Foreign Affairs: Kako Ukrajina može pobijediti u dugom ratu?

Rat u Ukrajini je upravo prešao granicu od 18 mjeseci. Ljudi u zemlji, nakon što su se borili i pobijedili u tri velike ofanzivne kampanje 2022, sada koriste mješavinu stare sovjetske i nove zapadne opreme za borbu protiv kampanje na jugu. Iako je prekid kopnene veze između Rusije važan cilj, važan je cilj i oslobađanje velikih dijelova zemlje koji sadrže poljoprivredna i rudna bogatstva koja ukrajinskoj vladi donose značajan prihod, piše Mick Ryan za Foreign Affairs.

Ofanziva je bila, kako ju je opisao ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, spora stvar. Usporeni tempo ne bi trebao iznenaditi ljude koji su proučavali vojne sukobe i izazove ofanzivnih operacija. Ali mnogim promatračima, onima koji su navikli na trenutno zadovoljstvo (ili koji žele veliku odluku prije izbora u SAD-u 2024. godini), može biti teško cijeniti promišljen, stabilan tempo Ukrajinaca. Neki američki sigurnosni dužnosnici i kreatori politike čak su sugerirali da nedostatak brzog napretka znači da kontraofanziva neće uspjeti.

No, prerano je govoriti u kojem će smjeru sukob ići. Usporedbe radi, 18 mjeseci nakon Prvog svjetskog rata, saveznici su izgubili kampanju za istočni turski poluotok, a bitka za Verdun je još uvijek bila u toku. I nakon prvih 18 mjeseci Drugog svjetskog rata, veći dio Euvope okupirali su nacisti, Singapur je pao u ruke Japana, a Sjedinjene Države su se borile na poluotoku Bataan na Filipinima, stoji u tekstu.

U usporedbi s tim, postoji puno razloga za optimizam u borbi Ukrajine protiv Rusije. No, kao što pokazuje teško iscrpljivanje na ukrajinskom južnom frontu, Kijev se suočava s mnogim izazovima prije nego što cijela zemlja bude oslobođena. Možda je najveći taj što Zapad, iako je pružio znatnu podršku, nema koherentnu ukrajinsku strategiju. S obzirom na to da će se ovaj rat vjerojatno nastaviti u 2024., a potencijalno čak i duže, Sjedinjene Države i Evropa moraju smisliti jedan. Moraju smisliti kako bolje iskoristiti svoje fizičke i intelektualne resurse za podršku Ukrajini sada, tokom nadolazeće zime i u nadolazećim godinama kako bi Kijev postigao pravednu i trajnu pobjedu.

U tu svrhu, Sjedinjene Američke Države i NATO trebaju jasno dati do znanja da je njihov izričiti cilj da Ukrajina porazi ruske snage u Ukrajini – i da ušutkaju ruski globalni narativ. Zatim Ukrajini trebaju osigurati standardiziranu opremu i pojačanu individualnu i kolektivnu obuku. Kijevu moraju dati više opreme za razminiranje i pomoći mu da razvije nove taktike za probijanje ruske odbrane. To je najbolji način da se osigura da borba Ukrajine za slobodu završi nedvosmislenom pobjedom, navodi se.

Stanje igre

Ukrajinske ofanzive traju nešto više od dva mjeseca. Započeli su s početnim napadom s ciljem brzog probijanja ruskih odbrambenih linija na jugu. No, nažalost, ovaj napor je propao protiv kompetentne ruske sheme odbrane koja je uključivala opsežna minska polja; nedostatak određenog glavnog napora (barem u glavama anonimnih američkih dužnosnika); a prema vojnom analitičaru Michaelu Kofmanu, nedostaci u integraciji oklopa, pješaštva, inžinjerije i topništva na višim razinama.

Izazovi koje stvara ruska odbrana nisu dobili dovoljno pažnje od strane pristaša Ukrajine. Ove prepreke se nisu smjele zanemariti: opasnosti minskih polja dobro su poznate u zapadnoj vojnoj doktrini. Države NATO-a trebale su Ukrajini osigurati više mehanizirane opreme za probijanje i uklanjanje mina. Njihov neuspjeh da to učine ukazuje na intelektualne nedostatke koji su zarazili mnoge zapadne vojne institucije. Bitka je kralj, pa tako u mnogim vojskama jedinice koje upravljaju složenom opremom potrebnom za čišćenje i probijanje minskih polja nemaju dovoljno sredstava. Nemaju dovoljno sredstava iako je kršenje pothvat visokog rizika i iako se u procesu gube velike količine opreme (kao što su otkrili Ukrajinci). Više inžinjerijske opreme ove vrste moglo je i trebalo biti isporučeno Ukrajini ranije, piše autor.

Ovaj neuspjeh je složen činjenicom da su doktrina i obuka za kombinirano naoružanje zapreke i čišćenje minskog polja stari desetljećima, a Zapad je imao ograničeno vrijeme da pripremi ukrajinske kombinirano-oružane timove na razini formacije—posebno u novoformiranim brigadama. Slava Zaljevskog rata 1991. godine, u kojem je koalicija predvođena SAD-om brzo potisnula iračku vojsku iz Kuvajta, jednostavno nije moguća u okruženju u kojem nema prijateljske kontrole zraka, a bojište je prekriveno gustom mrežom senzora koji omogućuju Rusima da brzo otkriju i zatim pogode ukrajinske ciljeve.

Uprkos ovim izazovima, Ukrajinci su se prilagodili – što je jedna od njihovih institucionalnih prednosti – i usvojili postupnu strategiju “ugrizi i zadrži” na jugu, minimizirajući žrtve dok je također postupno povećavao pritisak na rusku odbranu. Kao rezultat toga, Ukrajinci napreduju na jugu, oslobađajući više važnih gradova. U isto vrijeme, ukrajinska vrhovna komanda upravlja brojnim drugim kampanjama. Na istoku, poduzima još jednu ofanzivu oko grada Bahmuta. Ovdje, bez opsežnih ruskih odbrambenih položaja koji postoje na jugu, Ukrajinci napreduju. I više se ne bore protiv Wagnerovih osuđenika, kao što je to bio slučaj ranije tokom ljeta. Ruske trupe oko Bahmuta kvalitetnije su, regularne snage, a njihovo iscrpljivanje će degradirati ruske buduće ofenzivne mogućnosti.

Dalje na sjeveru, Ukrajinci vode odbrambenu kampanju protiv ruske ofanzive u pokrajini Luhansk. Zasad se drže. Unatoč resursima koje je Moskva dodijelila ovoj ofanzivi, Rusi ovdje ne doživljavaju ništa više uspjeha nego početkom 2023. Istodobno, Ukrajina nastavlja svoju obrambenu kampanju protiv ruskih zračnih, raketnih i bespilotnih napada te provodi ofanzivnu pomorsku kampanju s polupodvodnim i nevidljivim pomorskim jurišnim dronovima koji se stalno razvijaju. A povrh svih ovih fizičkih kampanja, Ukrajina provodi operacije strateškog utjecaja, koje uključuju njene napore u globalnoj diplomaciji – poput kratkih putovanja Zelenskog u strane zemlje. Operacije Ukrajine također uključuju dalekometne napade bespilotnim letjelicama na Rusiju, koji su osmišljeni da degradiraju volju Rusa za borbom.

Teško je objektivno mjeriti napredak Ukrajine jer samo nekolicina najviših ukrajinskih vojnih i civilnih čelnika zna stvarne strateške i operativne ciljeve ofanzive. Ali za strane koji gledaju rat, napredak zemlje mogao bi se mjeriti u osvojenoj zemlji, uništenju ruskih snaga, napretku prema dovođenju ruskih snaga na Krimu u opasnost i u kojoj je mjeri Ukrajina uvjerila zapadne vlade da uspijeva. Nakon dva mjeseca moglo bi se reći da je svaki od ovih ciljeva “u toku”, piše Ryan.

Ukrajinski način vođenja rata

Ukrajinski složeni i međusobno povezani niz kampanja oporezovao bi čak i najveće i najsofisticiranije zapadne vojne institucije. Za Kijev, sposobnost orkestriranja ovih strateških, operativnih i taktičkih izazova normalizirana je tokom proteklih 18 mjeseci. U poboljšanju načina na koji koordiniraju različite razine rata u višestrukim kampanjama u modernim uvjetima bez jasne zračne, pomorske ili vatrene nadmoći, Ukrajinci su pomiješali oružje i doktrinu NATO-a i onog iz sovjetskog doba. Pritom su Ukrajinci razvili svoj poseban pristup modernom ratu.

Ovaj evoluirajući ukrajinski način ratovanja vrijedan je proučavanja jer većina zapadnih vojnih institucija vjerojatno više sliči ukrajinskoj vojsci nego američkim oružanim snagama, čiju doktrinu neizbježno kopiraju. A središnji dio ukrajinskog načina ratovanja je sposobnost učenja, usvajanja nove opreme i ideja te prilagođavanja taktike i strategije.

Ali čak i najprilagodljivije institucije imaju ograničenje svoje sposobnosti upijanja novih ideja i tehnologija. Izgradnja, održavanje i razvoj vrlo sposobne vojne organizacije – osobito one s mnogo novih formacija – može trajati mjesecima ili godinama. Kao što je primijetila Aimée Fox-Godden u Learning to Fight, studiji masovnog institucionalnog učenja i prilagodbe do koje je došlo unutar britanske vojske između 1914. i 1918., Ujedinjeno Kraljevstvo je uspjelo postupno poboljšati svoju izvedbu zahvaljujući “kombinaciji svojih prijeratnog etosa i povećane fluidnosti u ratnim uvjetima” koji su stvorili “organizacijsku i kulturnu fleksibilnost, promičući neformalno učenje i potičući pojedince na inovacije”.

Zapad mora prihvatiti, kao što su Britanci učinili u Prvom svjetskom ratu, da će trebati vremena da se provede obuka regruta, tehnička obuka, razvoj vodstva i kolektivna obuka potrebna da se vojna organizacija poput ukrajinske pretvori u veliku, integriranu i izdržljivu silu sposobnu za velike ofanzivne manevre pod vlastitim kišobranom kontrole zraka i ovladavanja elektroničkim ratovanjem.

Šta je sljedeće

I Ukrajinci i Rusi posjeduju resurse i volju za dugotrajni rat. Konkretno, ruski predsjednik Vladimir Putin održao je svoj narativ da NATO predstavlja prijetnju Rusiji. On nastavlja promicati zabludu o velikoj Rusiji. Na primjer, 2. augusta održao je govor promovirajući “integraciju Donjecke i Luganske narodne republike te regija Herson i Zaporožje u zajednički ruski kulturni prostor”.

Zapad stoga mora prihvatiti da će ovo biti dug rat. Mnoge su generacije koketirale s idejom da ratovi između velikih, mnogoljudnih i tehnološki potkovanih država mogu biti kratki. U vrijeme kada je svaki počeo, na primjer, analitičari su tvrdili da će Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, Korejski rat i rat u Iraku biti kratki, samo da bi se pokazalo netačnim. Isto će biti i s današnjim sukobom. Trebat će vremena da se nastavi s jačanjem kopnenih, zračnih, pomorskih, kibernetičkih, industrijskih i informacijskih sposobnosti Ukrajine kako bi zemlja mogla nadvladati Rusiju. Iako su Rusi napravili mnogo strateških i taktičkih pogrešaka u ovom ratu, također su naučili i prilagodili se. Kao što je Oleksandr Sirski, komadant ukrajinskih kopnenih snaga, rekao, Rusi “nisu idioti”. Kijevu će trebati mnogo mjeseci da ih porazi i izbaci s otprilike 18 posto Ukrajine koju su ilegalno okupirali.

Zapad je sada uključen u generacijsku borbu protiv velikih, nemilosrdnih i bogatih autoritarnih režima. Prihvaćajući da će ovo biti dug rat, Zapad bi trebao eksplicitno reći da je njegov cilj ukrajinska pobjeda ostvarena kroz poraz Rusije. Obvezujući se da će podupirati Ukrajinu tokom trajanja sukoba, Zapad može potkopati Putinove napore da nadživi ukrajinske pokrovitelje. Ova obveza također pruža sigurnost zemljama donatorima, koje mogu povećati proizvodnju i uključiti se u potrebna istraživanja i razvoj za pothvate borbe protiv dronova i mina.

Drugi element zapadne strategije je identificiranje ključnih operativnih i institucionalnih problema koji zahtijevaju podršku. Sjedinjene Države će možda trebati prihvatiti da njihova doktrina vrlo složenog zračno-zemljanog ratovanja nije u potpunosti prilagođena Ukrajini. Ova činjenica ne znači da kombinirano ratovanje nije učinkovito. Ali NATO sada mora voditi brzu reevaluaciju svoje doktrine kako bi razvio taktiku i doktrinu kombiniranog naoružanja na uzici. To znači, kolektivno, da države Zapada moraju pronaći način za vođenje kopnenih borbi u okruženju u kojem će biti izložene čestim zračnim napadima – nešto što nisu morale činiti generacijama, ali to Ukrajina mora učiniti sada.

Takav pregled mora uključiti učinke isprepletene mreže civilnih i vojnih senzora nove ere koja ukrajinske kontraofanzive čini jednima od najvažnijih i najsmrtonosnijih bitaka u modernom dobu. Proliferacija bespilotnih letjelica, povezanih s modernim digitaliziranim mrežama borbenog komandovanja, omogućuje objema vojskama da brzo identificiraju i ciljaju snage jedne druge. Sadašnja zapadna doktrina nije se adekvatno prilagodila ovom novom okruženju. Doktrina je temelj za obuku i obrazovanje svih vojnika, mornara, marinaca i avijatičara. Ako je ova intelektualna komponenta vojske neke zemlje manjkava, ukupni borbeni potencijal te snage je ugrožen. I iako je Ukrajina pionir u vlastitom pristupu ratu, još uvijek ovisi o zapadnoj doktrini za mnoge svoje operacije.

Ovaj neuspjeh u zapadnoj vojnoj doktrini stoga je možda najbolji primjer trenutne borbe Ukrajine da probije ruska minska polja na jugu. Gusti pojasevi prepreka, uključujući minska polja, teško da su novi razvoj. Ali ako je ova odbrambena shema prekrivena isprepletanim civilno-vojnim senzorima, procjenama i paljbama, to čini probijanje ovih pojaseva redom veličine težim. Tehnologije i taktike takvih proboja nisu se promijenile gotovo pola stoljeća. Novovjekovni projekt Manhattan osmišljen za otkrivanje novih načina za brzo otkrivanje i čišćenje mina pomogao bi ukrajinskim ofenzivama u nastavku. Također bi pomoglo u uklanjanju mina i neeksplodiranih ubojnih sredstava s golemih dijelova oslobođenog ukrajinskog teritorija.

Nova zapadna strategija također bi mogla promicati standardizaciju opreme i podršku u obuci za Ukrajinu. Menažerija oklopnih vozila i topništva isporučen Ukrajini bio je velikodušan, ali nije održiv. Postoji razlog zašto vojske općenito imaju jednu vrstu tenka ili jednu vrstu topništva za svaku potrebu. Obuka i logistički teret držanja više vrsta sličnih sustava bili bi veliki za mirnodopsku vojsku. Ukrajini će s vremenom postati nepodnošljivo. Strateškiji pristup podršci Ukrajini osigurao bi standardizirane setove opreme za vojsku zemlje.

U isto vrijeme, obuka osoblja mora se pomaknuti dalje od obuke regruta i pružanja tehničkih uputa o korištenju opreme. Kolektivna obuka vitalni je aspekt izgradnje učinkovitih vojnih institucija i to je područje u kojem bi Zapad trebao pružiti dodatnu podršku. Razvoj vođa vodova, bataljona i brigada i komandnih timova Ukrajini će s vremenom dati osnovu vojske koja može orkestrirati velike operacije i kampanje u vremenu i prostoru. Na temelju iskustva s ukrajinskog ratišta i razvijene doktrine NATO-a, kolektivna obuka pružila bi Ukrajini ključnu prednost nad njenim ruskim protivnikom.

Ovakva ukrajinska strategija omogućila bi zapadnim vladama da brže ponude podršku Kijevu, čime bi se okončala tromost koja je bila jedan od najvećih problema rata. “Potrebna nam je brzina, brzina odluka kako bismo ograničili ruski potencijal”, rekao je Zelenski tokom svog obraćanja na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji 2023. “Nema alternative brzini. Jer o brzini ovisi život. Kašnjenje je uvijek bilo i još uvijek je greška.” Zapadnim odlukama o tenkovima, protuzračnim odbrambenim sistemima i borbenim avionima bilo je potrebno mnogo mjeseci. Ali kada su primljeni, ti su novi sistemi brzo apsorbirani u ukrajinske organizacije i korišteni na inovativan način. Nova strategija mora prihvatiti da je Ukrajina sposobna brzo apsorbirati napredne oružane sisteme i, doista, ima što naučiti Zapad o njihovoj upotrebi.

Nuđenje trajne podrške Kijevu možda nije dobrodošla vijest za mnoge zapadne političare, s obzirom na predstojeće izbore u Sjedinjenim Američkim Državama i nekim evropskim zemljama. No tokom proteklih 18 mjeseci Ukrajinci su pokazali volju za borbom, sposobnost usvajanja novog oružja i sposobnost učenja, prilagodbe i poboljšanja svoje vojne učinkovitosti. Sljedeći način da se pomogne Ukrajincima da nastave svoju evoluciju u kvaliteti i izdržljivosti je osigurati da znaju da je Zapad spreman podržati ih u njihovoj borbi da poraze Rusiju i ponuditi tu podršku 2024. i kasnije, zaklučuje.