NI: Vrijeme i logistika rade protiv Ukrajine

Amerikanci su odrasli s idejom autsajdera. Hrabri pobunjenici koji pobjeđuju moćnijeg protivnika čistom odlučnošću i plemenitošću standardni su kliše u popularnoj kulturi.

Nažalost, realnost je da bolje opremljene vojske obično pobjeđuju one manje opremljene bez obzira na snagu njihovih namjera, pišu Zachary Yost i Matthew Bryant u tekstu National Interesta.

General Omar Bradley je jednom rekao: „Amateri govore o strategiji; profesionalci govore o logistici.” Trenutni diskurs oko ukrajinskog sukoba obično je fokusiran na podvige herojstva ili pravednost namjere, a manje na praktična pitanja municije, proizvodnih kapaciteta i ukupnih pitanja ljudstva, navode autori.

Municija, naoružanje i ljudstvo su valuta u ovom sukobu, a zapadnom bloku ponestaju sva tri. Ruske bespilotne letjelice, artiljerija i zračni udari potresli su ukrajinsku industrijsku bazu. Ekonomski trošak je astronomski. Kongres je odobrio procijenjenih 113 milijardi dolara za odbranu i finansijsku pomoć Ukrajini od februara 2022. – više od polovine ukrajinskog godišnjeg BDP-a.

Sjedinjene Američke Države i NATO svakim danom postaju bolno svjesni ove činjenice kako se zapadne oružarnice sve više iscrpljuju, a ne postoje industrijski kapaciteti za popunu zaliha, a kamoli nastavak naoružavanja Ukrajine.

Povratak industrijskim ratovima iscrpljivanja

Nakon završetka Hladnog rata, postalo je sve popularnije da kreatori vojne politike tvrde da je “hibridni rat” zamijenio konvencionalno ratovanje velikih razmjera. Kako Patrick Porter piše u svom nedavnom eseju za Journal of Global Security Studies, hibridni rat se vodi sa ili protiv nedržavnih ili proxy aktera, često koristeći taktike podmetanja te cyber i ekonomski rat.

Godine 2009, tadašnji načelnik britanskog štaba odbrane, general David Richards, odbacio je ideju da bi se Kina ili Rusija usudile da se sukobe sa Zapadom konvencionalnim vojnim oružjem, tvrdeći umjesto toga da „postoji dobar razlog za vjerovanje da će čak i rat države protiv države biti sličan onom koji ćemo voditi protiv nedržavnih grupa.” Porter je dokazao, a čak i letimični pogled na noviju historiju dokazuje, da je ova teza očigledno pogrešna, tvrde autori.

Jedan od najjasnijih primjera ovakvog načina razmišljanja koji se manifestira u ratnom planiranju je zahtjev da članice NATO-a sakupe dovoljno materijala za održavanje borbe visokog intenziteta u trajanju od svega trideset dana. Ovo optimistično predratno planiranje tipično je za kreatore mirnodopske politike, stoji u tekstu National Interesta.

U knjizi “Oružje augusta”, Barbara Tuchman piše o tome kako su vlade prije Prvog svjetskog rata gomilale zalihe artiljerijskih granata za koje su vjerovale da će im potrajati tokom hipotetičkog rata. Međutim, nakon događaja u augustu 1914. godine, oružarnice savezničkih i centralnih sila bile su iscrpljene u roku od nekoliko mjeseci, a domaća proizvodnja je značajno porasla.

Jedna od definitivnih karakteristika sadašnjeg rata je ogromno oslanjanje na artiljerijski baraž i ogromne pješadijske rezerve. Stoga je Zapad uhvaćen nespreman, vodeći posrednički rat iscrpljivanja bez industrijske baze za to. S druge strane, ruska odbrambena industrija je, prema riječima Johna Mearsheimera, “dizajnirana za borbu iz Prvog svjetskog rata”.

Ponestajanje oružja

Američki predsjednik Joe Biden otvoreno je priznao da vojska šalje kasetnu municiju u Ukrajinu jer ne može obezbijediti količinu artiljerijskih granata koja je Ukrajini potrebna. Pentagonovi podaci koji su procurili ranije ove godine pokazuju da su Sjedinjene Američke Države izvršile pritisak na Južnu Koreju da pošalje 330.000 granata od 155 milimetara u Ukrajinu, vjerovatno preko Poljske.

Postoje izvještaji da je Južna Koreja posudila Sjedinjenim Američkim Državama pola miliona granata od 155 milimetara. Ali čak i da je Južna Koreja poslala milion granata Ukrajini, teško da bi to nadoknadilo ogromnu artiljerijsku neravnotežu. Ovaj nedostatak ravnoteže samo je simptom važnijeg pitanja: nesposobnosti Zapada da pređe u ratnu ekonomiju, pišu autori teksta.

Nedavni izvještaj instituta Royal United Services procjenjuje da je Rusija u 2022. godini ispalila 12 miliona artiljerijskih granata i procjenjuje da će vojska ispaliti još sedam miliona 2023. godine. To bi moglo ukazivati na to da se zalihe iz sovjetske ere smanjuju. Ipak, u izvještaju se navodi da Rusija proizvodi 2,5 miliona granata godišnje, a pored toga uvozi municiju iz Sjeverne Koreje i Irana.

Nasuprot tome, Centar za strateške i međunarodne studije je u januaru procijenio da Sjedinjene Američke Države mogu proizvesti samo 93.000 granata kalibra 155 milimetara godišnje, a sve se to potroši u korist vježbi. Ako vojska postigne ubrzani raspored proizvodnje, proizvodit će 240.000 granata godišnje, što je još uvijek manje od 10 posto trenutne ruske proizvodnje. Ukrajinska artiljerija ispali 8.000 metaka dnevno, što je cijeli mjesec trenutne američke proizvodnje municije. Čak i ako Pentagon ostvari svoj zacrtani cilj proizvodnje 90.000 granata mjesečno do 2025. godine, to je još uvijek samo polovina trenutnog nivoa proizvodnje u Rusiji.

Ostale članice NATO-a su u još gorem stanju. U junu je njemački Bundeswehr otkrio da je u cijelom njegovom arsenalu ostalo samo 20.000 granata od 155 milimetara. Ujedinjeno Kraljevstvo ne može proizvoditi cijevi visokog kalibra za tenkove i artiljeriju. Ogromne količine opreme koju je NATO poslao Ukrajini je loše održavani otpad, što dovodi u pitanje kvalitet arsenala koji je ostavljen. U međuvremenu, najmanje 20 posto opreme na liniji fronta koju je Zapad skupio za ukrajinsku kontraofanzivu uništeno je samo u prvoj sedmici.

Ovo sve još i ne uzima u obzir ogromne probleme koji proizilaze iz stvaranja vojske iz rezervnih svjetskih zaliha. Oklopna vozila koja su uništena ili oštećena nije lako popraviti zbog velikog raspona materijala, održavanja i obuke potrebnih za servisiranje svakog komada opreme. Samo Ukrajina koristi 14 različitih haubica kalibra 155 mm.

Suočavanje sa teškom realnošću rata

National Interest piše da zapadna javnost nije adekvatno informisana o prirodi sukoba u Ukrajini. Emocije i mikro-analize individualnih akcija zasjenjuje diskusiju o široj strateškoj situaciji. „Ništa nije iznad naših mogućnosti“ može zvučati dobro na naljepnici na automobilu, ali kao strategija ratovanja bez izvršenja, to nije realistično. Realnost na terenu neće nam omogućiti da slijedimo bilo koji cilj bez enormne cijene za sebe i naše saveznike, kojima je potrebna naša kontinuirana pomoć, pišu autori teksta.

Šanse za povoljno rješenje za Ukrajinu nestaju zbog zaostajanja u naoružanju i mobilizaciji ljudstva. Prošao je vrhunac pružanja pomoći Ukrajini, a taj nivo se neće dostići u narednim mjesecima i godinama. Prilika za dogovoreni mir ili čak prekid vatre pod uslovima koji su povoljni za Ukrajinu postat će sve manje vjerovatni kako prednost Rusije na bojnom polju raste.

Iako je strategija naprezanja režima predsjednika Vladimira Putina do unutrašnjeg kolapsa možda bila vjerodostojna u ranim fazama rata, malo je dokaza da sada funkcioniše. Wagnerova pobuna, uprkos prvom dojmu, samo je ojačala Putinov autoritet nad njegovim podređenima koji donose odluke, piše National Interest.

Ako događaji nastave da se odvijaju ovako, pozicija Ukrajine će se vjerovatno pogoršati. Strukturalna neravnoteža koja prožima sukob neće se poboljšati sporadičnim isporukama oružja i opreme. Ako Ukrajina želi biti konkurentna Rusiji, zapadna koalicija mora masovno reindustrijalizirati svoje vojne lance snabdijevanja. Da li ima sposobnosti ili volje za to je daleko od sigurnog, smatraju autori teksta.

Dok su se zapadni analitičari nadali odlučujućem prodoru u nedavnoj ukrajinskoj kontraofanzivi, pokazalo se da ona nije ključna bitka za koju su pretpostavljali da će biti. Borbe u Ukrajini mogle bi trajati godinama bez jasnog kraja, navode autori, i dodaju da se čini kako se Putinova vlada također priprema za još jedan talas regrutacije, koji će samo povećati ruske prednosti na bojnom polju. Prema izveštaju Atlantskog vijeća – „Putin se priprema za dugi rat“.

Logistička realnost se ne mijenja u korist Ukrajine, a postoji sumnja da li Zapad ima volje da se mobiliše u istoj mjeri kao i Rusi. Zbog toga je vrijeme na strani Moskve, a zapadne kreatore politike koji se nadaju da će čekanje donijeti povoljnije rješenje – čeka grubo buđenje, zaključuje se u tekstu National Interesta.