FP: Počela je epska bitka za Euroaziju

Kina, Rusija i njihovi prijatelji autokrate vode još jedan epski sukob za najveću kopnenu masu na svijetu.

Vladimir Putin smatra Euroaziju utočištem za 'tradicionalne vrijednosti' koje opsjedaju zapadne 'neoliberalne elite' (Reuters/Ilustracija)

Rat u Ukrajini mogao bi imati brojne pozitivne ishode: Rusiju iscrpljenu vlastitom agresijom, Sjedinjene Američke Države koje su ponovno otkrile centralni značaj svoje moći i vodstva, demokratsku zajednicu koja je ujedinjena i energizirana za opasne godine pred nama.

No, postoji i jedan zlokoban ishod: uspon koalicije euroazijskih autokratija povezanih geografskom blizinom i geopolitičkim neprijateljstvom prema Zapadu.

Dok ludost ruskog predsjednika Vladimira Putina okuplja napredne demokratije, ona ubrzava gradnju tvrđave Euroazije, kojom upravljaju neprijatelji slobodnog svijeta, piše Foreign Policy (FP).

Revizionističke autokratije Kina, Rusija, Iran i, u manjoj mjeri, Sjeverna Koreja ne zalažu se samo za vlast u svojim regijama.

One formiraju isprepletena strateška partnerstva širom najveće kopnene mase na svijetu i grade trgovinske i transportne mreže izvan dometa američkog dolara i mornarice.

Ovo još nije pravi savez autokratija, ali jeste blok neprijatelja povezanijih i opasnijih od bilo čega s čim se SAD suočio u više desetljeća.

Žestoka nadmetanja za geopolitički primat

Svi veliki sukobi modernog doba bili su sukobi o Euroaziji, gdje su se konkurentske koalicije sukobile za dominaciju nad tim superkontinentom i okolnim okeanima.

Američko stoljeće je bilo euroazijsko stoljeće: ključni zadatak Washingtona kao supersile bio je da drži svijet u ravnoteži tako što drži Euroaziju podijeljenom.

SAD sada ponovno predvodi koaliciju demokratskih saveznika na granicama Euroazije protiv grupe centralno smještenih rivala – dok ključne takozvane neodlučne američke savezne države manevriraju kako bi ostvarile prednost.

Države kao što su Turska, Saudijska Arabija i Indija imaju ključnu ulogu u ovo vrijeme rivalstva, zbog geografije i utjecaja koji imaju.

U mnogim slučajevima ove sile su riješene da igraju na obje strane.

Obuzdavanje euroazijskog utjecaja će uključivati jačanje veza unutar i između mreže američkih saveza.

No, sadašnji trenutak zastrašujućim čini i činjenica da će oportunističke neodlučne američke savezne države, također, oblikovati borbu između tvrđave Euroazije i slobodnog svijeta.

Euroazija je dugo bila ključna svjetska zona uništenja jer se, izuzev SAD-a, tamo nalaze najbogatiije i najmoćnije države.

Od početka 20. stoljeća na ovom prostranom superkontinentu vode se žestoka nadmetanja za geopolitički primat.

Materijalizacija Putinove haotične ofanzive

Putinova invazija na Ukrajinu bila je pokušaj da se Euroazija prekroji silom.

Da je Rusija osvojila Ukrajinu, uspjela bi obnoviti evropsko jezgro starog Sovjetskog Saveza.

Moskva bi imala komandnu poziciju od centralne Azije do istočnog fronta NATO-a.

Kinesko-rusko strateško partnerstvo činilo bi se uzlaznim, dok bi demokratije pretrpjele još jedan demoralizirajući poraz.

Taj se scenarij materijalizirao s Putinovom haotičnom ofanzivom.

No, ovaj rat i dalje ima duboko polarizirajuće efekte.

Bez sumnje je potaknuo napredne demokratije na jačanje.

NATO se ponovno naoružava i širi.

Demokratije u Aziji podržavaju Ukrajinu i uvode sankcije Rusiji iz straha da bi uspješna agresija u jednoj regiji mogla podstaknuti smrtonosne avanture u drugim.

Države povezane liberalnim vrijednostima i podrškom međunarodnom poretku predvođenom SAD-om jačaju odbranu od istočne Evrope do zapadnog Pacifika i preispituju ekonomske i tehnološke veze s tiranijama u Moskvi i Pekingu.

Ono što američki predsjednik Joe Biden naziva “slobodnim svijetom“ ponovno se oblikuje kao, nažalost, i autokratska koalicija.

Iran i Sjeverna Koreja dijele raketnu tehnologiju

Moskva, Peking, Teheran i Pjongjang nastoje preokrenuti ravnotežu moći u svojim regijama i vide Washington kao glavnu prepreku.

Svi se brinu zbog svoje ranjivosti na sankcije i druge kaznene mjere koje SAD i njegova globalna grupa mogu nametnuti.

Svi oni trebaju jedni druge da bi opstali, jer ako SAD i njegovi saveznici unište ijednog od njih, ostatak ostaje izoliraniji i ranjiviji.

Ovaj trend, naravno, nije nov.

Iran i Sjeverna Koreja već dugo dijele raketnu tehnologiju i druga sredstva za pravljenje nereda; kinesko-rusko strateško partnerstvo se razvija desetljećima.

Euroazijski blok je vojno koherentan, jer rat podstiče preklapanje i sve ambicioznije odbrambene veze.

Vojni odnosi Rusije sa Sjevernom Korejom postali su dvosmjerni, jer Pjongjang prodaje Moskvi prijeko potrebnu artiljerijsku municiju.

Rusija i Iran, u međuvremenu, grade ono što direktor američke Centralne obavještajne agencije (CIA) William Burns naziva “punopravnim odbrambenim partnerstvom“.

To partnerstvo uključuje transfere dronova, artiljerije i, navodno, projektila koji su ojačali Rusiju na ratištima u Ukrajini; može nagovijestiti transfer naprednih borbenih aviona Su-35, sistema protivzračne odbrane ili tehnologije balističkih projektila, što bi Teheran učinilo snažnijim neprijateljem za SAD i Izrael.

Kina nije otvoreno podržala Putinov rat smrtonosnom vojnom pomoći, zbog straha od američkih i evropskih sankcija.

Euroazijski blok je intelektualno i ideološki koherentan

No, jeste pružila takozvanu nesmrtonosnu pomoć, od dronova do kompjuterskih čipova, koja pomaže Putinu da odugovlači svoju borbu te bi Peking vjerovatno otišao i dalje da njegovom najvažnijem savezniku predstoji poraz.

Oni, također, rade restrukturiranje međunarodne trgovine.

Trgovinu ili pošiljke oružja koje prolaze kroz rubna mora Euroazije mogu zaplijeniti mornarice širom sveta.

Ekonomije koje zavise od dolara su ranjive na američke sankcije.

Drugi aspekt tvrđave Euroazije, dakle, uključuje izgradnju trgovačkih i transportnih mreža sigurnih od demokratskih zabrana.

Konačno, ovaj euroazijski blok je intelektualno i ideološki koherentan.

Zajednička kinesko-ruska izjava iz februara 2022. godine prikazala je dvije zemlje kako brane svoje autokratske političke sisteme dok se opiru savezničkim blokovima SAD-a u stilu hladnog rata.

Iranski zvaničnici opisuju euroazijsku saradnju kao protuotrov za američki “unilateralizam“; Putin smatra Euroaziju utočištem za “tradicionalne vrijednosti“ koje opsjedaju zapadne “neoliberalne elite“.

Budući da je trenutni rat odvojio Putina od Zapada, on je, također, riješio višegodišnju raspravu Rusije o tome u kom smjeru krenuti.

Za sada, sudbina Rusije je euroazijska.

Bez sumnje, postoje ograničenja.

Velika borba ‘između demokratije i autokratije’

Šta god Putin rekao, koridor “Sjever-jug” ne može nadmašiti Suecki kanal.

Globalno integrirana Kina neće morati sve snage usmjeriti na Euroaziju kao što izoliranija Rusija mora.

Unutar lige autokratija vrebaju tenzije: neki ruski nacionalisti, ako ne i sam Putin, moraju se brinuti da euroazijska orijentacija u konačnici znači ekonomski podređeni položaj u odnosu na Peking.

U međuvremenu, međutim, tvrđava Euroazija će znatno otežati život Washingtonu i njegovim prijateljima.

Euroazijska integracija će, također, učiniti protivnike SAD-a manje ranjivim na sankcije i ojačat će ih vojno protiv njihovih neprijarelja.

Dovest će do diplomatske saradnje širokog obima, poput snažnije ruske podrške stavu Kine o pitanju Tajvana ili, možda, čak materijalne međusobne pomoći u ratu protiv SAD-a.

Kada bi Rusija imala priliku pomoći Kini da dokrajči SAD u borbi u istočnoj Aziji, sumnja li iko da bi imala i motivaciju?

Sve i da se ništa od ovog ne materijalizira, tvrđava Euroazija će svijet učiniti sigurnijim za nasilni revizionizam.

Što se ove zemlje osjećaju sigurnije u svom euroazijskom uporištu, što više podrške imaju jedna od druge, to će biti ohrabrenije da projektiraju moć u periferne regije – zapadni Pacifik, Evropu, Bliski istok i šire.

Biden, dakle, ne griješi kada opisuje veliku borbu “između demokratije i autokratije, između slobode i represije, između poretka zasnovanog na pravilima i poretka u kojem se upravlja grubom silom“.

Turska i Erdogan igraju dvostruku igru

U Zaljevu, regiji bogatoj resursima na raskrsnici tri kontinenta, dugogodišnji američki sigurnosni partneri sada smatraju monogamiju manje isplativom od poliamorije.

Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati se okreću, ekonomski i tehnološki, prema Kini.

Obje ove države održavaju snažne veze s Rusijom, čak i dok traje rat u Ukrajini.

Antikomunizam je nekada predstavljao ideološko ljepilo u odnosima ovih monarhija s Washingtonom; danas, međutim, autokratije koje se moderniziraju imaju više zajedničkog politički s rivalima SAD-a nego sa samim Sjedinjenim Američkim Državama.

Na Zapadu Turska zauzima raskrsnicu dvaju mora i dva kontinenta te predsjednik Recep Tayyip Erdogan, isto tako, igra dvostruku igru.

Ankara uživa zaštitu NATO-a dok uvozi ruske protuzračne sisteme; podržava Ukrajinu dok pomaže Moskvi da izbjegne sankcije; postala je ključni igrač u sukobima od Kavkaza do Roga Afrike, često u suprotnosti s američkim interesima.

UAE se, možda, kreće prema davanju dozvole Kini da smjesti svoju bazu na teritoriji ove države i na taj način pomogne Pekingu da uvede svoju vojnu moć u osjetljivu regiju.

Saudijska Arabija je već uvela kinesku diplomatsku moć u Zaljev, oslanjajući se na Peking da posreduje u mini detantu s Teheranom.

Nadmetanje za neodlučne savezne države nije samo globalno takmičenje u popularnosti, ono će pomoći odrediti jesu li odbrane koje Washington mora podići oko tvrđave Euroazije snažne ili pune rupa.

Strateško približavanje s neodlučnim državama

SAD ne može lako preokrenuti formiranje tvrđave Euroazije, jer je taj proces rezultat snažnih zajedničkih interesa i zaoštravanja globalnih tenzija koje je proizveo rat u Ukrajini.

U teoriji, možda bi Washington mogao podijeliti koaliciju pomirenjem s jednom ili više njenih članica.

U praksi, ako bi takvo pomirenje bilo moguće, zahtijevalo bi ustupke – prepuštanje Ukrajine i dijelova istočne Evrope Moskvi, naprimjer, što bi pogoršalo globalne probleme Washingtona.

Ono što ostaje, dakle, dvostruki je odgovor.

Konceptualno je izazovniji drugi imperativ: maksimiziranje strateškog približavanja s neodlučnim saveznim državama, uz minimiziranje razilaženja tamo gdje bi to najviše štetilo.

Budući da ove države imaju dobre razloge za ambivalentnost, ovo će biti težak, često nezadovoljavajući zadatak, piše u tekstu.

Ovi primjeri potcrtavaju iskreno transakcijsku prirodu diplomatije s neodlučnim državama.

Specijalan odnos između SAD-a i Saudijske Arabije je stvar prošlosti, a apeli na demokratsku solidarnost neće donijeti Washingtonu veliki uspjeh u New Delhiju.

SAD će morati kupiti saradnju od Saudijske Arabije, Indije i drugih igrača, nudeći pogodnosti koje imaju stvarnu vrijednost, dok istovremeno uskraćuje te pogodnosti onda kada neodlučne savezne države dosljedno vode vanjsku politiku suprotnu važnim američkim interesima.

Ako SAD bude redovno kažnjavao neodlučne savezne države za njihove diplomatske izbore, riskira da pretvori neodlučnost u neprijateljstvo; ako to ne bude nikada činio, riskira da izgubi svu prednost.

Kalkulacije o diskretnim geopolitičkim pitanjima

Ipak, budući da je ovo tako škakljiv čin balansiranja, važno je, konačno, promijeniti osnovne poticaje tokom vremena.

Iscrpljujući rusku odbrambenu industriju, Putinov rat je stvorio priliku da pomogne Turskoj, Indiji, Vijetnamu i drugim državama da se odmaknu od vojne opreme Moskve i na taj način promijene svoju kalkulaciju o diskretnim geopolitičkim pitanjima.

Podsticanje indijskih ekonomskih veza sa Zaljevom može, na sličan način, smanjiti oslanjanje na kinesku trgovinu i novac u dvije važne regije.

Četvrti put u nešto više od jednog stoljeća, u toku je epski sukob o Euroaziji.

Pobjeda će zahtijevati od SAD-a da okupi saveznike iz slobodnog svijeta, istovremeno se takmičeći, nesavršeno, u utjecaju na zemlje koje se neće obavezati ni na jedan ni drugi način.

Izvor: Al Jazeera