Francuski historičar: Kako je Palestina izgubljena i zašto Izrael nije pobijedio?

U trenutku kada se čini da zastrašujuće nasilan sukob potkopava svaku nadu u mir između Izraelaca i Palestinaca, historičar Jean-Pierre Filiu, specijalista za Bliski istok, u svojoj najnovijoj knjizi “Kako je Palestina izgubljena i zašto Izrael nije pobijedio?”, analizira granice izraelskog vojnog i političkog uspjeha i razloge za trenutni neuspjeh palestinskog pitanja.

Naglašava da turbulentna arapska igra moći i odbijanje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da prihvati političko rješenje vodi u ćorsokak, a samo se uz međunarodnu volju može pronaći rješenje.

U intervjuu za časopis L'Obs, koji je radila Sara Daniel, Filiu pokušava objasniti unutrašnje palestinske sukobe i krhkost od koje pati navodni pobjednik, Izrael. On se bavi različitim narativima i sukobima između dva neprijatelja i smatra da su oni važni za nastavak mirovnog procesa.

Na početku intervjua, historičar je ponovo potvrdio da je palestinski entitet postojao na terenu i prije uspostave Palestinske uprave 1994. na osnovu Sporazuma iz Osla. Objašnjava da su cionisti jasno identificirali Palestinu kao svoj cilj krajem 19. stoljeća. Balfourova deklaracija iz 1917. godine bila je historijska pobjeda za njih jer je britanska vlada dala svoju podršku za ”uspostavljanje nacionalne domovine za jevrejski narod u Palestini”.

Britanija je na taj način priznala nacionalna prava samo Jevrejima, koji su predstavljali 10 posto stanovništva Palestine u to vrijeme. Time su Arapi, koji su predstavljali 90 posto stanovništva, pretvoreni u ”nejevrejske zajednice” bez nacionalnih prava. Ovakvo negiranje težnji autohtonog arapskog stanovništva dovelo je, s druge strane, do toga da 1919. godine bude održan Palestinsko-arapski kongres. Međutim, Britanija je sve okrutnije suzbijala palestinski nacionalizam, sve dok nije ugušila Arapski ustanak te ubila svakog dvjestotog Palestinaca.

Tragična priča o obećanoj zemlji

Potom je uslijedila Nakba, 1948. godine, kada je više od polovine Palestinaca bilo prisiljeno napustiti svoje domove. Izrael je nametnuo svoju kontrolu nad 77 posto Mandatne Palestine, Zapadne obale i Istočnog Jerusalema. Egipat je upravljao s jedan posto teritorije Palestine u ”Pojasu Gaze”, koji će uskoro postati središte za oživljavanje palestinskog nacionalizma. Tako je došlo do prve izraelske okupacije 1956. godine, nakon koje je uslijedila i druga okupacija u periodu između 1967. i 2005. godine.

U knjizi francuskog historičara, koja je objavljena prošlog petka, nalaze se brojne karte koje ilustriraju stalni proces oduzimanja vlasništva od palestinskih stanovnika tokom više od jednog stoljeća, koji su “izgubili” svoju zemlju. Pored toga, vlast, koja se neprecizno naziva kao ”Palestinska uprava”, ima suverenitet nad malim dijelom Zapadne obale i to samo onoliko koliko joj Izrael to odobri, dok Islamski pokret otpora (Hamas) trenutno vlada samo u opustošenoj Gazi.

Francuski historičar se osvrnuo i na bliski odnos između anglosaksonskih evanđelista i jevrejskog cionizma, objasnivši da evanđeoski pokret svoje pojedinačno i kolektivno spasenje povezuje s povratkom jevrejskog naroda na svoju zemlju. Također, navodi i to da je uspostavio povijesni savez s izraelskom desnicom.

Zatim se proizraelski lobi u Sjedinjenim Američkim Državama pretvorio u lobi koji podržava stranku Likud i snažno se protivi mirovnom procesu, do te mjere da je izraelski premijer Yitzhak Rabin govorio, malo prije svog ubistva, o grupama ”koje vrše pritisak u američkom Kongresu protiv demokratski izabrane izraelske vlade”.

Netanyahu je ojačao ovaj savez između radikalne desnice u Izraelu i kršćanskih cionista, a to savezništvo je doseglo vrhunac za vrijeme predsjedničkog mandata Donalda Trumpa, kada je američka ambasada premještena u Jerusalem. Međutim, ovi kršćanski cionisti uvjereni su da će dvije trećine Jevreja biti istrijebljeno tokom “nevolja” na kraju vremena. Prema tome, teško je opisati ove odane pobornike kolonizacije palestinskih teritorija kao ljubitelje Jevreja.

Kao što sam istakao, kaže historičar Filiu, duboko demokratska priroda izbornog sistema u Izraelu pogoduje nadmetanju s ekstremnim grupama. No predstojeći izbori će biti odlučujući i mogli bi predstavljati duboko restrukturiranje izraelske scene. Trajni mir ili beskrajni sukobi bit će u središtu pažnje prilikom glasanja i to po prvi put od izbora Yitzhaka Rabina 1992. godine. Ti izbori su omogućili uzajamno priznanje između Izraela i Palestinske oslobodilačke organizacije, dodao je.

Samo uz ovakvo uzajamno priznanje može se postići konačni mirovni sporazum između dva naroda, a buduća izraelska koalicija, ako želi krenuti tim putem, morat će uzeti u obzir arapske stranke koje predstavljaju 20 posto stanovništva, manjinu koja je pokazala svoju privrženost Izraelu u trenutno teškoj situaciji.

Arabizacija palestinskog pitanja je prokletstvo

Na pitanje o njegovoj izjavi u knjizi da je arabizacija palestinskog pitanja bila jedno od njegovih prokletstava, historičar je rekao da je Jordan bio prvi koji je pokušao doslovno izbrisati Palestinu kada je anektirao Zapadnu obalu 1949. godine, navodi francuski historičar. Dodaje da je to dovelo do sukoba koji je kulminirao 1970. godine tokom masakra ”Crni septembar”, nakon čega su se pokojni kralj Jordana Hussein bin Talal, a potom i njegov sin, sadašnji kralj Abdullah II, odrekli svojih pretenzija na Zapadnoj obali i podržali palestinske težnje za uspostavom nezavisne države.

Međutim, režim pokojnog predsjednika Hafeza al-Assada u Siriji nije odustao od kontrole nad palestinskim pitanjem, o čemu govori i trenutna podrška Damaska Hamasu i ”odmetnutim” frakcijama suprotstavljenim Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji. Drugi arapski režimi su pružali verbalnu podršku u suprotstavljanju izraelskoj invaziji na Liban 1982. godine i za vrijeme dvije Infitade, kao i tokom ranijih ratova u Gazi.

Palestinski narod je očuvao tradicionalnu društvenu strukturu u vidu klana ili proširene porodice, kao mehanizam kolektivnog preživljavanja za palestinske izbjeglice koje su izgubile sve osim ove rodbinske solidarnosti. Međutim, palestinske frakcije su, zbog zabrane oružane borbe i tajnovitosti, upale u sektaštvo, što je posljedica posredničkih ratova između različitih arapskih režima koji su ih sponzorirali.

Ali ne smijemo zaboraviti da je Izrael, kaže historičar, taj koji je vrlo svjesno podsticao, od 1973. godine, palestinski politički islam kao protutežu nacionalizmu Palestinske oslobodilačke organizacije. Nastavio je to činiti i nakon što se palestinski ogranak Muslimanskog bratstva transformirao u Hamas 1987. godine, kako tvrdi.

Historičar je zaključio da je, zbog trenutnog nasilja, postizanje dvodržavnog rješenja egzistencijalna nužnost. Više nije moguće ostaviti ova dva naroda da se sučeljavaju, jer će inače biti uvučeni u uništavajući vrtlog u kojem će svaki sukob biti strašniji od prethodnog.

Pogotovo jer izraelsko-palestinski sukob nije igra u kojoj se postiže pat-pozicija, budući da se gubici jedne strane automatski pretvaraju u dobitke druge strane. Zapravo, Izrael je doživio najgori test u svojoj historiji i to u trenutku kada je odnos snaga u velikoj mjeri išao u njegovu korist.