FA: Zašto je dobro za Evropu da se ne slaže s Amerikom

U aprilu 2023. godine francuski predsjednik Emmanuel Macron posjetio je Peking, gdje je proveo šest sati na sastanku s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom razgovarajući o Evropi, Rusiji i Tajvanu. Potom je, na letu kući, Macron izjavio da Evropa treba težiti ka “strateškoj autonomiji“ od SAD-a. Ovaj kontinent, rekao je, ne bi se trebao “povoditi za američkom agendom“, niti bismo se trebali “uplitati u krize koje nisu naše“. Macron je čak dodao da bi evropske države trebale smanjiti ovisnost o američkom dolaru, kako ne bi postale “vazali“ Washingtona.

Macronovi komentari bili su muzika za uši Pekinga, ali su izazvali žestoke reakcije u Sjedinjenim Američkim Državama, piše Dominic Tierney u autorskom tekstu objavljenom na Foreign Affairsu (FA). Mike Gallagher, republikanac koji predsjedava Komitetom za Komunističku partiju Kine Zastupničkog doma američkog Kongresa, ocijenio je ove komentare “sramotnim“ i “omalovažavajućim“. Ian Bremmer, osnivač Eurasia Groupa, napisao je da Macronove opaske reporterima održavaju “aroganciju i loše rasuđivanje“. Američki senator Marco Ruvio, republikanski član Odbora za vanjskopolitičke odnose Senata, u videu je predložio da bi SAD trebao odgovoriti tako što će srezati pomoć Evropi. Taj kontinent “umnogome ovisi o SAD-u duže od 70 godina“, kazao je on. “Ako će se odvojiti i slijediti Macronov prijedlog, to će nam uštedjeti mnogo novca.“

Transatlantske razlike nisu uvijek prednost

Ovaj bijes prema Macronu može se činiti razumnim. SAD je zatvoren u sve intenzivnijoj konkurenciji s Kinom i strahuje da će Evropa, njegov najveći saveznik, biti nepouzdan partner. Njemački kancelar Olaf Scholz također lobira za prisan odnos s Kinom, ključnim poslovnim partnerom Berlina. “Od svih država na svijetu, Njemačka, koja je imala tako bolno iskustvo podjele za vrijeme Hladnog rata, nema interesa gledati kako se novi blokovi pojavljuju u svijetu“, napisao je on u članku za Politico u novembru 2022. godine. Zvaničnici u Parizu i Berlinu izgleda govore u ime običnih Evropljana. Prema anketi koju je provelo Evropsko vijeće za vanjske odnose, većina stanovnika ovog kontinenta bi voljela ostati neutralna u hipotetičkom ratu Amerike i Kine zbog Tajvana.

Transatlantske podjele su, bez sumnje, stvarne, piše Tierney. Ali, američki kreatori politika ne trebaju mnogo brinuti. Zapravo bi mogli naučiti cijeniti te razlike. Svako ko želi globalnu sigurnost svakako bi to trebao. Raznolikost perspektiva služi kao kontrola loših ideja Amerike, blokirajući američke politike koje bi imale opasne posljedice i za SAD, i za svijet. Evropska nezavisnost ublažava i ponašanje Kine, posebno kada je riječ o Rusiji i Ukrajini. I, barem na Zapadu, niko se ne bi trebao plašiti autonomije tog kontinenta. To je nužni nusproizvod nečega što SAD odavno zahtijeva: veće evropske potrošnje na odbranu.

Transatlantske razlike, naravno, nisu uvijek prednost. Evropa ima vlastitu historiju predrasuda i grešaka i mogla bi kočiti mudre globalne inicijative. Njeno protivljenje američkim politikama sigurno može izazvati neugodnosti američkim kreatorima politika. Ali, u cjelini, dinamična debata između SAD-a i Evrope, čak i oštro razilaženje, proizvodi bolje ishode i stvara svijet koji je sigurniji i prosperitetniji.

Korejski rat kao primjer američke ishitrenosti

Desetljećima je savezničko mišljenje služilo kao koristan barometar mudrosti američkih politika. Mnogi saveznici Washingtona su se protivili ratovima u Iraku i Vijetnamu, naprimjer, i oba su se pokazala katastrofalnim. Nasuprot tome, 1991. godine su američki partneri podržali Zaljevski rat, u kojem je koalicija predvođena SAD-om ostvarila brzu pobjedu. Saveznici su se, također, pidružili SAD-u u pružanju velikih količina podrške Ukrajini, što je pomoglo da se ta država suprotstavi ruskoj agresiji.

Ponekad, kao što pokazuju Irak i Vijetnam, saveznička upozorenja ne uspijevaju spriječiti SAD da ishitreno reagira. Ali, u drugim prilikama, saveznici mogu napraviti razliku. Uzmimo, naprimjer, Korejski rat – posljednji put kada se SAD direktno borio protiv Kine. U jesen 1950. godine činilo se da su američke i savezničke trupe na ivici pobjede dok su se približavale rijeci Yalu, koja se nalazi na kinesko-sjevernokorejskoj granici. Ali, Peking je ušao u rat u oktobru i nanio jedan od najtežih poraza na bojnom polju u historiji SAD-a, jer su komunističke snage potisnule savezničke trupe do sredine Korejskog poluotoka.

Kao odgovor, SAD je razmotrio rizične eskalacijske akcije. Administracija američkog predsjednika Harryja Trumana podržala je “žestoku potjeru“ za kineskim avionima preko Yalua u Kinu, što bi proširilo sukob na kinesku teritoriju. Načelnik Generalštaba američke vojske želio je uspostaviti pomorsku blokadu Kine i osnažiti kineske nacionalističke snage na Tajvanu da napadnu kopno. A general Douglas MacArthur, šef snaga Ujedinjenih naroda u Koreji, zalagao se za upotrebu nuklearnog oružja. MacArthur je čak predložio postavljanje pojasa od radioaktivnog kobalta preko vrata Korejskog poluotoka, za koji je tvrdio da će dobiti rat za deset dana.

Biden prihvatio evropski prijedlog ‘manjeg rizika’

Srećom, američki saveznici su obuzdali Washington. Velika Britanija je 1951. godine opisala eskalacijske prijedloge Amerike kao rizik za “bespovratno uništenje“. Iste godine je britanski ministar vanjskih poslova Ernest Bevin rekao indijskoj vladi da je “SAD još mlada država“, sklona “nepromišljenim potezima“, i da je London “dao sebi zadatak da je pokuša obuzdati“. Francuska i nizozemska vlada uskladile su se s Londonom kako bi zalagale za oprez SAD-a. Nation je opisao “pobunu slobodne Evrope protiv vrste vodstva koje je Amerika davala Zapadu po korejskom pitanju.“Upozorenja su primljena k znanju. U svojim memoarima, Truman je napisao da su “bez izuzetka“ saveznici Washingtona “pokazali snažno protivljenje“ žestokoj potjeri. U junu 1953. godine Sate Department je razmatrao upotrebu atomskog oružja u Koreji, ali je u izveštaju zaključio da će SAD “biti suočen s direktnim izborom između savezničke i neutralne podrške i slijeđenja predloženog toka akcije“. Nepuna dva mjeseca kasnije rat je okončan primirjem.

Čini se da Evropa danas ponovo ublažava pretjerivanja u odnosu Washingtona prema Kini, piše Tierney za FA. Kao američki predsjednik, Donald Trump je prihvatio ideju “razdvanja“ SAD-a od Kine, ili sistematskog prekidanja ekonomskih odnosa. Kada je tek stupio na predsjedničku poziciju, američki predsjednik Joe Biden uveliko je nastavio s trogvinskim politikama svog prethodnika, flertujući s, kako je to jedan analitičar nazvao, “agresivnim duelom punog obima s Pekingom“. Takav borbeni stav bio bi opasan, usporavajući globalni ekonomski rast i dovodeći dvije najmoćnije države u još napetije odnose. Iz tog razloga, Evropa se usprotivila. Umjesto toga, ovaj kontinent je zagovarao ideju “smanjenja rizika“ ili uklanjanja nekolicine kineskih industrija iz zapadnjačkih dobavljačkih lanaca umjesto razdvajanja. Naposljetku je Bidenova administracija prihvatila ideju smanjenja rizika, uskladivši američke i evropske stavove.

Evropska kontrola američko-kineskih tenzija mogla bi se pokazati posebno korisnom ukoliko izbije kriza u vezi Tajvana. Biden je signalizirao da bi SAD poslao američke snage da brane otok ako bi ga Kina napala, čime bi počeo rat između dvije vodeće svjetske sile. Ipak, evropske države, zajedno s američkim saveznicima u Pacifiku, mogle bi biti u stanju spriječiti ili kontrolirati takav sukob. Evropa bi svakako imala interesa da zaustavi ili ograniči rat zbog Tajvana. Evropska unija je najveće izvozno tržište Kine i Peking bi mogao pristati da se suzdrži kao odgovor na zahtjeve bloka.

Peking: Zašto Ukrajina ne bi vratila Krim?

Transatlantske nesuglasice u vezi Kine nisu zdrave samo zato što obuzdavaju Washington; zdrave su i zato što obuzdavaju Peking. Kina očajnički želi posvađati Evropu i SAD kako bi spriječila da se ujedinjeni zapadni front usprotivi njenim globalnim planovima i da bi mogla dobiti pristup evropskoj tehnologiji i tržištima, piše Tierney. Kao rezultat, Peking se silno trudi da pridobije Evropljane. Takav razlaz je, naravno, najveći strah Amerike, i to je razlog zbog kojeg tako burno reagira na bilo kakvu naznaku neslganja iz EU-a. Ali, osim ako Evropa zaista ne napusti svoje okrilje, Washington i svijet bi mogli imati koristi od nastojanja Pekinga. Želja za osvajanjem evropskih srca i umova je, naprimjer, ohrabrila Kinu da odvrati Rusiju od upotrebe nuklearnog oružja u Ukrajini. Viši savjetnik kineske vlade rekao je za Financial Times (FT) u julu da je sprečavanje ruskog predsjednika Vladimira Putina da koristi takvo oružje centralni dio kampanje Pekinga za poboljšanje veza s evropskim kontinentom.

Kina zna da Evropljani vide Rusiju kao ključnu prijetnju, pa je Peking općenito izbjegavao previše se približiti ratu Moskve. Xi je istakao da Peking i Moskva imaju partnerstvo “bez ograničenja“, ali Fu Cong, ambasador Kine u EU, izjavio je za The New York Times (NYT) u aprilu da je “bez ograničenja“ tek puka retorika. U intervjuu za Al Jazeeru u junu Fu je rekao da bi Peking mogao čak podržati cilj Ukrajine da vrati svu svoju teritoriju, uključujući Krim. “Ne vidim zašto ne bismo“, kazao je on reporterima. “Poštujemo teritorijalni integritet svih država.“ Fu je spojio ove opaske s pozivima Evropi da se odmakne od SAD-a. Kako je rekao za NYT, Evropa bi trebala razviti “stratešku autonomiju“ od Washingtona.

Fuove izjave mogu biti i “samo retorika“ koja prikriva kinesku diplomatsku podršku ruskoj invaziji. Ali, mišljenje Evrope je snažan motiv za suzdržanost Pekinga. Da mu nije stalno do evropskog prijateljstva, Peking ne bi imao mnogo za izgubiti ako opskrbi Moskvu oružjem ili formira formalni geopolitički savez sa sjevernim susjedom. Drugim riječima, ako bi se Evropa približila SAD-u, Kina bi se mogla približiti Rusiji.

Evropa nekada treba slijediti svoj put

Povećana autonomija Evrope zapravo je upravo ono što SAD odavno zahtijeva. Uzastopni američki predsjednici iz obje stranke, uključujući Bidena, podsticali su Evropu da poveća vojnu potrošnju i preuzme veći dio odgovornosti za svoju sigurnost kako bi Washington mogao usmjeriti pažnju na druge lokacije. Nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, evropske države su povećale svoje izdatke za odbranu, a evropske finansijske obaveze prema Kijevu sada su dvostruko veće od američkih. Ovaj porast potrošnje smanjio je pritisak na Washington, a američki čelnici moraju priznati da će povećane mogućnosti Evrope prirodno dati ovom kontinentu veći stepen autonomije. Ako Amerikanci ne žele evropsku ovisnosti, morat će prihvatiti evropsku neovisnost, a to znači i shvatanje da će Evropa nekada slijediti svoj put.

Za Washington će ovi rezultirajući sporovi ponekad biti neugodni, piše Tierney. Sjedinjene Američke Države će se morati naviknuti na sporadične prokineske komentare evropskih lidera, prijateljska putovanja EU-a u Peking i prepirke oko trgovinske politike. Ipak, Washington ne bi trebao paničiti. Prema podacima Istraživačkog centra Pew, u 2022. i 2023,. godini evropski doživljaj SAD-a je povoljan i ima uzlazni trend, dok je evropski doživljaj Kine nepovoljan i ima silazni trend.  Ruska invazija na Ukrajinu ojačala je NATO i podstakla osećaj organizacione misije.

Barack Obama: Višestranost regulira oholost

U konačnici, Evropa se obično na kraju uveliko usklađuje s politikom Washingtona prema Pekingu. Godine 2022, naprimjer, Evropska komisija je objavila zabranu proizvoda napravljenih prisilnim radom – potez koji je jasno usmjeren na odluku Pekinga da stavi milione Ujgura u radne logore, a koji je odgovarao sličnoj zabrani u SAD-u. Tajvan je 2021. godine otvorio predstavništvo u glavnom gradu Litvanije, što je navelo Kinu da smanji trgovinu s Litvanijom. SAD je odgovorio tako što je Litvaniji dao izvozni kredit od 600 miliona dolara, a EU je donio mjere protiv prisile kako bi pomogla svojim članicama da izdrže kineski pritisak.

Odnos SAD-a i EU-a može preživjeti povremene razmirice. Nesuglasice su, zapravo, pozitivne: one suzbijaju najopasnije impulse Washingtona, odvraćaju Kinu da stane potpuno na stranu Rusije i ukazuju na to da je Evropa sposobnija sila i partner za Washington. Drugim riječima, podjele služe kao koristan ograničavajući faktor za ponašanje SAD-a i Kine. Kako je to rekao bivši američki predsjednik Barack Obama 2016 godine, “Višestranost regulira oholost.“