NI: Spora ruska invazija na Bjelorusiju
Bjeloruski lider Aleksandar Lukašenko je nenamjerno trgovao suverenitetom svoje zemlje kako bi ostao na vlasti još nekoliko godina.
Prije tri godine Bjelorusi su izašli na ulice protestujući protiv pokradenih predsjedničkih izbora na kojima je diktator Aleksandar Lukašenko po šesti put ponovno izabran za predsjednika.
Režim je odgovorio brutalnim obračunom, što je dovelo do prekida diplomatskih odnosa Zapada i uvođenja sankcija.
Od tada je Lukašenko zauzeo sve ratoborniji stav protiv svojih zapadnih susjeda orkestriranjem migrantske krize, pomaganjem ruske invazije na Ukrajinu, primanjem plaćenika grupe Wagner i odobravanjem raspoređivanja ruskog taktičkog nuklearnog oružja na tlu Bjelorusije.
Dok ove provokacije služe interesima Kremlja, za destabilizaciju istočne granice NATO-a, Lukašenko se nada da će izvršiti pritisak na Evropsku uniju da normalizira odnose i ukine sankcije dok njegova zemlja postaje sve izoliranija i sve više ovisna o Rusiji, piše Kelly Alkhouli, politička konsultantica i direktorica međunarodnih odnosa u Centru za političke i vanjske poslove, u tekstu za National Interest.
U poređenju s drugim postsovjetskim zemljama, piše, Bjelorusija je postigla minimalne političke i ekonomske reforme. Održavanjem ekonomije koju uglavnom kontrolira država — uveliko ovisne o Rusiji — i jačanjem unutrašnjeg sigurnosnog aparata, Lukašenko je učvrstio vlast otkad je došao na predsjedničku dužnost 1994.
Podrška Kremlja u gušenju protesta
Bilo je sporadičnih pokušaja poboljšanja odnosa sa Zapadom, ponajviše 2008. nakon što je Rusija napala Gruziju, i ponovno 2015, nakon ukrajinske krize i ruske aneksije Krima. Oba pokušaja dovela su do oslobađanja političkih zatvorenika i uspona pragmatičnih i reformski orijentiranih tehnokrata koji žele smanjiti veze s Rusijom, poput pokojnog Vladimira Makeija.
Na kraju, napori da se normaliziraju odnosi bili su kratkog daha, a Lukašenko se nakon predsjedničkih izbora 2010. i 2020. vratio masovnoj represiji i kršenju ljudskih prava, konstatuje autorica.
Antivladini protesti 2020. bili su najveći u historiji Bjelorusije, a više od 200.000 ljudi marširalo je ulicama Minska tražeći Lukašenkovu ostavku. Da Kremlj nije pružio političku podršku režimu i ponudio vojnu intervenciju, možda bi bjeloruska priča krenula drugim putem. Ruski obavještajni aparat blisko je sarađivao sa svojim bjeloruskim kolegama kako bi pomogao u suzbijanju protesta i vjerovatno su dali obavještajne podatke o tome gdje se nalazi opozicioni aktivist Roman Protaševič, što je omogućilo režimu da otme Ryanairov let 4978 2021. godine.
Činjenica da je Lukašenku trebala podrška Kremlja da bi preživio potkopala je njegov autoritet i legitimitet unutar vlastite vlade. To je omogućilo Rusiji da razvije bliže veze s drugim ključnim osobama režima i infiltrira se u bjeloruski sigurnosni aparat.
Zamjenik ministra unutrašnjih poslova Nikolaj Karpenkov, koji vodi i bjeloruske sigurnosne snage i Glavnu upravu za borbu protiv organiziranog kriminala i korupcije (GUBOPiK), odigrao je ključnu ulogu u gušenju protesta i nepokolebljivi je pristalica Rusije. Često zasjenjuje svog nadređenog, ministra uutrašnjih poslova Ivana Kubrakova i jedan je od omiljenih kandidata Rusije da zamijeni Lukašenka.
Oslabljena pregovaračka pozicija Minska
Svjestan dometa Moskve, Lukašenko je pokušao ograničiti njen uticaj imenovanjem Ivana Tertela, koji ima malo veze s Rusijom, za šefa Odbora za državnu sigurnost (KGB).
Iako se neki članovi sigurnosnog aparata boje sve većeg utjecaja Rusije, oni su i dalje protiv Zapada i imaju interes u očuvanju režima.
Dalje, ruski ambasador u Bjelorusiji Boris Grizlov vrlo je blizak silovicima (Putinovom unutrašnjem krugu) i pomaže u ponovnom učvršćivanju uticaja Rusije, dok istovremeno prati unutrašnju dinamiku moći u Minsku. Bjeloruske pragmatične tehnokrate stavljene su po strani, posebno nakon iznenadne i misteriozne smrti ministra vanjskih poslova Vladimira Makeija u novembru 2022, koji je slučajno bio jedna od rijetkih osoba koje su otvoreno neprijateljski raspoložene prema Rusiji.
S obzirom na to da je Bjelorusija sada odsječena od zapadnih tržišta, njena je ekonomija postala još više ovisna o Rusiji, koja je njen daleko najveći trgovinski partner.
Oslabljena pregovaračka pozicija Minska omogućila je Moskvi da ubrza planove za ekonomsku integraciju i odbrambenu saradnju unutar Unije Rusije i Bjelorusije.
Godine 2021. dvije zemlje potpisale su 28 sporazuma, uključujući jedinstveni porezni sistem, tržište nafte i plina te carinsku uniju. Ironično, kada je zajednička država prvi put konceptualizirana u kasnim 1990-ima, Lukašenko je zagovarao veću integraciju, nadajući se da će voditi uniju i preuzeti vlast u Kremlju nakon Borisa Jeljcina.
Iako opoziciju na čelu sa Sviatlanom Tihanovskajom podržava Zapad i većina Bjelorusa, malo je vjerovatno da će uspjeti svrgnuti režim. Ustavni amandmani, usvojeni u februru 2022, omogućuju Lukašenku da osigura doživotni imunitet od krivičnog progona i zadrži vlast nakon predsjedničkog mandata kao predsjednik Svebjeloruske narodne skupštine.
Postepeno gubljenje moći unutar vlastite zemlje
Amandmani također omogućuju trajno raspoređivanje ruskih trupa i nuklearnog oružja u Bjelorusiji.
Lukašenko može zadržati počasni naslov, ali postepeno izgubiti stvarnu moć unutar vlastite zemlje, dok će uticaj Rusije vjerojatno ostati u doglednoj budućnosti.
Lukašenko se nadao da će prijem Wagnerovih trupa, zahvaljujući njegovim posredničkim naporima tokom neuspjele pobune Jevgenija Prigožina u junu 2023. pružiti veću sigurnost od Rusije.
Hrabro ubistvo Wagnerovog vodstva dva mjeseca nakon pobune poslužilo je kao poruka Rusima i saveznicima, uključujući Lukašenka, da je izdaja neoprostiv grijeh.
A Lukašenko je nenamjerno trgovao suverenitetom svoje zemlje kako bi ostao na vlasti još nekoliko godina, zaključeno je u tekstu.