FP: Zašto se ne treba kladiti na uspjeh potencijalnog dogovorenog mira u Ukrajini

Vlada li u Ukrajini pat pozicija u kojoj Ukrajina nema šanse za pobjedu, ili je situacija suprotna, zapitao se u komentaru za Foreign Policy Alexander Motyl, profesor političkih nauka sa Univerziteta Rutgers iz Newarka.

Zagovornici dogovora između Rusije i Ukrajine klade se da će pregovori, iako možda neće zadovoljiti ciljeve Ukrajine da u potpunosti vrati svoju teritoriju, okončati rat i proizvesti pravi mir.

Protivnici pregovora se, nastavlja autor, klade na to da će sporazum s Moskvom, iako može privremeno prekinuti borbe, samo potaknuti Rusiju da ponovi agresiju u bliskoj budućnosti.

Svaka se strana oslanja na pretpostavke o ratu koji je u toku. Zagovornici pregovora smatraju da je ukrajinska pobjeda nemoguća, a protivnici da nema pat pozicije i da je ukrajinska pobjeda sasvim moguća.

Koje su realnije pretpostavke? A koja je sigurnija opklada?

Ranije pogrešne pretpostavke

Dominantne pretpostavke prije početka invazije bile su, prvo, da Ukrajina nikako ne može izbjeći poraz i, drugo, da je dogovoreno rješenje bio njen jedini put do opstanka – vjerovatno u krnjem obliku i s vazalnim statusom naspram Rusije.

Obje su se pokazale pogrešnim. Prva gotovo odmah, a druga nakon propasti istanbulskih pregovora početkom 2022, kada je Ukrajina ponudila neutralnost u zamjenu za sigurnosne garancije. Zanimljivo, a možda ne i slučajno, to su iste pretpostavke koje danas imaju pobornici pregovora – Ukrajina ne može pobijediti, a samo dogovor s Rusijom može okončati rat.

To ne znači automatski da su te pretpostavke danas jednako pogrešne kao što su bile 2022, ali ako su iste pretpostavke bile tako fundamentalno pogrešne prije, trebalo bi barem probuditi malo skepse u pogledu njihove istinitosti danas.

Dakle, postoji li pat pozicija bez šanse za ukrajinsku pobjedu ili je istina suprotna? Odgovor na ovo pitanje također počiva na pretpostavkama.

S jedne strane, navodi Motyl, ukrajinska kontraofanziva do sada nije uspjela proizvesti nijedan spektakularan pomak i, ako je jedini kriterij za zastoj njihov nedostatak, onda – da, zastoj postoji. Ako su, s druge strane, bitni postepeni dobici i progresivna degradacija ruske artiljerije, linija snabdijevanja, skladišta municije i goriva, transportne infrastrukture i komandnih i kontrolnih centara, onda – ne, nema zastoja.

Je li Drugi svjetski rat bio u zastoju nakon što su se saveznici iskrcali u Normandiji ili kada su Sovjeti zaustavili Nijemce kod Staljingrada, nakon čega su uslijedile sedmice, ako ne i mjeseci, bez daljnjeg spektakularnog proboja? Ili su manji pomaci i bitke koje su uslijedile nakon ova dva događaja svjedočili činjenici da situacija nije u zastoju i da će Njemačka biti poražena, pita autor.

Mir, ili odgoda sljedeće faze ruskog rata?

Bez obzira na to postoji li pat pozicija ili ne, je li moguće da Ukrajinci pobijede polako, bez ostvarenja spektakularnog iskoraka?

Naravno, dodaje, ali samo pod uslovom da kolektivni Zapad nastavi opskrbljivati Ukrajinu potrebnim oružjem. Drugim riječima, pretpostavke koje su iznijele pristalice pregovora zapravo se ne odnose na zastoj ili pobjedu, već odražavaju stav o spremnosti Zapada da nastavi podržavati Ukrajinu.

Drugim riječima, pretpostavka zastoja ne podrazumijeva nužno smanjenje zapadnog vojnog angažmana u korist pregovora. Obrnuto je – cilj smanjenja tog angažmana, iz bilo kojeg razloga, implicira poželjnost pozivanja na pat poziciju i nemogućnost ukrajinske pobjede.

Dakle, šta je sigurnije – da bi pregovori proizveli mir ili da bi samo odgodili sljedeću fazu ruskog rata?

Ovdje smo, piše autor, u carstvu predviđanja i nagađanja, a najbolje što možemo učiniti je doći do zaključaka koji su vjerovatniji od njihovih alternativa.

Za provjeru vjerodostojnosti o tome može li dogovoreno rješenje proizvesti trajan mir – ukratko, hoće li se Rusija pridržavati dogovora – možemo pogledati historiju, uporediti sa sličnim situacijama i pozvati se na teoriju međunarodnih odnosa.

Pitanje se uvijek vraća na Rusiju, budući da niti jedan ozbiljan analitičar ili kreator politike ne bi očekivao da će Ukrajina ponovo pokrenuti rat nakon što se on završi.

Ruska historija je otrežnjujuća. Počev od 15. stoljeća, Moskovsko vojvodstvo (koje se kasnije nazvalo Rusijom) postepeno je osvajalo teritorije u svim smjerovima kako bi postalo i ostalo najveća zemlja na svijetu. Taj ekspanzionistički poriv nije jenjavao od raspada Sovjetskog Saveza 1991, što ruski predsjednik Vladimir Putin izričito smatra privremenim nazadovanjem.

Bjelorusija je gotovo u cijelosti stavljena pod kontrolu Kremlja, dijelovi Gruzije i Moldavije ponovno su okupirani, a Ukrajina je stalno meta ruskog imperijalističkog projekta. Prošlost ne predviđa nužno budućnost, ali zemlje imaju vanjskopolitičku tradiciju i dinamiku koju ne treba zanemariti.

Velike sile bezobzirne prema sporazumima

Poučna je i historija drugih velikih sila. Tokom vlastite nemilosrdne ekspanzije, SAD je dosljedno kršio ugovore koje je potpisao s američkim domorocima. Nacistička Njemačka ignorisala je Minhenski sporazum iz 1938. Historijske knjige pune su ugovora koji su bili samo privremeni prekidi između ratova.

Jednom riječju, kaže Motyl, velike sile, bez obzira na vrstu režima, bezobzirne su prema sporazumima i ugovorima koji ih obavezuju.

Druga provjera vjerodostojnosti uključuje ponašanje Moskve u sličnim situacijama. Rusija je dva puta garantovala sigurnost međunarodno priznatih granica Ukrajine, uključujući Krim. Sada je jasno da se Putin nikada nije namjeravao pridržavati sporazuma. Smrt šefa Wagnerove grupe Jevgenij Prigožin, također pokazuje Putinov pristup dogovorenim sporazumima. Nagodio se s Prigožinom kad je režim bio slab, čekao povoljan trenutak, a zatim poništio dogovor kako bi se osvetio.

Oni koji pozivaju na trenutnu nagodbu klade se zaista riskantno. Historija, poređenja i veći dio teorije nisu na njihovoj strani. Zapravo, oni savjetuju Ukrajinu da svoj opstanak stavi na kocku – u zamjenu za slabu nadu da će se Rusija ponašati tačno onako kako jedan mali skup akademika očekuje.

To ne znači da su u krivu, ali dokazi iz historijskih presedana, ponašanja režima, nacionalne ideologije i teorije međunarodnih odnosa sugeriraju da se ne nudi trajan dogovoreni mir.

Ruski susjedi općenito se boje i ne vjeruju Rusiji, s dobrim razlozima. Ukrajina posebno ima sve razloge da bude skeptična prema ruskim namjerama i obećanjima o miroljubivosti. Kreatori politike i analitičari na Zapadu možda bi se željeli zapitati da li bi bili toliko spremni na dogovor da je Rusija njihov vlastiti susjed i okupator i da se njihove opklade na budućnost tiču njihovog vlastitog postojanja, zaključuje se u tekstu.