Produženi rat u Ukrajini neće promijeniti američku strategiju

Piše: A. Wess Mitchell

Dvadesettrećeg februara 2022. godine, dan prije nego što je Rusija napala Ukrajinu, pisao sam za Foreign Policy da bi, ukoliko bi se dogodila invazija, to predstavljalo stratešku priliku za Sjedinjene Američke Države da poredaju po prioritetu (sekvenciraju) prijetnje od Kine i Rusije.

Podržavajući Kijev protiv Moskve, tvrdio sam, SAD je dobio šansu da se odlučno obračuna sa slabijim od svoja dva protivnika među velikim silama prije nego što snažniji iz ovog para bude spreman za izazov punih razmjera.

Godinu i po kasnije prisutna je rastuća bojazan da ova logika više nema smisla.

Što duže traje rat, to je veća cijena za SAD, ne samo u novcu i naoružanju, već i u pažnji i resursima koji ne idu u Indo-Pacifik, uključujući i na odbranu Tajvana.

Čini se da su neki glasovi u administraciji Joea Bidena zabrinuti da će se američki birači, ako se kontraofanziva zaglavi, usprotiviti izgledima da se podrška i dalje šalje Ukrajini.

U korijenu ovih zabrinutosti nalazi se strateška premisa: da produžena američka podrška Ukrajini slabi efikasnost sekvenciranja.

Izazov na dva fronta, od Kine do Rusije

Nije teško uvidjeti način razmišljanja koji stoji iza ove premise: što duže velika sila ulaže napor prema predmetu A, manje prostora ima za predmet B i manje će biti spremna da se pozabavi drugim predmetom, kada to postane nužno.

Resursi i politička volja nisu neograničeni, a geografija postavlja stvarna ograničenja, čak i u 21. stoljeću.

Ali, sekvenciranje ostaje najbolja strategija za SAD da se izbori s izazovom na dva fronta, od Kine i Rusije.

Pomaganje Ukrajini da porazi Rusiju tako što će je izbaciti sa svoje teritorije najbolji je način za slijeđenje takve strategije, i to iz dva razloga.

Prvo, produženi rat nanosi više štete Rusiji nego SAD-u.

Cijela poenta rata preko posrednika je oslabiti rivala bez cijene i rizika koji bi došli kao rezultat direktne konfrontacije.

To je posebno vrijedno protiv Rusije, jer je ona slabija od dva američka velika rivala i zato što je to velika kontinentalna sila, koja je u stalnom iskušenju da se širi na račun svojih susjeda.

Ova kombinacija slabosti i iskušenja predstavlja Ahilovu petu Kremlja: kao velika kopnena imperija, Rusija stalno biva uvučena u sukobe koji prevazilaze njene sposobnosti.

Velika Britanija je iskoristila ovaj problem u ranijem periodu, naprimjer tako što je podržala Japan u njegovom ratu protiv Rusije 1904. godine, što je primjer uspješnog rata preko posrednika kojim je izbačena Rusija sa Dalekog istoka.

Slično tome, SAD je iskoristio nevolju Kremlja, podržavši afganistanske mudžahedine protiv raspadajuće sovjetske imperije 1980-ih.

Da neko ne bi pogrešno protumačio ovaj argument: poenta nije da bi Washington trebao pokušati produžiti rat i prolongirati krvoproliće.

Poenta je da je u američkom interesu da obuzdava rusku agresiju gdje god se dogodi.

Nastavi nametati najstrože sankcije Moskvi

Sve i da je Rusija u ranom stadiju odnijela odlučnu pobjedu, i dalje bi bilo u američkom interesu da naoruža i podrži ukrajinsku pobunu.

Da je Kijev odabrao neutralnost na samom početku sukoba i dalje bi bilo u američkom interesu da pretvori Ukrajinu u snažnu utvrdu sposobnu da porazi obnovljenu rusku agresiju.

A sve i ako rat bude trajao duže nego što se iko nadao, i dalje je u interesu SAD-a da nastavi nametati najstrože moguće sankcije Moskvi.

Vrijedi spomenuti da sličan pristup neće nužno biti efikasan kada je riječ o Kini.

Za razliku od velikih kopnenih područja istočne Evrope, može biti teže suprotstaviti se agresivnom potezu u morskom okruženju s posredničkim metodama.

Produženi rat bi mogao ići u prilog Pekingu u tajvanskom scenariju: borba u vodama oko ovog otoka vjerovatno će zahtijevati skupe morske i zračne platforme, koje nije tako lako slati kao protivtenkovske rakete i artiljerijske granate; uključivat će stanovništvo koje nije kulturološki ili historijski naučeno na gorku samoodbranu kao Ukrajinci; desila bi se u skučenoj otočnoj geografiji, kojoj, bez obzira na surovost njenih planina, fali prostora da izdrži pobunu tokom dužeg perioda.

Sve to znači: ako je početkom 21. stoljeća morao izbiti veliki rat koji uključuje jednog od velikih rivala SAD-a, bolje je da je s Rusijom nego s Kinom.

Održiva politička, vojna i ekonomska ulaganja

Zatim, rat u Ukrajini ne prati skraćivanje strateškog okvira u kojem će Kina vjerovatno biti spremna za vojni potez protiv Tajvana.

Bez sumnje, postoje dobri razlozi za Washington da vjeruje da Peking to želi napraviti čim bude u stanju.

Ali, prema najboljim informacijama koje SAD ima, Kini su potrebne još dvije do pet godina da bi bila spremna za napad preko moreuza.

Ako ništa drugo, demonstriranjem poteškoća pri zauzimanju teritorije u ratu u modernom okruženju, ruski neuspjesi u Ukrajini možda su naveli kineske lidere da odluče kako im je potrebno više vremena za pripremu.

U međuvremenu, rat je imao stimulirajući efekat u ubrzavanju akumulacije ključnih zaliha američke vojske i sveukupne spremnosti za rat; podsticanje ozbiljnijeg pristupa odbrani među američkim saveznicima u Evropi i Aziji da i ne spominjemo.

Konačno, odmak od strategije sekvenciranja nosio bi sopstveni rizik.

Tokom proteklih godinu i po SAD je napravio velika, održiva politička, vojna i ekonomska ulaganja u uspjeh Ukrajine na bojnom polju i izvan njega.

Amerika je poslala više od 113 milijardi dolara pomoći, prebacila desetke hiljada vojnika na evropsko ratište i učinila okupljanje međunarodnih saveznika iza ukrajinskog cilja središnjim dijelom američke globalne strategije.

Posvećenost ovog obima čini kredibilitet SAD-a kao velike sile blisko povezanim s dešavanjima u Ukrajini.

Zadavanje udarca jednom od dva velika rivala

Ove reputacijska dimenzija dobija na značaju budući da je američka uključenost u Ukrajini uslijedila nakon haotičnog povlačenja iz Afganistana u režiji Bidenove administracije.

Iznenadno preusmjeravanje američkih resursa u Aziju dovelo bi u pitanje sposobnost Washingtona da slijedi ono što je javno identificirao kao svoj vanjskopolitički cilj.

Najgori scenarij bi bio kada bi SAD reducirao pomoć Ukrajini u mjeri koja bi dozvolila Rusiji da stekne prednost tamo i ohrabrila Kinu da pokrene napad na Tajvan.

Ništa od ovog ne znači da nema pravih vojnih kompromisa između ova dva bojna polja.

Ima, ali njima se može inteligentno upravljati i nadmašuju ih višestruke strateške koristi.

Među njima su zadavanje velikog udarca jednom od dva velika rivala SAD-a, razotkrivanje američkih vojno-tehnoloških nedostataka i nedostataka u proizvodnji naoružanja u stvarnom svijetu, a ne u teoriji, i izvlačenje pouka sa bojnog polja za budući sukob u Aziji.

Iako je sekvenciranje i dalje najbolja strategija za SAD, odugovlačenje rata uistinu ukazuje na to da će Washington trebati s vremenom usavršiti svoju strategiju.

Duži rat traži od SAD-a da osigura snažnije oružje za Ukrajinu kako bi se rat okončao i kako bi Kijev dobio vjerodostojan alat odvraćanja.

Troškovi dužeg rata traže da evropski saveznici dodatno pojačaju svoje vojne pripreme i ponesu mnogo veći teret podržavanja Ukrajine.

Najveća stratešku priliku za Zapad u više desetljeća

I traže da se pomjeri centar gravitacije NATO-a ka istoku, između ostalog, i pozicioniranjem trajne vojne infrastrukture na teritoriji istočnih saveznika i proširivanjem učešća u programu dijeljenja nuklearnog oružja.

U temelju svega ovoga je potreba da se trenutni okvir mudro iskoristi: da se pripremi za rat i na taj način, nadamo se, izbjegne katastrofalni rat s Kinom.

Činjenica da je ruski predsjednik Vladimir Putin odlučio izvršiti invaziju na Ukrajinu mnogo prije nego što je kineski predsjednik Xi Jinping bio spreman krenuti protiv Tajvana predstavlja najveću stratešku priliku za Zapad u više desetljeća.

Zamislite samo da su rasporedi ove dvojice despota bili usklađeni…

SAD bi trebao iskoristiti priliku koju mu je pružila Putinova barbarska nepromišljenost u potpunosti, onoliko koliko bude trajala. To je bila razumna strategija na početku rata, a takva je i danas.