Duh palestinskog naroda pobijedio je izraelski stroj smrti

U članku objavljenom na američkoj web-stranici CounterPunch navodi se da napad „Potop al-Aksa“ koji se dogodio 7. oktobra ne treba posmatrati kao iznenadni, jer je masovno prisustvo izraelske vojske u Pojasu Gaze trebalo da osigura čvrstu opsadu Pojasa i kontrolu nad njim.

Iako je Izrael zauzeo 17. mjesto ovogodišnje Global Firepowerove liste – američke platforme za rangiranje vojnih snaga u svijetu – i posjeduje naprednu vojnu tehnologiju koja bi trebala spriječiti iznenadne napade, neuspjeh da se predvidi napad Hamasa bio je ogroman i proteže se na više nivoa, kako je navedeno u članku palestinskog novinara Ramzyja Barouda.

Nakon „Potopa al-Aksa“ izraelski premijer Benjamin Netanyahu našao se osramoćen i suočio se s neviđenim izazovom na koji je morao odgovoriti. Umjesto da nađe izlaz preuzimajući odgovornost i ujedinjavajući svoj narod ili priznajući da rat nikada nije rješenje u sukobu sa narodom „koji pruža otpor i koji je potlačen“, on je pokazao svoju tvrdoglavost.

Pogoršao je situaciju

Izraelski premijer, okružen ekstremističkim ministrima, pogoršao je situaciju gledajući na rat kao na priliku da sprovede svoje davno osmišljene planove o etničkom čišćenju Palestinaca, ne samo u Pojasu Gaze, već i na Zapadnoj obali, rekao je Baroud. „Da palestinski narod nije bio nepokolebljiv i odlučan da ne ide u Egipat i Jordan, druga Nakba bi bila sprovedena“, dodao je.

Baroud kaže da se taj „jedan napad“ već pokazao kao prekretnica koja će promijeniti pravila u odnosima između Izraelaca i Palestinaca te da će se njegov utjecaj osjećati još dugi niz godina, ako ne i generacija.

Netanyahu je bio u teškoj poziciji i prije nego što se dogodio napad „Potop al-Aksa“, kaže Baroud, „i može da krivi samo sebe“, jer se borio da učvrsti svoju poziciju na vrhu piramide izraelskog političkog sistema uz pomoć vlade „najekstremnije ikada, u zemlji čije se samo postojanje smatra rezultatom ekstremističke ideologije“.

Čak ni proteste naroda protiv njega, koji su se održavali širom Izraela nekoliko mjeseci prije rata u Gazi, nije vidio kao upozorenje na to da bi njegova situacija mogla postati teža – prema Baroudu – te da bi Palestinci, koji pate pod jarmom neprestane okupacije i opsade, mogli iskoristiti izraelsku političku i vojnu krizu.

Dobrovoljna migracija

Autor članka u nastavku kaže da su svi izraelski političari, bez obzira u kojem ideološkom i političkom spektru bili, nadmašili jedni druge u svojim govorima, koje su karakterisali rasizam, nasilje i poticanje na genocid. Čak je ministar za baštinu Amihai Eliyahu predložio da se „baci nuklearna bomba na Gazu“.

Izraelski vođa još uvijek govori o „dobrovoljnoj migraciji“ i svojoj želji da upravlja Pojasom Gaze i Palestinom, kao i da preoblikuje Bliski istok u skladu s vlastitim zabludama o veličini i moći, navodi se u članku.

Baroud je kritizirao stav Washingtona, rekavši da je administracija američkog predsjednika Joea Bidena igrala ulogu „glavnog ohrabrivača i iskrenog partnera“ Izraela, umjesto da ga spašava od sebe samoga podsjećanjem vlade da genocidni rat u Gazi nanosi štetu i Tel Avivu.

Stotinu dana rata na Gazi nas je naučilo – kaže Baroud – da superiornost u opremljenosti oružjem više ne utiče na rezultate kada narod kolektivno odluči da pruži otpor.

„Također nas je naučilo da Sjedinjene Američke Države više nisu u stanju da preurede Bliski istok na način koji odgovara Izraelu te da relativno male zemlje na jugu mogu promijeniti tok historije“, rekao je Baroud.

Završio je svoj članak riječima da je u historiji već zapisano da je „odlučnost“ palestinskog naroda trijumfovala nad izraelskim „strojem smrti“.