Pijaca u Gazi: Kilogram brašna košta i do 42 dolara

Na pijaci koja je nastala spontano u ulici Al-Wahda u zapadnom dijelu grada Gaze, usred ruševina s obje strane ulice, trgovci su izložili svoju robu: odjeću, obuću, sredstva za čišćenje i još štošta, a građani obilaze štandove pitajući samo jedno: “Imate li brašna?”.

Prodavači govore da prodaju robu koja je bila uskladištena u prodavnicama, jer izraelske okupatorske snage ne dozvoljavaju da roba uđe u opkoljeni Pojas.

Pronalaženje hrane na ovoj pijaci je kao traganje za iglom u plastu sijena, a ako hranu i pronađu, cijene su joj vrlo visoke i nisu pristupačne građanima kojima je ponestalo ušteđevine i koji su nezaposleni skoro pet mjeseci.

Politika gladovanja koju Izrael sprovodi na sjeveru Pojasa prisiljava mnoge njegove stanovnike da posjećuju pijace više puta tokom dana u potrazi za bilo čime što se može pojesti. Također ih prisiljava da idu na jug Pojasa.

Agresija na Pojas Gaze koja traje od 7. oktobra navela je Međunarodni sud pravde da 26. januara donese odluku kojom se Izraelu nalaže da spriječi genocid nad Palestincima u Gazi i da osigura pružanje osnovnih usluga i humanitarne pomoći.

Ramesh Rajasingham, direktor UN-ovog Odjeljenja za koordinaciju humanitarnih poslova, rekao je prošlog utorka Vijeću sigurnosti UN-a da je „najmanje 576.000 ljudi u Pojasu na korak od gladovanja“.

Kilogram brašna i do 42 dolara

Raed al-Adawi i njegova supruga svakodnevno obilaze pijacu u potrazi za pšeničnim brašnom, ali bezuspješno. Ako i nađe nešto brašna, ne može ga kupiti, jer je cijena jednog kilograma i do 150 šekela (42 dolara). To ga je natjeralo da rizikuje život i ode u ulicu Al-Rashid kako bi možda dobio vreću brašna, ali je nije uspio dobiti.

Izrael na sjeveru Pojasa Gaze, gdje je napravio potpuni „sigurnosni vakuum“, dozvoljava ulazak nekoliko kamiona brašna, ali puca na Palestince koji dolaze po njega, što se dogodilo u prošli četvrtak, kada je ubijeno oko 118 njih, a stotine ranjeno dok su pokušavali doći do brašna.

Al-Adawi, koji je sa suprugom bio na pijaci Al-Wahda, rekao je za Al Jazeeru da svoju djecu hrani „onime što ni životinje ne žele da jedu“, a njegova supruga je dodala da su ranije pronalazili nekvalitetno brašno od kukuruza i ječma, ali više nema ni takvog.

„Nismo pronašli ni kukuruz, ni pšenicu, ni ječam, niti bilo šta drugo“, rekla je supruga Al-Adawija.

Osam dana na slanutku i hibiskusu

Nakon što je postao očajan zbog nepronalaska brašna na pijaci, Hossam Abu Hasira odlučio je kupiti kuhani slanutak kako bi nahranio svoju djecu. Za Al Jazeeru je rekao da bezuspješno obilazi ulice i pijace u potrazi za brašnom, a kada ga i nađe malo, ne može ga kupiti zbog visoke cijene.

Abu Hasira, otac šestero djece, kaže da je kupio pola kilograma slanutka za 14 šekela (oko četiri dolara), dok je ranije to koštalo samo pet šekela (1,4 dolara).

„Osam dana živimo od slanutka i hibiskusa“, rekao je.

Sa velikim gnjevom, Abu Hasira poručio je Izraelu i SAD-u: „Da imate životinje, nahranili biste ih. Mi (ljudi) smo jeli hranu za životinje i više nemamo ni to. Mi smo žive duše, Izrael je dužan da nas hrani jer smo pod njegovom okupacijom”.

Ističe da je spuštanje pomoći iz aviona neefikasno, jer je apsolutno nedovoljno i od toga imaju koristi samo “jaki”.

Bez voća i mesa

Zbog povreda koje ima njen suprug i najstariji sin usljed bombardovanja, Randa al-Yaziji bila je primorana, zajedno sa svojom kćerkom koja je povrijeđena u glavu, otići na pijacu u potrazi za hranom.

Kao i njeni sugrađani, Randa al-Yaziji je rekla za Al Jazeeru da su zalihe hrane oskudne, a cijene su veoma visoke.

„Proživljavam velike poteškoće pri obezbjeđivanju bilo čega za život svojoj djeci. Uzdam se u Boga da će se ovaj rat završiti”, kazala je.

Nadala se da će naći povrće po razumnim cijenama, ali je našla samo ponešto, poput zelenog luka, limuna, hibiskusa. Voća i mesa nije vidjela na pijaci dugo vremena, ali kao majka, kako kaže, najviše želi brašno.

Glad je navela trgovce da orahe, koji su ostali pošteđeni izraelske mašine za uništavanje, iznesu iz skladišta na tržište kao zamjenu za brašno, ali njihova visoka cijena ih ne čini dostupnim svim stanovnicima.

Volja za radom

Prodavač Ramadan al-Hallaq priznaje da su cijene orašastih plodova visoke, što ih čini skupom alternativom za građane, a za Al Jazeeru kaže da su „orasi bili za određene skupine i za zabavu, a sada su osnovna hrana, ali nisu zasitan obrok i ne mogu ih svi kupiti.“

Prije rata Abdul Qader Murshid je imao radnju u kojoj su se prodavala sredstva za čišćenje i kućanski pribor, ali je bombardovana i uništena. Nedavno je odlučio da izvuče preostalu robu iz uništene radnje i prodaje je u ulici Al-Wahda kako bi došao do prihoda za svoju porodicu.

Pokazujući na boce sredstava za čišćenje, rekao je za Al Jazeeru: „Ova roba je ono što je ostalo od moje trgovine koja je bombardovana“, a budući da na njegovom štandu nema nikakve hrane, ne prodaje mnogo robe pa nema mnogo zarade.

„Malo ljudi kupuje od mene, jer ljudi traže hranu, piće, brašno. Nedostatak hrane natjerao je ljude da jedu hranu za životinje”, kaže.

Uprkos slaboj prodaji i maloj zaradi, Murshid insistira da nastavi svoj posao jer to smatra „boljim od sjedenja kod kuće“.