‘Izbrisan s lica Zemlje’: Kako je Rusija razorila ukrajinski grad

“Jedva da više i postoji”, govori gradonačelnik Vovčanska, industrijskog grada sravnjenog sa zemljom u ruskim napadima, čiji su razmjeri šokantni čak i za polja smrti istočne Ukrajine, piše agencija AFP.

Vovčansk nema veliku historiju, ali njegova geografija ne može biti tragičnija. Samo pet kilometara od ruske granice, snimci ukrajinske vojske bespilotnom letjelicom pokazivali su krajolik ruševina, sličan Mjesečevim kraterima, koji se proteže kilometrima.

Od tada je postalo gore.

“Devedeset posto centra grada je sravnjeno sa zemljom”, govori gradonačelnik Tamaz Gambarašvili, visok čovjek u uniformi koji upravlja onim što je ostalo od Vovčanska iz Harkiva, glavnog grada regije, udaljenog sat i po vožnje.

“Neprijatelj nastavlja s masovnim granatiranjem”, dodao je.

Šest od deset zgrada u Vovčansku potpuno je uništeno, a 18 posto djelimično uništeno, pokazuje analiza satelitskih snimaka nezvisnog obavještajnog kolektiva otvorenog izvora Bellingcat. No, razaranje je mnogo gore u centru grada koji je sravnjen sjeverno od rijeke Vovča.

Agencija AFP i Bellingcat udružili su snage kako bi ispričali kako je, zgradu po zgradu, cijeli grad izbrisan s mape u samo nekoliko sedmica – i kako bi prikazali ljudske žrtve.

Sama brzina razaranja nadmašila je čak i Bahmut, grad u Donbasu, u kojem su počinjena neka od najbrutalnijih ubistava u ratu, rekao je za AFP ukrajinski oficir koji se borio u oba grada.

“Bio sam u Bahmutu pa znam kako su se tamo odvijale bitke”, tvrdi poručnik Denis Jaroslavski. “Ono što je trajalo dva ili tri mjeseca u Bahmutu, u Vovčansku se desilo u samo dvije sedmice.”

Osvojen, pa oslobođen

Vovčansk je prije rata imao blizu 20.000 stanovnika. Sada živi samo u sjećanjima preživjelih koji su uspjeli pobjeći.

Osim fabrika, grad je imao “medicinsku školu, tehnički fakultet, sedam škola i brojne vrtiće”, kazala je Nelija Strižakova, direktorica biblioteke, za AFP u Harkivu. Imao je čak i radionicu koja je izrađivala “kočije za filmove iz određenih perioda. Čak smo bili i zanimljivi, na svoj način”, govori ova 61-godišnjakinja.

Tome treba dodati regionalnu bolnicu obnovljenu 2017. s gotovo deset miliona eura njemačke pomoći, crkvu prepunu za vjerske blagdane i veliku fabriku hidrauličkih mašina. Nekada je bila privredno srce grada, dok se za njene ruševine sada bore obje vojske.

Ruska vojska brzo je okupirala Vovčansk nakon što je izvršila invaziju na Ukrajinu u februaru 2022. gdine, ali Kijev ga je potom vratio u munjevitom kontranapadu te jeseni. Uprkos svakodnevnom ruskom bombardiranju, bilo je relativno mirno. Zatim se 10. maja dogodilo nešto sasvim drugačije.

Slaba odbrana

Iscrpljena nakon višesedmičnih teških borbi 100 kilometara južnije, ukrajinska 57. brigada pregrupirala se u blizini Vovčanska kada je jedna od njenih izvidničkih jedinica primijetila nešto čudno.

“Uočili smo dva ruska oklopna transportera koji su prešli granicu”, prisjetio se poručnik Jaroslavski, koji je predvodio jedinicu.

Ta vozila bila su prethodnica jedne od najintenzivnijih ruskih ofanziva od početka rata, pri čemu je Moskva na grad poslala nekoliko hiljada vojnika.

“Nije bilo utvrđenja, rovova, mina” koji bi usporili njihovo napredovanje, navodi Jaroslavski, još bijesan na “nemar ili korupciju” koji su dopustili da se ovo dogodi, piše AFP.

Približno “17.000 ljudi izgubilo je svoje domove. Zašto? Zato što neko nije izgradio utvrđenja”, ljuti se 42-godišnji oficir i s gorčinom dodaje: “Mi danas kontroliramo grad, ali ono što kontroliramo je hrpa ruševina.”

Predsjednik Volodimir Zelenski otkazao je put u inozemstvo kako bi požurio u Harkiv, priznajući da se ruska vojska probila između pet i deset kilometara u Ukrajinu. Stanovnici Vovčanska su u međuvremenu proživljavali noćnu moru.

Dronovi ‘kao komarci’

“Rusi su počeli bombardiranje”, prisjeća se Galina Žarova koja je živjela u Stepovoj ulici 16A, stambenoj zgradi koja je sada pretvorena u ruševine, što su potvrdile slike koje su analizirali Bellingcat i AFP.

“Bili smo na prvoj liniji fronta. Niko nije mogao doći i izvući nas”, dodaje 50-godišnjakinja koja sada sa svojom porodicom živi u studentskom domu u Harkivu.

“Sišli smo u podrum. Sve su zgrade gorjele. Bili smo nagurani u podrume (gotovo četiri sedmice) do 3. juna”, dodao je njezin suprug Viktor (65).

Na kraju je par odlučio pobjeći pješice. “Dronovi su letjeli oko nas kao ose, kao komarci”, prisjetila se Galina. Hodali su nekoliko kilometara prije nego što su ih spasili ukrajinski volonteri.

“Grad je bio prekrasan. Ljudi su bili prekrasni. Imali smo sve”, uzdiše bibliotekarka Strižakova. “Niko nije mogao ni zamisliti da ćemo za samo pet dana biti izbrisani s lica Zemlje”.

U biblioteci koju je vodila u ulici Tohova broj 8 u dimu je nestalo 125.000 knjiga.

Više od polovine porodica u istočnoj Ukrajini ima rodbinu u Rusiji. U Vovčansku, prije nego što je 2014. počeo rat u regiji Donbas, ljudi su svakodnevno prelazili granicu u kupovinu, a Rusi su hrlili na gradske tržnice.

“Postoji mnogo mješovitih porodica”, navodi Strižakova. “Roditelji, djeca, svi smo povezani. A sad smo postali neprijatelji. Ne postoji drugi način da se to kaže.”

Rusko ministarstvo odbrane nije odgovorilo na upit AFP-a za objašnjenje onoga što se dogodilo u gradu.

Gradonačelnik Gambarašvili, kojeg je geler pogodio u nogu dok je nadzirao evakuaciju grada, odmahnuo je glavom kad su ga upitali da procijeni broj civilnih žrtava. Govori kako su to “deseci, bez sumnje. Možda i više”.

U Vovčansku je 10. maja još bilo približno 4.000 ljudi, uglavnom starijih, budući da je većina porodica s djecom evakuirana mjesecima ranije.

Porodice koje je podijelio rat

Kira Džafarova (57) vjeruje kako je njena majka Valentina Radionova koja je živjela u ulici Duhovna br. 40 u maloj kući sa šarmantnim vrtom, vjerovatno mrtva. Njihov posljednji telefonski razgovor bio je 17. maja.

“Sa 85 godina ne idem nigdje”, bila je uporna njena majka. Satelitski snimci i svjedoci potvrđuju kako je kuća potpuno uništena.

“Od tada znam da je gotovo”, uzdahnula je Kira, koja je dala DNK za identifikaciju, ako i kada borba završi.

Govori o posebno okrutnoj ironiji: Njena majka, ruska državljanka, preselila se u Vovčansk kako bi mogla biti na jednakoj udaljenosti između svoje dvoje djece, koja su se posvađala.

Kira živi u Harkivu 35 godina, a prije dvije godine postala je zvanično Ukrajinka. Njen stariji brat, za koga kaže da podržava ruskog predsjednika Vladimira Putina, ostao je u Belgorodu, rodnom gradu porodice i prvom velikom ruskom gradu s druge strane granice.

Kira, psihijatrica, sada ga naziva samo svojim “bivšim bratom”, dok ga AFP nije uspio direktno kontaktirati.

Volodimir Zimovski (70) se, također, vodi kao nestao. On je 16. maja odlučio pobjeći od bombardiranja u automobilu sa svojom majkom, suprugom Raisom i susjedom. Zimovski i njegova majka su ubijeni, “najvjerovatnije od ruskog snajperiste”, govori Raisa.

Usred kiše metaka, 59-godišnja pedijatrijska sestra jedva je izašla iz automobila kada su je zgrabili ruski vojnici i držali dva dana. Uspjela je pobjeći, sakrila se preko noći u susjedov podrum, a na kraju je pobjegla kroz šumu.

Ispričala je svoju mučnu odiseju smirenim, odmjerenim glasom, piše AFP i dodaje kako se čini da joj je sada važna samo jedna stvar: pronaći tijela svoga muža i svekrve i pokopati ih kako dolikuje.

“Uzeli su mi sina”

Među preživjelima kruže glasine da su tijela kojima su danima bile zatrpane ulice Vovčanska bačena u masovnu grobnicu. Gdje i ko ih je bacio, niko ne zna.

Šačica civila i dalje je ostala u Vovčansku. Oleksandr Garličev (70) tvrdi da je vidio najmanje tri kad se sredinom septembra vratio u svoj nekadašnji stan na biciklu kako bi uzeo stvari. Garličev je živio u ulici Rubežanskaja 10A, u južnom dijelu grada koji je bio relativno pošteđen. Otišao je tek 10. augusta.

Preživjeli iz Vovčanska – pa čak i nekoliko njegovih zvaničnika – tiho se pitaju hoće li ikada biti ponovno izgrađen s obzirom na njegovu blizinu granici, bez obzira na to kako rat završi.

Na pitanje hoće li ikada moći oprostiti ubici svog supruga, Raisa Zimovska je dugo šutjela. Zatim je šapatom odgovorila: “Ne znam, stvarno ne znam. Kao kršćanka da, ali kao ljudsko biće… Šta da kažem?”

Bibliotekarka Strižakova se više ne može natjerati da otvori rusku knjigu, čak ni klasike, budući da joj je sin jedinac Pavlo poginuo u bici kod Bahmuta.

“Znam da književnost nije kriva, ali Rusija, sve njeno mi se gadi. Sina su mi uzeli, to je nešto…”