Francuski ljekar dokumentira patnju civila i pacijenata u bolnicama u Khan Younisu i Rafahu

Piše: Hafsa Alami

Gaza – Iz Evropske bolnice u Khan Younisu, francuski ljekar (koji nije želio otkriti svoje ime iz sigurnosnih razloga) prenosi detalje medicinske i humanitarne situacije u Gazi koju neprekidno bombarduje izraelska okupatorska vojska.

Svakog jutra svjedoči prizoru dronova na nebu, pijetlova koji pjevaju u zoru i kolega koji se spremaju za molitvu prije nego što okupatorski tenkovski projektili nastave s bombardovanjem.

Francuski ljekar poslao je Al Jazeeri snimke i fotografije iz želje da svijet vidi šta se dešava na terenu bez iskrivljavanja činjenica. Istovremeno je pozvao svijet na akciju, ukidanje opsade Pojasa Gaze i prekid vatre.

9. februar: Flaše vode, dok su ljudi gladni

Jaka kiša pala je 8. februara i poplavila šatore kod Evropske bolnice, u kojima boravi 25.000 ljudi. Čujem kako djeca plaču. Pucnji nisu mnogo daleko, možda nekoliko stotina metara.

Vidio sam mnogo kamiona pomoći, ali mi je jedan od zaposlenih u bolnici rekao da 80 posto ove pomoći čine flaše vode, a ljudi su gladni. Dozvoljeno je da stigne samo malo hrane.

10. februar: Djeca kao žrtve bombardovanja

Sada je 7:15 ujutro. Vidim sunce iza magle i čujem cvrkut ptica iz dvorišta obližnje škole za medicinske sestre, ali noć je bila veoma teška jer su bolnica Nasser i grad Rafah bili glavne mete bombardovanja.

Pomoć nije stigla. Ne znamo šta se dešava u sjevernoj i centralnoj Gazi, a na jugu većini medicinskog osoblja plate nisu isplaćene već pet mjeseci. Njihov direktor mi je rekao da dobija 100 dolara mjesečno, a plata mu je bila 1.200 dolara.

Jučer smo u operacionu salu primili najmanje četiri osobe koje su zadobile povrede u predjelu stomaka i glave. Na intenzivnoj njezi je djevojčica od sedam godina s teškim opekotinama i jedno dijete s krvarenjem u lobanji, koje je posljedica povrede glave.

11. februar: Dotrajali šatori

Deset je sati uvečer. Vidim palme, djecu kako se igraju i odjeću raširenu u bašti. Život izgleda miran kada se pogleda odozgo, poput malog seoskog trga, ali pogledi ubrzo padaju na dotrajale izbjegličke šatore.

Podižem glavu i pomislim da vidim zvijezde, ali to su dronovi koji su svuda, možda ih ima koliko i zvijezda na nebu. Oko 400 metara desno od mene izraelski tenk ruši sve ispred sebe. Granatiranje je danas bilo intenzivno, kilometar dalje kuće su uništene.

Postaje teško gledati svu ovu divnu djecu kako se igraju i crtaju u ovim uslovima. Jučer sam jednoj djevojčici posudio papir i olovku, a ona je nacrtala palestinsku zastavu i jednu kuću koju su ispunjavale sunčeve zrake i nada.

Oni su veoma lijep narod i teško je zamisliti da naše zemlje – uključujući Francusku koja ima više od 5.000 vojnika, Ameriku i Njemačku – podržavaju ove borbene avione i ovu težnju da se istrijebi narod koji zagovara slobodu i mir.

Vidio sam civile uništene, raskomadane i mrtve. Danas je petero ljudi umrlo na intenzivnoj njezi, ali život ide dalje. Slušamo zvuke bombardovanja i projektila kao da je neki vatromet.

13. februar: Vrijednosti bačene kroz prozor

Sada je 4:30 ujutro, moj kolega se priprema za molitvu. Nakon pet sati noćnog zatišja, dronovi su nastavili s bombardovanjem istočno i zapadno od bolnice.

Danas su nam stigli neki članovi Balmeda, koji se trenutno nalazi u Rafahu, među kojima je neurolog i onkolog. Jedan od njih, palestinskog porijekla, rekao mi je da je studirao medicinu u Njemačkoj, gdje je učio o ljudskim pravima, ali nikada nije pomislio da bi zapadne zemlje bacile svoje vrijednosti kroz prozor kako bi zadovoljile Izrael.

Drugi kolega mi je opisao s čime se susretao dok je radio u domovima zdravlja u Rafahu, kojem izraelska vojska prijeti invazijom, predviđajući pravu katastrofu ako se to desi. Rekao je da raseljeni žive u šatorima i plastičnim boksovima koji nisu ni za životinje.

14. februar: Priča o ljekaru Adelu

Večeras ću spavati s dr. Adelom i ostalim kolegama u sobi koja nije veća od tri kvadratna metra. Adel, koji je radio kao specijalista za infektivne unutrašnje bolesti u bolnici Al-Shifa, priča mi o svom dugom i komplikovanom putu od Rafaha do Khan Younisa kako bi donio 75 kilograma brašna u teškim i opasnim uslovima. Platio ih je šest dolara, što je velik iznos za ljude koji već nekoliko mjeseci nisu dobili nikakva primanja.

Pokušavajući da skupi snage i pojede malo hljeba, Adel kaže da se nekoliko stotina metara od bolnice nalaze cijele porodice bez struje i drva. Pronalaženje drva postala je teška i skupa misija, jer je cijena jednog kilograma jedan dolar. Cijene su ludo porasle, čak do te mjere da se jedno jaje prodaje za dolar, a kilogram šećera dostiže i do 40 šekela, odnosno, više od 10 dolara.

Adel je rekao: „Ne spavamo dobro i svake noći čujemo eksplozije bombi. Nema dovoljno lijekova, a infekcije rana postale su neizbježne.“

Pitao sam Adela šta znači izraz „hvala Bogu“ i zašto to stalno govori. On mi je odgovorio: „Hvala Bogu jer sam još zdrav, imam vid i mogu pomoći svojim sunarodnjacima i porodici, to je neprocjenjiva blagodat.“

15. februar: Tajno putovanje u Rafah

Situacija je bila veoma komplikovana u bolnici Nasser, koja je danas bombardovana, a medicinske ekipe su i dalje zaglavljene u njoj. Jutros sam se vozio kolima hitne pomoći sa svojom kolegicom Zuhair, akušerkom i ginekologinjom, prema Rafahu u potpunoj tajnosti, nakon što smo ostavili svoje mobilne telefone.

Kao da sam bio u nekom drugom svijetu, s drugačijom atmosferom. Vidio sam neke štandove i prehrambene artikle, ljudi su preprodavali donacije koje je omogućila UNRWA kako bi preživjeli. Ali ono što me zaista iznenadilo je odsustvo osmijeha. Pogledi prolaznika su bili tužni, a djeca su bila prljava i trčala bosih nogu uprkos hladnom vremenu.

Kada sam stigao u bolnicu Rafah, upoznao sam medicinsko osoblje i bivšeg šefa Odjela intenzivne njege u bolnici Al-Shifa, koji radi na razvoju mnogih programa, kao što je prevencija infekcija. Bio sam impresioniran kulturom i inteligencijom tog čovjeka te brzinom u pružanju usluga pacijentima, uprkos gubitku žene i nekoliko djece.

Također sam bio zadivljen dobrom organizacijom te male bolnice, u kojoj se dnevno radi 10-16 carskih rezova, a sada tri ili četiri puta više od toga. Vidio sam koliko su doktori umorni i iscrpljeni, koliko su im oči umorne zbog nedostatka sna i koliko su zabrinuti jer ih hitne situacije mogu zadesiti svakog trenutka. Ali uprkos svim okolnostima, oni nose čistu odjeću i savršeno obavljaju svoju dužnost.

Kada samo išli u školu, prije ulaska u nju, stali smo pored puta i vidjeli da je cijena jednog šatora čak 800 dolara. Škola ima dvorište od 100 kvadratnih metara, koje okružuju četiri zgrade u kojima žive hiljade porodica s djecom. Neki su mi prišli i uhvatili me za ruku, imali su nezaboravne osmijehe. U povratku sam se sjetio slogana koje smo svaki dan ponavljali pred Evropskim parlamentom: „Djeco Gaze, djeco Palestine, čovječanstvo se ubija”.