NI: Pet scenarija kako zaustaviti nuklearne ambicije Irana

Šaputanja o sporazumu između Washingtona i Teherana stapaju se u nešto značajnije.

Iako su fini detalji i dalje obavijeni velom misterije, široki nacrt sugerira da će Teheran dobiti finansijske podsticaje i ukidanje olako nametnutih američkih sankcija na izvoz nafte.

Zauzvrat, Teheran bi zaustavio obogaćivanje uranija iznad 60 posto, što je malo manje od nivoa oružja, piše National Interest (NI).

Ovaj potencijalni aranžman predstavlja očajnički pokušaj Sjedinjenih Američkih Država i saveznika da zaustave nuklearni napredak Islamske Republike, što dovodi do ključnog pitanja: može li se Teheran spriječiti da postane nuklearna sila?

Postoji pet mogućih scenarija u kojima Islamska Republika ne bi posjedovala nuklearnu bombu, uglavnom zato što režim više ne postoji ili zato što je pristao demontirati nuklearni program.

Prvi scenarij podrazumijeva odluku iranskog vrhovnog vođe ajatolaha Alija Khameneija da se suzdrži od razvoja bombe iz vjerskih ili moralnih razloga.

Nuklearni ‘kišobran’ kao polisa osiguranja režima

Teheran često navodi neuhvatljivu nuklearnu fetvu kao dokaz svoje nezainteresiranosti za nuklearno oružje.

Shodno tome, američke obavještajne agencije izvještavaju da Teheran još nije odlučio napraviti nuklearnu bombu.

Taj scenarij, međutim, izgleda krajnje malo vjerovatan.

Trenutni nivoi obogaćivanja uranija u Teheranu nemaju civilnu svrhu, što ukazuje na to da Iran želi bombu.

Štaviše, čak i ako nuklearna fetva postoji, njena valjanost može biti opozvana u svakom trenutku.

Khamenei nije izdržao skoro dva desetljeća strogih sankcija samo za proizvodnju nuklearne struje te smatra nuklearni “kišobran” konačnom polisom osiguranja za opstanak režima.

Drugi scenarij zasnovan je na nagovaranju Khameneija pomoću finansijskih i političkih podsticaja da odustane od težnje za nuklearno oružje.

Ovaj pristup je dugo bio i ostao omiljena strategija Zapada.

Zagovornici te metode ističu nuklearni sporazum iz 2015. godine, formalno poznat kao Zajednički sveobuhvatni plan akcije (JCPOA), kao njegovo najveće postignuće.

Međutim, trebalo bi biti transparentno za sve, uključujući pristalice sporazuma, da sporazum nije uspio ugušiti nuklearne ambicije Teherana.

U najboljem slučaju, to je samo odgodilo problem.

Politički, ekonomski, diplomatski, tajni i vojni pritisak

Problem s taktikama odgađanja je što one uvijek dođu do krajnje tačke.

Uprkos tome što je Teheranu ponudila atraktivan paket političkih i ekonomskih podsticaja, administracija Joea Bidena nije ga uspjela uvjeriti da se ponovno posveti nuklearnom sporazumu.

Bidenov neuspjeh da provede sankcije i ujedini saveznike protiv Teherana ohrabrio je režim i umanjio utjecaj Washingtona.

Kao što je nuklearni sporazum pokazao, izgleda da finansijske i političke nagrade vjerovatno neće uvjeriti Teheran da odustane od nuklearnih aspiracija i demontira program.

Treći scenarij mogao bi se pojaviti ako moćna mješavina političkog, ekonomskog, diplomatskog, tajnog i vojnog pritiska ugrozi opstanak režima, prisiljavajući ga da napusti nuklearni program kako bi spriječio kolaps.

Sjedinjene Američke Države su povremeno usvajale ovu strategiju, često u sprezi s finansijskim i političkim podsticajima režimu.

Ipak, kampanja pritiska nikada nije bila sveobuhvatna ili apsolutna, fokusirajući se uglavnom na ekonomski i diplomatski pritisak i tajne operacije, čak i bez potpunog korištenja ovih instrumenata.

U protekle dvije i po godine SAD je protraćio veliki dio svog diplomatskog i ekonomskog utjecaja na Teheran tako što nije podržao sankcije i što se udaljio od regionalnih saveznika.

Umjesto toga, Teheran je uspio poboljšati odnose sa zemljama Zaljeva, posebno Saudijskom Arabijom.

Revolucije su nepredvidive i izazovne

Loše upravljanje ekonomijom režima i njegovo kockanje u podršci ruskoj invaziji na Ukrajinu još nude plodno tlo za provođenje strategije pritiska, ali kritičari mogu tvrditi da nuklearni napredak Teherana i gubitak utjecaja Washingtona bacaju sjenu sumnje na to može li se izvršiti dovoljan pritisak proizveden u kratkom roku da prisili Khameneija na povlačenje.

Četvrti scenarij podrazumijeva urušavanje iranskog režima.

Različiti strukturni nedostaci režima učinili su ga nestabilnim.

Njegov strani intervencionizam izaziva rizik od rata i strane invazije, dok ga njegova nesposobnost i autoritarnost čine ranjivim na revoluciju i, pod pretpostavkom povećane unutrašnje frakcijske konkurencije za ograničene resurse, državne udare.

Kolaps režima riješio bi nuklearno pitanje pod uvjetom da sljedeći politički poredak nije antiamerički.

Problem s ovim scenarijem, osim nedostatka pravovremenosti u izbacivanju iz kolosijeka Khameneijevih nuklearnih ambicija, značajna je cijena i potencijalne posljedice kolapsa režima.

Revolucije su nepredvidive i izazovne za organiziranje, državni udari obično nemaju visoke stope uspjeha, a na Zapadu je malo apetita za podsticanje promjene režima u Iranu putem vojne invazije, posebno nakon dva desetljeća angažmana u Afganistanu i susjednom Iraku.

Štaviše, kolaps iranskog političkog režima mogao bi biti enormno destabilizirajući za regiju, a sljedeća vlada ne mora nužno biti usklađena s interesima SAD-a ili saveznika.

Potencijalne posljedice kolapsa režima

Upravo iz tog razloga Washington i njegovi saveznici pokazuju malo interesa za iskorištavanje slabosti Teherana.

Peti i posljednji scenarij predviđa vojni napad na nuklearni program Teherana.

Ako bude uspješan, takav napad bi mogao godinama odgoditi razvoj programa.

Kritičari, međutim, tvrde da ovi napadi neće u potpunosti eliminirati program.

Tvrde da bi Teheran nakon toga prekinuo saradnju i nastavio i ubrzao napore ka razvoju nuklearne bombe.

Istovremeno bi uzvratio protivnicima raketnim napadima i terorističkim operacijama.

To bi značilo da jedan vojni udar vremenom neće biti dovoljan.

Dugoročno gledano, najbolja strategija je izvršiti maksimalan pritisak na režim i pružiti maksimalnu podršku iranskom narodu da sruši režim.

Kratkoročno gledano, oživljavanje maksimalnog pritiska uz pripremu za vojni udar kao posljednje sredstvo ostaje jedina realna opcija.