Prva republikanska predsjednička debata je blizu, ali zašto tako rano?
Republikanska debata dolazi tokom takozvanih ‘nevidljivih predizbora’, kada kandidati dobijaju podršku uoči državnih izbora.
U srijedu, republikanci bi trebali održati prvu debatu u predsjedničkoj utrci za izbore 2024. godine, čime će započeti natjecanje nakon kojeg će se saznati ko će biti stranački kandidat koji će se na izborima suprotstaviti američkom predsjedniku Joeu Bidenu.
No, rasprava se odvija punih 15 mjeseci prije nego što Amerikanci trebaju izaći na birališta u novembru 2024. A prvi službeni predizbor Republikanske stranke – predstranački izbori u Iowi – održava se za pet mjeseci.
To se može činiti kao previše dug uvod u pravo glasanje, ali rana kampanja nije neuobičajena u SAD-u.
Zapravo, sezona kampanje 2024. počela je pomalo sporo, a mnogi republikanski kandidati oklijevaju izazvati bivšeg predsjednika Donalda Trumpa, konzervativnog teškaša sa velikim brojem pristalica.
“Ova je godina doista dugo trajala”, rekao je Robert Boatright, profesor političkih nauka na Univerzitetu Clark iz Massachusettsa.
Uprkos tome, rasprava u srijedu naglašava ogroman značaj predsezone, koja može donijeti ili uništiti izbornu sreću, prema Boatrightu.
“S raspravom koja se vodi, kandidati zapravo ne vode kampanju za glasove. Oni vode kampanju kako bi stekli dojam da su značajni kandidati“, rekao je Boatright.
“Važno je da kandidati pokažu medijima, republikanskim donatorima i drugim elitama da imaju ono što je potrebno da budu jedni od posljednja tri ili četiri kandidata.”
Put do izbora
Rani početak sezone kampanje na mnogo je načina direktan proizvod modernih nastojanja da se demokratizira proces odabira kandidata za glavne političke stranke.
U prošlosti su čelnici stranaka birali svoje kandidate daleko od pogleda javnosti. Ali sadašnji sistem učvrstio se ranih 1970-ih kada su Demokratska stranka, a ubrzo nakon toga i Republikanska, odlučile načiniti niz državnih nadmetanja odlučujućim faktorom.
Prema tom sistemu, kandidati se delegiraju na temelju njihovog učinka na državnim predizborima i predstranačkim izborima, događajima na kojima birači mogu izraziti svoju sklonost stranačkom kandidatu. Kandidat sa najviše podrške na kraju predizbora imenuje se kandidatom na nacionalnoj konvenciji stranke, kojom počinje sezona općih izbora.
Uspjeh budućeg predsjednika Jimmyja Cartera iz 1976. pomogao je uspostaviti moderni naglasak na predkampanji. Carter, uzgajivač kikirikija i bivši guverner iz Georgije, bio je autsajder sve dok nije doživio neočekivani rast popularnosti u Iowi, nakon brojnih posjeta državi.
Carterova pobjeda pokazala je kako čak i kandidat niskog profila može dobiti zamah i transformirati utrku kroz ranu kampanju, smatra John Aldrich, profesor političkih nauka na Univerzitetu Duke u Sjevernoj Karolini.
“Jimmy Carter je smislio kako nepoznati kandidat može postati pobjednik na predstranačkim izborima u Iowi”, rekao je za Al Jazeeru.
“To ga je učinilo ozbiljnim natjecateljem i svi su rekli: ‘Pa, ako je Carter to mogao, mogu i ja’.“
Ali dugoročne kampanje dolaze s pritiskom da se prikupe resursi i podrška mjesecima prije prvog glasanja na formalnim predizborima.
Predstojeća republikanska debata, dodao je Aldrich, “u suštini je kvazinatjecanje u Iowi – ali ne za osvajanje srca i umova glasača”. Umjesto toga, rekao je, radi se više o osvajanju “srca i umova ljudi koji će vam dati novac, koji će raditi za vas”.
‘Nevidljivi predizbori’
Razdoblje predizborne kampanje postalo je poznato kao “nevidljivi predizbori”, koji počinju nakon što kandidati objave svoju utrku i prije početka formalnog predizbora.
To je vrijeme “u kojem se kandidati međusobno takmiče za podršku, naklonost elita, novac i izbore”, rekao je Boatright.
Kao rezultat toga, to je također razdoblje u kojem stranački dužnosnici i donatori imaju ogroman utjecaj na to koji će kandidati dobiti sredstva za izgradnju infrastrukture potrebne za vođenje učinkovite predizborne kampanje.
Nakon Carterove pobjede, “obje su strane shvatile da, prema ovom novom sistemu, autsajderi mogu uspješno doći niotkud i osvojiti nominaciju, te da je u njihovom interesu pokušati spriječiti da se to dogodi”, rekao je Boatright.
Dodao je da je postalo učestalo da kandidati sa značajnom stranačkom podrškom prije predizbora osvoje eventualnu nominaciju.
Ipak, podrška stranačkih dužnosnika i drugih osoba iz establišmenta može ići samo dotle, jer je bilo slučajeva u kojima su “autsajderski” kandidati došli do popularnosti među biračima na predizborima.
To se dogodilo tokom izbora 2016. kada je Trump pobijedio na predizborima i stranačkim izborima u nekim od država koje glasaju najranije, uključujući New Hampshire, Južnu Karolinu i Nevadu.
Ti početni uspjesi izgradili su zamah koji je Trumpa proveo kroz ostale predizborne utrke.
Kako funkcionišu predizbori?
Prema sadašnjem sistemu, svih 50 saveznih država, kao i američke teritorije, održavaju predizbore i takozvane „klubove“.
U državama sa predizborima, glasa se na isti način kao i na drugim izborima.
Klubovi, s druge strane, uključuju mala privatna okupljanja – u crkvama, školama, bibliotekama ili privatnim kućama – gdje članovi stranke raspravljaju i na kraju se odvajaju u grupe na temelju kandidata koje podržavaju.
Prednost se potom dodjeljuje kandidatima na temelju podrške koju su dobili.
Predizbori za 2024. počet će 15. januara, glasanjem republikanaca na predizborima u Iowi, a završiti 8. juna, kada će demokrate održati predizbore na Djevičanskim otocima.
Budući da predizbore organiziraju državna tijela i stranački dužnosnici, oni se razlikuju u cijeloj zemlji.
Neke države održavaju otvorene predizbore u kojima svaki registrirani glasač, bez obzira na stranačku pripadnost, može glasati na predizborima jedne od dvije glavne stranke.
Druge države održavaju zatvorene predizbore, koji ograničavaju sudjelovanje u predizborima stranke na registrirane članove te partije.
Druge države koriste treći pristup: Glasači koji nisu povezani ni s jednom stranom mogu odabrati izbore u zavisnosti od toga kojoj se stranci žele prikloniti.
Je li trenutni sistem dobar za američku demokratiju?
Na mnogo načina, duga sezona kampanje u SAD-u uglavnom je proizvod jasno definiranog izbornog ciklusa u zemlji.
To kandidatima može dati puno vremena za pripremu, dok javnosti daje “mnogo podataka” na temelju kojih može donijeti svoje odluke, prema Aldrichu sa Univerziteta Duke.
Ali dužina procesa “zaista povećava potrebu za velikom nacionalnom organizacionom podrškom, što sužava to potencijalno polje” kandidata, rekao je.
Povećan uticaj “stranačkih elita” dodatno udaljava građane iz procesa imenovanja, dodao je Boatright.
“Na puno načina, američki sistem daje glasačima iluziju da su stvari demokratskije nego što jesu, da igraju veću ulogu nego što zapravo jesu”, rekao je.