Problem proboja: Ima li smisla da Ukrajina nastavlja kontraofanzivu?

Već proglašeni cilj ukrajinske vlade je da ponovo preuzme svu teritoriju koju je Rusija zauzela od 2014. godine, uključujući Krim.

Kako bi postigla ovaj cilj kroz vojnu akciju, ukrajinska vojska mora izvršiti jedan od najzastrašujućih vojnih zadataka – mora se probiti kroz guste, dobro pripremljene odbrambene položaje, pronaći prostor za trčanje, a zatim ili brzo krenuti prema važnom geografskom cilju kao što je kao Azovsko more, nadajući se da će na tom putu naići na ostatke ruske vojske, ili brzo pokušati okružiti dio brojnih ruskih snaga u nadi da će ih uništiti.

Neuspjeh u ovoj vrsti kampanje značio bi da je Ukrajina vjerovatno predodređena za dugi rat iscrpljivanja – što je nepovoljan rat ako se u obzir uzme da ga vodi protiv mnogoljudnije zemlje, piše američki Foreign Policy u analizi Barryja Posena, profesora na Programu sigurnosnih studija američkog MIT-a.

Ukrajina želi izbjeći rat iscrpljivanja tako što će uspjeti u svojoj kampanji proboja, ali vojna historija sugerira da su izazovi mnogo teži nego što se obično misli, barem u javnosti na Zapadu, piše autor.

Problem proboja pojavio se tokom Prvog svjetskog rata, kada su evropske zemlje postale bogate i dovoljno naseljene da brane vrlo dug front – u nekim slučajevima gotovo kompletne svoje granice. U tom nastojanju pomogla su im velika poboljšanja u vatrenoj moći, uključujući domet, brzinu, tačnost i ubojitost, što je povećalo tipičnu prednost koju imaju branitelji – mogućnost izbora terena na kojem će se boriti, izgradnja utvrđenja i uređenje svojih snaga na način koji omogućuje najučinkovitiju upotrebu vatrene moći – na primjer postavljanjem zasjeda.

Iskustva iz dva svjetska rata

Savršenstvo tenka, borbenog aviona i radija omogućilo je sposobnim napadačima da savladaju odbranu početkom Drugog svjetskog rata, ali vremenom su branitelji pronašli načine da odgovore. Mobilnost oklopnih snaga omogućuje branitelju da brzo premjesti rezerve na sve segmente svoje odbrane za koje se čini da su u najvećoj opasnosti od sloma. Uz pretpostavku solidne protuzračne odbrane, premještanje oklopnih snaga iza vlastitih linija znatno je lakše od napadačkog pomjeranja oklopa prema naprijed, odnosno, branjenim položajima.

Odbrana je svojoj taktici dodala i masovnu upotrebu protutenkovskih i protupješadijskih mina, za koje su američki analitičari nedugo nakon Drugog svjetskog rata zaključili da je bilo vrlo isplativo protuoklopno oružje, sa čak 20 posto oštećenih neprijateljskih tenkova.

Iako se čini da filmski prikazi Drugog svjetskog rata prikazuju fluidnije bojno polje u poređenju sa Prvim svjetskim ratom, oba su degenerirala u brutalna i krvava stradanja. Kao i u Prvom svjetskom ratu, vojnici na svim stranama isprobavali su načine kako probiti odbranu, vratiti pokretljivost i manevrisati na bojnom polju.

Na kraju su pronašli načine da to učine, iako tek nakon mnogo teških borbi, i obično tek nakon što su stekli ogromnu materijalnu nadmoć. Pojavilo se vojno pravilo da je neophodna prednost od najmanje tri naprema jedan u borbenoj moći da bi se stekli razumni izgledi za uspjeh protiv dobro organizovane odbrane.

No, napadači moraju učiniti mnogo više od sticanja materijalne nadmoći. Branitelj se mora načeti sprijeda tako da izgubi koherentnost nakon početne borbe; njegove taktičke rezerve moraju biti znatno oslabljene prethodnim napadačkim djelovanjem, usporene tokom borbe ili jednostavno poražene čim se pojave; a njegove operativne rezerve također moraju biti unaprijed degradirane ili preusmjerene na druge zadatke prevarom ili pratećim napadima, ili, opet, poražene čim se pojave.

Sve te zadaće moraju biti integrirane i sinhronizirane, što nije nimalo lako niti za jednu vojsku.

U trenutku pisanja ovog teksta, možemo promatrati napore Ukrajine da riješi neka od ovih pitanja – uglavnom, problem početnog proboja. Kao što je svima poznato, Rusi su pripremili gust i dobro izgrađen odbrambeni sistem. Minska polja, duboki protutenkovski jarci i betonske prepreke usporavaju napadača. Ukopani branitelji, neki u zemljanim, a drugi u betonskim bunkerima, pokrivaju te prepreke direktnom vatrom iz mitraljeza i protutenkovskih projektila. Vjerovatno su pojačani tenkovima i oklopnim vozilima koja pucaju sa vlastitih ukopanih položaja. Odbrambena borbena vozila često se kreću između više pripremljenih položaja kako bi izbjegla vatru napadača.

Značajna šteta na zapadnim tenkovima

Artiljerijska vatra sa stražnje strane omogućuje iznenadnu koncentraciju velikog broja granata i raketa na napadača, ponekad i kasetnom municijom. Napadač mora očistiti minska polja i eliminirati druge prepreke dok je pod vatrom. Pritom se često zaustavlja, pa je odbrambena vatra vrlo učinkovita. Napadač će se možda morati pomaći usprkos prisutnosti mina, koje će tako uzimati svoj danak.

Također smo vidjeli da ruski jurišni helikopteri funkcioniraju kao vrlo mobilne taktičke rezerve. Kada ukrajinska jedinica naiđe na prepreku ili minsko polje, rakete iz helikoptera pojačavaju ruske branitelje. Zbog taktike male visine koju ruski letači vjerovatno koriste i dometa njihovog protutenkovskog oružja, kopnena protuzračna odbrana teško može napasti ove helikoptere.

Prepreke i vatra tako rade zajedno kako bi usporili i konačno uništili napadače. Izvještaji iz borbi sugerišu da su najbolja zapadnjačka oklopna vozila u ovim borbama – tenkovi Leopard II i borbena vozila Bradley – pretrpjela značajnu štetu u svojim pokušajima napada.

Jedino dobro za Ukrajinu je to što posade i pješački odredi obično prežive oštećenje vozila, za šta zapadnim dizajnerima pripadaju zasluge. No, to nije dovoljno da bi ofanziva uspjela. Za uspješan proboj, sama vozila moraju biti sposobna krenuti naprijed, odnoseći svoju vatrenu moć u dubinu neprijateljskih položaja.

Historijski gledano, branitelji se slamaju na dva načina. Najjednostavnije je prethodno iscrpljivanje, nadopunjeno šokom masivne ofanzivne vatrene moći. Napadačka snaga se treba dugo boriti sa braniteljem, prihvatajući visoke troškove i nadati se da odbrana ne može nadoknaditi gubitke u onoj mjeri u kojoj napadač može.

To je ono što su saveznici radili tokom Drugog svjetskog rata dok su se borili protiv Nijemaca. Vremenom se njemačka borbena moć jednostavno istrošila, ponajviše u borbama na frontu, ali i kao posljedica savezničkog bombardiranja. Mnogo nadmoćniji u pogledu stanovništva i industrijske moći, SAD, Sovjetski Savez i Britanci proizveli su mnogo više oružja i postavili mnogo više jedinica od nacista.

I najveći napori njemačke vojske da održi koherentnu odbranu, potpomognutu mobilnim rezervama, jednostavno su propali zbog nedostatka potrebnih resursa, iako je trebalo dosta vremena da saveznička taktička oštroumnost dostigne onu koju je imao Wehrmacht.

Čista destrukcija za slamanje odbrane

Čista destrukcija također je bila ključni saveznički alat za slabljenje njemačke odbrane. Kad su pokrenuti prodorni napori na Zapadu, SAD i Velika Britanija kombinirali su masivnu artiljerijsku vatru sa koncentriranim bombardiranjem. Isto su učinili i Sovjeti na istoku, iako su se više oslanjali na svoju artiljeriju nego na avijaciju.

Ne čini se da je ukrajinski paket artiljerije, raketnih bacača i bespilotnih letjelica sasvim dorastao ovom zadatku, ali na to pitanje može odgovoriti samo trenutna ukrajinska vojna kampanja.

Iako se Ukrajina nada da će je Zapad uskoro opskrbiti borbenim avionima, američko iskustvo u operaciji Pustinjska oluja protiv daleko manje sposobnog protivnika od Rusije sugeriše da je broj potreban za suzbijanje ruske protuzračne odbrane i zatim za napad na ruske kopnene snage u dubini, daleko veći od bilo koje do sada predložene brojke.

Drugi način da se neprijateljske snage razrijede na terenu jeste iznenaditi ih na dijelu fronte koji su, iz sopstvenih razloga, ostavili slabo branjenim. To je ono što su Nijemci učinili protiv Amerikanaca u Ardenskoj šumi u decembru 1944. u borbi kod Bulgea.

Ukrajinci su u svojoj uspješnoj ofanzivi u Harkovskoj oblasti u jesen 2022. našli slabo držan dio fronta. Rusi su početkom godine podnijeli dovoljno gubitaka koje su morali negdje uštedjeti, a to su i učinili u Harkovu. Ukrajinski obavještajci su to shvatili te su ili uspjeli iznenaditi Ruse, ili su Rusi jednostavno odlučili prihvatiti gubitak.

Iako je njihovo povlačenje izgledalo kao bijeg, izbjegli su zarobljavanje ili uništenje većine svojih jedinica.

Ukrajinci su se, bez sumnje, nadali ponoviti iskustvo iz Harkova u svojoj kontraofanzivi u ljeto 2023, ali u trenutku pisanja ovog teksta uspjeha još uvijek nema.

Na prvu procjenu, čini se da su ruske snage u Ukrajini slabe na terenu, što je hranilo nadu u uspješnost ofanzive. Po računici autora, Rusi su krenuli u rat sa možda 40 brigada. Neke su potučene, a većina je pretrpjela velike gubitke, ali čini se da im je mobilizacija ruskih rezervnih trupa u jesen 2022. omogućila da obnove borbenu moć.

No, čak i ako pretpostavimo da su ponovo u punoj snazi, Rusi u najboljem slučaju mogu samo braniti 1.000 kilometara fronta koristeći svaku brigadu bez rezervi, a čak i to može biti „rastezanje“. Tokom Hladnog rata, analitičari bi rekli da je 15-20 kilometara najviše što jedna brigada može uspješno odbraniti, čak i na kratko vrijeme.

Ali moderna tehnologija – uključujući bespilotne letjelice, naprednu artiljeriju i zemaljske raketne sisteme i dalekometne protutenkovske vođene projektile – omogućava odbrambenim jedinicama da preuzmu druge veće zadatke nego njihovi prethodnici.

Konsolidacija ruske borbene moći

Ofanzivni uspjeh ukrajinske vojske u jesen 2022. također je, paradoksalno, omogućio Rusima da skrate svoje linije i tako olakšaju svoju odbrambenu zadaću.

Uništenje brane Kahovka u južnoj Ukrajini olakšalo je odbranu juga, što je omogućilo daljnju konsolidaciju ruske borbene moći.

Rusi su također možda dodali dodatne borbene jedinice svojim snagama u Ukrajini. Ne zvuči nimalo dobro izjava generala Christophera Cavolija, vrhovnog zapovjednika američkih savezničkih snaga u Evropi, koji je izjavio da su ruske snage u Ukrajini jače nego što su bile na početku rata. Nije ponudio brojke, ali se govorilo o čak 300.000 vojnika, u poređenju sa 200.000 na početku rata. Ako je to istina, tada je Rusija vjerovatno rasporedila dodatne brigade u Ukrajinu, jačajući sposobnost Rusije da održi taktičke i operativne rezerve.

Neki zapadni stručnjaci sugerišu da su Rusi lišeni rezervi, ali to bi značilo da su Rusi pate od amnezije i da su zaboravili šta su bili na početku kampanje. Rusi se već mjesecima učinkovito bore, pa su se sigurno sjetili nečega iz svojih starih priručnika i praksi, a i uspjeli su iskoristiti novu tehnologiju. Ako zapadne i ukrajinske obavještajne službe vjeruju da nema značajnih ruskih rezervi, to bi objasnilo i odlučnost Ukrajine da nastavi svoje napore da probije ruske odbrambene položaje.

Ako je ova pretpostavka pogrešna, onda vjerovatno nema smisla da Ukrajina nastavlja sa trenutnim naporima, jer čak i ako prodre duboko u teritoriju koju drži Rusija, vjerojatno će se suočiti sa jakim ruskim kontranapadima, pod najgorim mogućim okolnostima – vlastitim snagama oslabljenim prethodnim bitkama, vjerovatno nedovoljno opskrbljenim.

U tom trenutku ukrajinske snage također mogu biti van dometa vlastitih bespilotnih letjelica, artiljerije i raketa, na koje su se oslanjale, a koje sada, zbog ruskog ometanja, izgledaju manje učinkovite nego što su bile.

Takav ishod nipošto nije siguran, ali problem za Ukrajinu je taj što neće imati iskustvo na koje bi se mogla osloniti ako se desi ova mogućnost. A budući da su njene zračne snage male i uglavnom posvećene odbrani, one ne mogu spasiti Ukrajince. Bit će sami. Iako Rusi nisu pokazali mnogo vještine u mobilnim operacijama u ovom ratu, niti su pokazali mnogo sposobnosti improvizacije, poboljšali su se tokom sukoba.

Ukrajinci su još u ranim danima svoje ljetne ofanzive. U trenutku pisanja ovog teksta, oni napreduju u nečemu što se čini kao jedna velika ofanziva koja cilja na Azovsko more, uz prateću ofanzivu oko Bahmuta. Ako ovi napori počnu dobijati na zamahu, Ukrajinci bi ipak mogli imati dva važna problema s kojima se moraju suočiti – ruske taktičke rezerve raspoređene na njihovom putu kako bi prekinule njihov zamah, te ruske operativne rezerve koje bi se mogle okupiti za kontranapade na sve dublja ukrajinska krila. Ruska avijacija, koja je bila mnogo uspješnija u kopnenim napadima posljednjih sedmcica nego što je bila na početku rata, može dodatno usporiti ukrajinsko napredovanje udarajući i na borbene jedinice i na logistiku.

Vjerovatno su ti problemi analizirani tokom ratnih igara sa savjetnicima NATO-a i vjerovatno su pronađena rješenja, barem u teoriji. No, historija sugeriše da su to vrlo zahtjevne operacije u pogledu materijala, planiranja i vojnih vještina.

Malo je činjenica dovoljnih da se obrazovano pretpostavi o izgledima Ukrajine za uspjeh. No, posmatrači ne bi trebali biti iznenađeni ako ova ofenziva prođe sa, u najboljem slučaju, djeliomičnim uspjehom, zaključuje se u tekstu na FP-u.