FP: Smrt Prigožina neće zaustaviti priče o slabom Putinu

Interpretacije sage o grupi Wagner više su odraz bujne mašte, nego analitičkog pristupa, piše ‘Foreign Policy’.

Drama s Jevgenijem Prigožinom, od pobune, preko ustupka do snažnog pada, za režim ruskog predsjednika bila je u potpunosti spekulativna (Reuters)

Od trenutka kada se pojavio drhtavi video pada privatnog aviona vođe ruske plaćeničke grupe, Jevgenija Prigožina, na nebu blizu Tvera, ne jenjavaju nagađanja. Bilo da je avion sabotiran, bombardovan ili oboren, takva javna i spektakularna eliminacija tako istaknutog političkog izazivača tačno dva mjeseca nakon njegove pobune, rečeno nam je (s dobrim razlogom), mogla je biti samo djelo ruskog predsjednika Vladimira Putina, piše Mark Lawrence Schrad za Foreign Policy.

Pa ipak, cijela drama s Prigožinom, od pobune, preko ustupka do snažnog pada, za Putinov režim bila je u potpunosti spekulativna, jer nam naši istrošeni pokazatelji snage režima malo govore o personalističkoj autokratiji u kojoj se politička moć odvojila od narodnog suvereniteta. Bez boljeg okvira za razumijevanje politike Kremlja, predviđanja o budućnosti Putinove Rusije sve se više oslanjaju na nagađanja, odmahivanja rukom i priželjkivanje, uz malo razmišljanja o mehanizmima političkih promjena.

Brzina i lakoća s kojom su prije dva mjeseca Prigožinovi plaćenici iz Wagnera krenuli sa svojih pozicija u Ukrajini, zauzeli Rostov na Donu i krenuli prema Moskvi, a onda odjednom stali, iznenadila je političke posmatrače u Rusiji i širom svijeta, piše list.

U to vrijeme, mnogi su bez daha iznosili predviđanja o Putinovom režimu koja se nisu ostvarila. Prigožinovi plaćenici iz grupe Wagner nisu krenuli na Kremlj i srušili Putinov režim. Demoralizovana ruska vojska u Ukrajini nije nazadovala u rasulu: front se nije srušio, a rat se nije završio. Zaista, čini se da je ruska odbrana omela dugo očekivanu ukrajinsku kontraofanzivu.

Ruske elite se nisu rapale

Na domaćem planu, ruske političke, vojne i ekonomske elite nisu se raspale, dovodeći do predviđanog masovnog haosa („bardak“ na ruskom) ili građanskog rata. Ruska Feredacija se nije raspala niti podijelila na razne etno-nacionalne regije. Ruska država nije se urušila, a nije ni Putin.

Zapravo, čini se da su se Moskva, njen narod i elite brzo oporavili od Prigožinove pobune i vratili se u  „normalu“ ili ono na što se pod tim misli u Rusiji danas. „Spin diktator“ Putin je upotrijebio diplomatiju i Kremljevu mašinu za odnose s javnošću da uvjeri saveznike i Ruse da je sve mirno i kako treba. Čak se nisu desile ni predviđane masovne vojne čistke i preokreti. Osim samog javnog odbacivanja Prigožina, druge kadrovske odluke Kremlja  čine se marginalnim i dalekim od očiju javnosti.

Najzanimljivija zaostavština Prigožinove pobune jeste gotovo univerzalni konsenzus da je ona „oslabila“ Putinov režim. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski nazvao je Putinov odgovor na pobunu Wagnera „slabim“. Bivši američki ambasadori u Moskvi u Obaminoj (Michael McFaul) i Trumpovoj administraciji (John Sullivan) dali su identične procjene. Stručnjaci za vanjsku politiku koji pomno prate situaciju u Rusiji David Remnick, Ian Bremmer, Evelyn Farkas, Tom Nichols, Tom Friedman, Mikhail Zygar, Mark Galeotti, Alexandra Prokopenko, šef diplomatije EU Josep Borrell, Boris Grozovski, Timothy Snyder, i gotovo svi ostali zaključili su da je Putin slabiji nakon Prigožinove pobune, stoji u tekstu.

Očiglednosti ovog konsenzusa može parirati samo njegova praznina. Ne samo da niko ne zna šta ova navodna slabost znači, analitičari čak ni ne znaju kako izgleda ili kako se mjeri, čineći je potpuno beskorisnom kao objašnjenje za politiku Kremlja. Ispravnom se čini pretpostavka da je nekadašnji saveznik koji je postao neprijatelj oslabio Putina, ali pokazati kako tačno u stvari je izazov.

Kratka karijera Prigožina nakon pokušaja državnog udara samo je naglasila snagu režima kao novinarski kliše tek. Ako je Prigožinov izazov oslabio Putina, onda je Putinovo smirivanje krize i preuzimanje jedinica Wagnera sigurno ojačalo njegov režim? Nije. Brian Klass je u članku za Atlantic napisao da je „Svaki trenutak koji je Prigožin doživio činio da Putin izgleda slabije“, što je ohrabrilo njegove neprijatelje. Max Boot se u Washington Postu složio da je Prigožinov povratak u Rusiju pojačao „utisak Putinove slabosti“.

Putinova moć nekada se može mjeriti brojkama

Dakle, ako Prigožinov politički izazov čini Putina slabim i ustupak ga također čini slabim, onda se bez sumnje trebamo složiti da spektakularna eliminacija Prigožina čini Putina snažnim, zar ne? Neki, poput Boota, tvrde da ovo pokazuje kako je Putin „snažan kao i uvijek“; a drugi ipak stavljaju naslove u kojima hrabro izjavljuju da je „Prigožin mrtav, ali je Putin i dalje oslabljen“.

Ovo je ludilo. Ako je sve slabost, onda režimska snaga i slabost prestaju biti korisni politički koncepti.

Postoje neke oblasti u kojima se Putinova moć može mjeriti brojkama. Mogli bismo ispitati vojnu snagu ili slabost Rusije u odnosu na broj vojnika, naoružanja i smanjenje sposobnosti i discipline tokom vremena. Mogli bismo ispitati ekonomsku slabost Rusije ukazujući na smanjenje BDP-a, životnog standarda, zaposlenosti ili pad kursa rublje – što obično nagovještava ekonomske katastrofe koje se nikada ne ostvare. Ali vojna moć i ekonomski učinak razlikuju se od snage i stabilnosti režima. Politički, šta gledamo da izmjerimo je li Putin snažan ili slab, kao i  da bismo utvrdili jača li ili slabi vremenom?

U liberalnim demokratijama – u kojima je suverenitet na narodu – izjednačavamo snagu vodstva sa popularnošću. I postoji logika u tome: vođa će nastojati da ostane na vlasti jačajući svoju popularnost kako bi bio ponovo izabran. Slab vođa će imati poteškoća u prikupljanju podrške za svoj zakonodavni plan i vjerovatno će biti sklonjen s funkcije snagom glasova. Vođa je otišao, ali sistem traje.

Putinova Rusija, naravno, nije liberalna demokratija već personalistička diktatura u kojoj je vođa sistem. Kako, dakle, mjerimo snagu ili slabost vodstva?

Većina je počela jednostavno primjenjujući metriku podrške javnosti iz liberalnih demokratija:  logički, Putin je snažan zbog njegovog postojano visokog rejtinga, nasuprot onog njegovog prethodnika Borisa Jeljcina koga su većinom mrzili. Shodno tome, jedno obilježje Putinove dvodecenijske vladavine u Rusiji jeste medijsko okruženje kojim upravlja država i koje gaji imidž vodstva, razmetljivosti i ekonomske i političke stabilnosti kako bi pojačali Putinove brojke na anketama.

Kolika je podrška Putinu

Određivanje koliko je podrška javnosti za sve autoritarniji Putinov režim iskrena varljiv je posao. Anketari su imali običaj jednostavno pitati ispitanike treba li Rusiji „snažan vođa“ ili vođa „snažne ruke“, ali ovi subjektivni rezultati su bili besmisleni, jer bi demokratski Winston Churchill mogao biti percipiran kao snažan vođa, u istoj mjeri kao i, recimo, autokratski Saddam Hussein.

Povećana domaća represija – posebno sa eskalacijom rata u Ukrajini – navela je istraživače da osmisle sve kreativnije metrike istraživanja kako bi zaobišli pritiske usklađenosti i izmjerili podršku režimiu. Ipak, osnovno pitanje ostaje neriješeno: kako su imidž i popularnost u javnosti – istinski ili ne – bitni za snagu ili slabost samog režima?

Sažimajući stanje u studijama Kremlja, knjiga Weak Strongman: The Limits of Power in Putin's Russia iz 2021. autora Timothyja Fryea, sugeriše  kako praktični kompromisi između političke represije i laskave propagande ograničavaju Putinovu političku snagu i slobodu za kreiranje politike. Ali, ako je Putin već bio „slabi moćnik“ prije rata, šta sada znači to što je očito još slabiji nakon Prigožinove pobune? I nekako još slabiji nakon njegovog ubistva.

Odgovor je da ne znamo jer je režimska vlast u Rusiji postala odvojena od narodnog suvereniteta i volje naroda.

Gledajući izvana, objektivno ne znamo kako – ili čak da li – relativne razlike u političkoj snazi ​​(kako god mjerene) dovode do različitih političkih ishoda u Putinovoj Rusiji. Kada bismo bolje shvatili ovaj odnos, onda se možda naše analize donošenja odluka u Kremlju ne bi tako često svodile na stalno prizivanu metaforu Putina satjeranog u ćošak. Jedan od razloga zbog kojeg zapadnjaci ne znaju kako pravilno konceptualizirati snagu i slabost režima kao varijablu u ruskoj politici je taj što stalno i pogrešno nameću zapadne liberalne koncepcije da suverenitet u konačnici leži na narodu u ruskom okruženju gdje to više nije slučaj, ako je ikada i bio.

Represija i propaganda

Putinovo višedecenijsko jačanje „nove autoritarne“ represije i propagande uspjelo je ukloniti ruski narod kao kolektivnu političku snagu u ruskoj politici. Atomizirani, apatični ljudi ne mogu zajedno da se usklade kako bi nadjačali moći Putinove autoritarne države. Ovo nije rečeno s ciljem da bi se ruski narod oslobodio zločina počinjenih u njegovo ime, već više kao žal nad tužnim stanjem stvari.

Mnogi koji su na vrhuncu Prigožinove pobune, požurili i nazvali je „građanskim ratom“, pribojavajući se scenarija „u kojem brat ide na brata“ jer je ruski narod stao na stranu ili Prigožina ili Putina – pogrešno doživljavaju borbu elite unutar Kremlja društvenim izazovom za sam režim. Na kraju se takvi scenariji nisu obistinili, ne samo zbog apatije javnosti (teško je imati građanski rat tamo gdje nikome nije stalo), nego zato što je snaga režima odvojena od naroda od početka.

Kada je Putin nametnuo prisilnu regrutaciju za sve nepopularniji rat, mnogi su očekivali masovni otpor i reakciju protiv režima. Umjesto toga, jedini masovni pokret bio je ljudi u regrutnoj dobi prema granicama. Bjekstvo iz zemlje je individualna odluka; masovna opozicija zahtijeva duboko društveno povjerenje u druge potencijalne disidente da ne pokleknu pred režimskim palicama.

Kakva god  bila društvena solidarnost koja je, naprimjer, mobilizirala Ruse da se okupe protiv tvrdolinijaškog sovjetskog puča iz avgusta 1991. godine, uspješno je ugušena, jer je cijela generacija odrasla poznavajući samo sve represivniju putinističku autokratiju.

A kada je Putin pokrenuo svoj nepromišljeni rat protiv Ukrajine u februaru 2022, mnogi su polagali nade u fantazije da će ruski narod ustati. Disidentski oligarh Mihail Hodorkovski pozvao je na „revoluciju“ koja bi srušila Putina. Stručnjaci su javno željeli da pučističke elite vrše volju „mnogo zbunjenog ruskog naroda koji već dugo trpi“. To se nije dogodilo. Nakon nekoliko sporadičnih protesta koji su silom ugušeni, nije bilo ni nagoveštaja pobune. Ako Prigožinova sveobuhvatna vojna pobuna i marš na Moskvu nisu mogli trznuti ruski narod iz ugnjetavanja i apatije, teško je zamisliti šta bi moglo.

Politička moć i snaga režima

Ovo nije samo uobičajeno raščlanjivanje metodologija istraživanja javnog mnjenja kako bi se utvrdilo da li građani sve represivnije ruske države istinski podržavaju ruskog predsjednika. Umjesto toga, ovo dovodi do neugodnijeg suštinskog pitanja: da li je važno da li ruski narod podržava Putina ili ne? Čak i u najosnovnijim političkim pitanjima – koja se tiču ​​rata i mira – čini se da je narod tek naknadna misao.

Sa političkom moći i snagom režima potpuno odvojenim od narodnog suvereniteta, čitav pojam da je politički vođa jak ili slab gubi svaki smisao, jer se odvojio od temelja političkog autoriteta. Putinove potencijalne buduće političke odluke mogu odražavati bilo koji broj varijabli – posredovanje u dogovorima između rivalskih klanova Kremlja; zadovoljavanje međuljudskih rivalstava; vaganje vojnih, ekonomskih ili geostrateških kompromisa – ali pripisivanje bilo koje određene odluke Putinovoj relativnoj političkoj snazi ​​ili slabosti uzaludna je vježba bez utemeljenja na narodnom suverenitetu.

Alternativni način shvatanja političke snage ili slabosti bio bi kroz potencijalni raspon institucionalnih poluga, ličnih izbora i političkih opcija dostupnih lideru. Snažan vođa, neopterećen provjerama izvršne vlasti, imao bi širok raspon opcija, dok bi slab vođa bio više sputan. Ako polazimo od pretpostavke da je Putin oslabljen Prigožinom, šta je tačno to što Putin sada ne može uraditi, a mogao je prije pobune? Na koji način je sputan? I od koga? Ako ništa drugo, upravo bi javni pad Prigožina trebao istaknuti nesputanu širinu Putinovih političkih opcija.

Da bismo bolje razumjeli Rusiju, možda ćemo morati smisliti bolje okvire za objašnjavanje donošenja politika u eri Putina, ili živjeti s nelagodnim osjećajem poniznosti da jednostavno možda nismo u stanju predvidjeti buduće političke putanje sa tako zastarjelim alatima.

Izvor: Agencije