Foreign Affairs: Mit o neutralnosti

Kako se američko-kinesko rivalstvo intenzivira, druge se države sve više suočavaju s dilemom da se svrstaju na stranu Washingtona ili Pekinga, piše u autorskom tekstu Richard Fontaine za Foreign Affairs i dodaje kako ovo „nije izbor koji većina zemalja želi napraviti“.

„Tokom proteklih decenija, strane prijestolnice su uživale sigurnosne i ekonomske koristi od povezivanja i sa Sjedinjenim Američkim Državama i sa Kinom. Ove zemlje znaju da bi pridruživanje koherentnom političko-ekonomskom bloku značilo odustajanje od velikih koristi od njihovih veza sa drugom supersilom“, ističe autor.

„Ogromna većina indopacifičkih i evropskih zemalja ne želi biti zarobljena u nemogućom izboru“, primijetio je Josep Borrell, šef diplomatije Evropske unije 2022. na sastanku foruma Brisel Indo-Pacifik, podsjeća Fontaine, kao i na riječi filipinskog predsjednika Ferdinanda Marcosa Jr. koji je 2023. kazao da njegova država ne „želi svijet koji je podijeljen na dva tabora [i] … gdje zemlje trebaju birati stranu“.

Slična osjećanja izrazili su mnogi lideri, uključujući Lawrencea Wonga, zamjenika premijera Singapura, te saudijskog ministra vanjskih poslova princa Faisala bin Farhana al-Sauda. Poruka Washingtonu i Pekingu je jasna: nijedna zemlja ne želi biti prisiljena na binarnu odluku između dvije sile, navodi se u tekstu.

Biranje strana

Sjedinjene Američke Države su požurile da uvjere svoje saveznike kako se i one osjećaju slično.

„Ne tražimo ni od koga da bira između SAD-a i Kine“, rekao je državni sekretar Antony Blinken na konferenciji za novinare u junu. Ministar odbrane Lloyd Austin, govoreći na singapurskom dijalogu Shangri-La, insistirao je da Washington ne „traži od ljudi da biraju ili od država da biraju između nas i druge države“.

John Kirby, glasnogovornik Bijele kuće za vanjsku politiku, ponovio je istu stvar u aprilu: „Ne tražimo od država da biraju između SAD-a i Kine, ili Zapada i Kine.“

Istina je da Washington ne insistira na izboru sve ili ništa, ni naspram njih čak ni od svojih najbližih partnera, ukazuje autor i dodaje kako, obzirom na opsežne veze koje sve države, uključujući SAD, imaju s Kinom, pokušaj stvaranja koherentnog antikineskog bloka vjerovatno neće uspjeti.

„Čak se ni SAD ne bi pridružio takvom aranžmanu ako bi zahtijevao prekid ekonomskih odnosa s Kinom, što bi imalo ogromnu cijenu. Ali možda više neće biti moguće da zemlje jednostavno ostanu neutralne. Kada je u pitanju veliki broj oblasti, uključujući tehnologiju, odbranu, diplomatiju i trgovinu, Washington i Peking, zaista, tjeraju druge da zauzmu stranu“, piše.

Države će neizbježno biti uhvaćene u rivalstvu supersila i od njih će se tražiti da pređu liniju, na ovaj ili onaj način. Američko-kinesko takmičenje je neizbježna karakteristika današnjeg svijeta, a Washington bi trebao prestati da se pretvara da je suprotno. Umjesto tog, mora raditi na tome da prave izbore učini što privlačnijim.

Nezavidan položaj

Kako se američko-kineska konkurencija intenzivirala posljednjih godina, države su sve više dovedene u nezavidan položaj da moraju birati, smatra Fontaine.

„Pod bivšim američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, SAD je vršio značajan pritisak na svoje saveznike da ne dozvole Huaweiju, kineskom telekomunikacijskom divu, da izgradi svoje 5G mreže. Peking je, naravno, želio osigurati telekomunikacijske poslove, a više vlada je privatno izrazilo zabrinutost da bi zabrana Huaweija naljutila Kinu. Kao odgovor, Washington nije birao sredstva.“

Autor nastavlja i govori kako je Trumpova administracija otišla tako daleko da je sugerisala Poljskoj da bi buduće raspoređivanje američkih vojnika moglo biti u opasnosti ako Varšava sarađuje s Huaweijem. „Vlada SAD-a upozorila je Njemačku da će Washington ograničiti razmjenu obavještajnih podataka ako Berlin izrazi dobrodošlicu Huaweiju; nedugo zatim, kineski ambasador u Njemačkoj obećao je osvetu njemačkim kompanijama ako Berlin zabrani Huawei. Najveća evropska ekonomija bila je uhvaćena između svoja dva najveća trgovinska partnera“, piše on i dodaje kako se ova dinamika nastavila i pod američkim predsjednikom Joeom Bidenom.

Zakon o čipovima  i nauci američke administracije iz 2021. nudio je oko 50 milijardi dolara federalnih subvencija američkim i stranim proizvođačima poluprovodnika koji se proizvode u SAD-u, ali samo ako se uzdrže od bilo kakve „značajne razmjene“ kako bi proširili svoje kapacitete za proizvodnju čipova u Kini za deset godina.

„Kasnije te godine, Bidenova administracija je jednostrano nametnula kontrolu izvoza vrhunskih poluprovodnika koji se koriste u Kini za superračunarstvo. U početku, Nizozemska i Japan, druge dvije države glavni izvoznici opreme za proizvodnju čipova u Kinu, nisu pristale na ovaj novi pristup. Ali ubrzo im je rečeno da usklade restrikcije sa vlastitim ograničenjima. Do početka 2023, Japan i Nizozemska su pokleknuli pred pritiskom SAD-a i to su i učinili“, navodi se u tekstu Foreign Affairsa.

Potezi i kontrapotezi se od tada nastavljaju. Mjesecima nakon američkih ograničenja, Peking je uzvratio SAD-u tako što je zabranio korištenje poluprovodnika koje proizvodi Micron, američka kompanija, u ključnim kineskim infrastrukturnim projektima. Washington je tada odmah zatražio od Južne Koreje, čiji proizvođači čipova upravljaju velikim „fabrikama“, tj. pogonima za proizvodnju čipova, u Kini, da ne popunjava praznine u opskrbi. Peking je zauzvrat ograničio izvoz ključnih metala koji se koriste u proizvodnji poluprovodnika. Kineski državni mediji osudili su Nizozemsku, jednu od zemalja koja koristi te metale, nakon što je to objavila.

„Igre sa nultim zbirom nisu ograničene na ekonomske odluke. Godine 2021. SAD je saznao da Kina gradi lučko postrojenje u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Bidenova administracija, zabrinuta zbog toga što Peking namjerava tamo izgraditi vojnu bazu, izvršila je pritisak na Abu Dhabi da zaustavi projekat. Biden je navodno upozorio predsjednika UAE-a Mohammeda bin Zayeda da bi kinesko vojno prisustvo u UAE-u naštetilo partnerstvu njihovih zemalja“, piše Fontaine.

Odluke u Zaljevu i Pacifiku

Abu Dabi je zaustavio kinesku izgradnju, ali nedavno su dokumenti koji su objavljeni u Washington Postu ukazivali na to da su radovi na objektu ponovo započeti. Kao odgovor, američki senator Chris Murphy, demokrat iz Connecticuta, koji predsjedava pododborom Odbora za vanjske poslove Senata za Bliski istok, obećao je da će se protiviti prodaji naoružanih dronova UAE-u. Predsjedavajući Odbora za vanjske poslove Senata Bob Menendez je dodao: „Naši prijatelji u Zaljevu moraju odlučiti, posebno o sigurnosnim pitanjima, kome se žele obratiti. Ako je u pitanju Kina, onda mislim da je to ogroman problem.“

Zemlje širom Indo-Pacifika suočavaju se sa sopstvenim izborima, ističe se u tekstu. Washington je 2017. ponudio raketni odbrambeni sistem THAAD Južnoj Koreji usred sve većih tenzija sa Sjeverom. Projektili su trebali biti postavljeni na kopnu koje je obezbijedio južnokorejski konglomerat Lotte. Peking je upozorio Seul da ne prihvati raspoređivanje, strahujući da će njegov radar omogućiti SAD-u praćenje vojnih kretanja unutar Kine. Peking je insistirao da „ne može razumjeti ili prihvatiti“ raspoređivanje, a kineski ambasador u Seulu upozorio je da bi dopuštanje instaliranja THAAD-a moglo uništiti bilateralne odnose. Seul je nastavio sa raspoređivanjem THAAD-a, i sasvim sigurno, Peking je uzvratio. Kineskim turističkim grupama zabranjeno je putovanje u Južnu Koreju, Lotte prodavnice u Kini su zatvorene, južnokorejskim zabavljačima odbijene su vize, a južnokorejske drame su uklonjene sa kineskog interneta, ukazuje Fontaine i dodaje kako neke od ekonomskih mjera prisile ostaju na snazi ​​i danas, ali je na snazi i sistem protivraketne odbrane.

„Opet i iznova, vlade su bile prisiljene da donose odluke koje su uključivale stvarni ceh i koje bi radije izbjegle, da su imale mogućnost. Broj neizbježnih dilema samo će rasti kako se američko-kinesko rivalstvo bude zaoštravalo“, piše autor.

Najgore dileme će se vjerovatno vrtjeti oko napora da se odvoje i zaštite lanci nabavke tehnologije. Bidenova administracija je nagovijestila svoju želju da nadmaši Kinu u razvoju i proizvodnji poluprovodnika, kvantnog računarstva, umjetne inteligencije, biotehnologije, bioproizvodnje i tehnologija čiste energije. Da bi to učinio, Washington će morati izgraditi domaće kapacitete u svakoj oblasti i ograničiti sposobnost Kine da juri naprijed. Zemlje sa nišnim mogućnostima biće uhvaćene između Pekinga, koji želi ove tehnologije, i Washingtona, koji želi minimizirati kineski pristup njima.

Slična aritmetika nultog zbira primjenjivat će se na poteze Pekinga da poveća svoje međunarodno vojno prisustvo izvan samo UAE-a. Kina već ima vojnu bazu u Djiboutiju i instalaciju u Kambodži. Navodno je tražila dodatne objekte u Ekvatorijalnoj Gvineji, Solomonovim Otocima, Vanuatuu i drugdje, navodi se u tekstu Foreign Affairsa.

“Kao što je to učinio u UAE, Washington će se suprotstaviti kineskim ciljevima i vršiti pritisak na treće zemlje da odbiju kinesku izgradnju i raspoređivanje. Ovo natezanje bit će posebno akutno na pacifičkim otocima, gdje bi proširena kineska vojna moć mogla ograničiti slobodu djelovanja američke mornarice. Washington i Peking se već natječu za lojalnost država pacifičkih ostrva, iako je nadmetanje u državama poput Maršalovih Otoka, Mikronezije i Papue Nove Gvineje do sada proizvelo rat nadmetanja, a ne niz prisilnih izbora.”

Je li bolje prikloniti se SAD-u?

Sjedinjene Američke Države bi trebale olakšati zemljama da ih podrže u pitanjima koja su najvažnija. Washington bi trebao početi pružanjem realnih alternativa onome što Kina nudi. Prijetnje SAD-a da će uskratiti državama razmjenu obavještajnih podataka ako koriste Huawei – koji je isporučivao integralnu 5G mrežu po nižoj cijeni od bilo čega što bi Zapad mogao pružiti – bile su neučinkovite. Međutim, kada je Washington radio sa saveznicima na pružanju smislenih alternativa, države su počele da se preispituju, posebno kada je Kina postala ratobornija. Napori da se diverzifikuju od kineskih zaliha u oblastima uključujući minerale rijetkih zemalja, solarne panele i određene hemikalije biće izvodivi samo ako zemlje imaju druge izvore na raspolaganju po razumnoj cijeni. SAD ne može osigurati zamjenu za sve što Kina proizvodi i radi, a u većini slučajeva to i ne mora činiti. Umjesto tog, Washington bi trebao identifikovati područja s najvećim rizikom za nacionalnu sigurnost i brzo raditi s partnerima na razvoju alternativa.

SAD bi također trebao nastojati, koliko je to moguće, izbjeći traženje od država da naškode svojim ekonomskim odnosima s Kinom. Ponekad će to biti neizbježno, kao kada Washington organizuje koaliciju za poluprovodnike ili navede druge vlade da uvedu sankcije za ljudska prava Pekingu. Ali te koalicije trebale bi biti minimalno invazivne. SAD neće osvojiti mnogo saveznika ako izlaže značajnom riziku trgovinu i ulaganja drugih zemalja sa Kinom. Ako dobijete podršku prijatelja i saveznika u kontroli izvoza, pregledima izlaznih investicija, diverzifikaciji lanca nabavke i tehnološkom račvanju, manje će biti više.

Konačno, ako Washington želi da se države okrenu njemu i suprotstave se Pekingu, mora pokazati veće prisustvo i posvećenost. Države su možda spremne platiti cijenu i rizikovati kinesku odmazdu zbog partnerstva sa SAD-om – ali samo ako Washington stane na njihovu stranu po drugim pitanjima. Međutim, osjećaj da će Amerika biti odsutna, neposvećena ili nekompetentna kada situacija postane teška dovest će ih u iskušenje da se prilagode kineskim preferencijama ili jednostavno pristanu na njih. Stoga se Amerika mora osloniti na trajni diplomatski angažman, trgovinske sporazume, ponovljene odbrambene obaveze, vojnu kampanju i opsežnu razvojnu pomoć, posebno u Indo-Pacifiku, kako bi uvjerila one države koje sumnjaju u trajnu moć SAD-a i brinu se o moći Kine.

„Države ne mogu imati i jare i pare. Došlo je vrijeme biranja. Države će morati odlučiti da li stati na stranu ili prividno stati na stranu Washingtona ili Pekinga. SAD, umjesto što uvjerava prijestolnice da se takav izbor ne nazire, treba prihvatiti ovu stvarnost i pomoći im da donesu ispravnu odluku“, zaključuje Fontaine.