‘Nedostaju mi moje bojice’: 11-godišnjak u Gazi traži vodu za svoju porodicu

Pojas Gaze — Škola više nije mjesto gdje 11-godišnji Karem Samra ide učiti i igrati se svaki dan. Umjesto toga, tu su se on i njegova porodica skrivali posljednja četiri mjeseca, nadajući se kako će se zaštiti među razbijenim prozorima i uništenim učionicama.

Svaki dan Karem čeka u redu šest sati kako bi dobio dva galona (7,6 litara) prljave vode za svoju porodicu. Na dobar dan, vrlo dobar dan, može se vratiti s vodom u školu i porodici koja ga čeka.

“Ponekad kad se vraćam u učionicu s vodom, padnem jer su kanisteri teški. Plačem, jer znam da mi nema ko pomoći i da moja porodica taj dan neće imati šta piti”, rekao je za Al Jazeeru.

Na Karemov povratak čekaju njegove četiri sestre i roditelji, Suzanne i Ameen Samra.

Njegov otac Ameen (54) je ribar koji je nekada mogao prehranjivati svoju porodicu. Izraelska blokada je presjekla tu liniju života.

“Nedostaju mi moje bojice. Nedostaju mi prijatelji i udžbenici”, rekao je Karem za Al Jazeeru. “Volio bih da naša kuća nije uništena. Ne bih morao svaki dan da se borim za hranu i vodu.”

Prodaje odjeću za hranu i drva

Dok se Karem bori da uzdržava porodicu, čak ide toliko daleko da prodaje svoju odjeću za hranu i drva, a njegovi roditelji tuguju za njegovim izgubljenim djetinjstvom.

“Učio je, igrao se na svom iPadu i crtao prekrasne slike”, prisjeća se njegova majka Suzanne. “Ne bi satima izlazio iz svoje sobe”, rekla je, opisujući kako je porodica čekala da se pojavi s “divnom malom slikom”.

Međutim, to su sjećanja koja pripadaju prošlom životu. Sada su među hiljadama raseljenih Palestinaca koji su se sklonili u školu u istočnim dijelovima Gaze, gdje haraju glad i bolest.

Karem je morao preuzeti odgovornosti odrasle osobe: stajati u redu za hranu, donositi vodu, tražiti drva za ogrjev i boriti se s ostalom djecom za bilo kakvu pomoć koja uđe u Gazu.

Život u školi bio je težak za Samra. Kakva god lijepa sjećanja je Karem imao na svoju bivšu učionicu izbrisana je stvarnošću.

“Toliko sam volio školu i tada sam bio tako sretan,” prisjetio se Karem, dodajući: “Nakon što sam zbog udara izgubio svoje knjige, svjedočanstva, pa čak i neke od svojih učitelja, ne mislim da je moguće da je ponovno zavolim, barem ne toliko.”

Posljedice na razvoj

“Maštao sam da postanem pilot kad odrastem, ali više ne, nakon što sam vidio sve te avione kako nas ubijaju, uništavaju nam kuće, škole, restorane i vrtove i plaše me tokom noći”, rekao je Karem. “Sada ne znam šta želim biti, jer to više nema nikakvog smisla. Ovdje su sve škole i fakulteti uništeni.”

Karemov rad i posljedice koje ima na njegov um i tijelo koji se još uvijek razvijaju imaju svoju cijenu. Njegovi roditelji opisuju kako se rasplakao bez očitog razloga. Oboje govore o tome kako je njegovo maleno tijelo izlomljeno bolom.

“Mislim da djeca to ne bi trebala raditi”, rekao je Ameen. “Oni su djeca i trebali bi živjeti tako.”

“Iznimno smo tužni kad vidimo kako naš sin tako odlazi i trudimo se uvjeriti ga da se odmori i da se ne opterećuje s mnogo toga”, rekla je njegova majka Suzanne. “No koliko god bio umoran, insistira na tome da nastavi pomagati meni, svom ocu i sestrama u poteškoćama s kojima se suočavamo”, dodala je.

Ipak, Karem je ostao 11-godišnjak. Spava u njenom naručju, umiren obećanjima da će mu kupiti najljepšu odjeću i igračke kad se rat završi.

Psihološka podrška

Zvuk eksplozija i vriska ponekad probude Karema, zbunjenog i prestravljenog, kaže njegova majka. Čini se da mu oči drhte i boja mu nestaje s lica dok se suočava sa stvarnošću.

U takvim situacijama, sve što njegov otac može učiniti je nasmiješiti se, reći nešto umirujuće i razbarušiti sinovu kosu, razmišljajući o psihološkoj podršci koja će Karemu i drugoj djeci Gaze trebati nakon što rat završi.

“Bolno je gledati našu djecu kako gladuju i trpe žeđ i moraju trpjeti ovaj jadni život,” rekao je Ameen, dok mu je glas bio obojen bolom.

Suzanne je bila više zamišljena, samo je rekla da se nada budućnosti u kojoj će se Karem i sva djeca Gaze osvrtati na ova vremena kao na daleki san.