahuom o prioritetima rata, a ne o principu borbe, te stavlja pitanje oslobađanja talaca na vrh svojih prioriteta, ali nastoji da iskoristi krize, vanjske pritiske i sve dodatne okolnosti kako bi došlo do zamijene Netanyahua u Knessetu ili prijevremenih izbora.”

Raskol u društvu

Nedavno su se političke razlike i podjele vratile u prvi plan u izraelskom javnom diskursu, prema stavu Centra za istraživanje nacionalne sigurnosti na Univerzitetu u Tel Avivu, što predstavlja velike izazove društvenoj otpornosti u Izraelu.

Prema procjenama generala Meira Alrana, bivšeg pomoćnika načelnika Vojnoobavještajne službe Aman, i sociologa Anata Shapira, koji je uradio procjenu situacije za istraživački centar, „nastavak rata i povratak nesuglasica i podjela pokazali su slabljenje međusobne podrške unutar društva, smanjeno povjerenje u različite izraelske sisteme i institucije i način na koji se donose odluke, te doveli u sumnju motive organizacija civilnog društva i stranaka.“

Alran i Shapira smatraju da „kreatori politike i političari u Izraelu moraju biti vrlo oprezni kako bi izbjegli toksični i uvredljivi politički diskurs, te izbjegli glasanje s političkom polarizacijom o osjetljivim pitanjima vezanim za rat i oko kojih su se pojavile nesuglasice, kao što je pitanje talaca, što bi produbilo raskol u izraelskom društvu i pokazalo krhkost unutrašnjeg fronta“.

Ukratko, Alran i Shapira kažu, procjenjujući situaciju, da „povratak toksičnog političkog diskursa i podjela mogu biti glavni negativni faktori u izgradnji društvenog kapaciteta koji je potreban da se izraelsko društvo oporavi od teške krize, posljedica rata i negativnih efekata, što bi doprinijelo produbljivanju podjela u izraelskom društvu, pa i kada su u pitanju rat i taoci.“