NI: Šta ako Recep Tayyip Erdogan izgubi izbore?

Turci će 14. maja izaći na birališta na jednim od najznačajnijih izbora u posljednje vrijeme.

Turska je zemlja od kritične važnosti, a različiti savezi i čelnici obećavaju različita rješenja i pristupe izazovima koji je čekaju.

Na početku jednog od prvih u nizu testova u kojima National Interest analizira posljedice različitih izbornih ishoda, procjenjuje se mogućnost poraza aktuelnog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i njegove Stranke pravde i razvoja (AKP).

Autor Henri Barkley, profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu Lehigh i saradnik za bliskoistočne studije u Vijeću za inozemne odnose, piše da Tursku čekaju burni dani ukoliko Erdogan nakon dvadesetogodišnje vladavine bude poražen.

To je zato što je tursko političko društvo duboko podijeljeno i polarizirano i treba mu dobro definirana mapa puta za političku tranziciju.

Izazovi za novu vladu

Štaviše, strukturne političke promjene koje je obećala opoziciona koalicija predvođena Republikanskom narodnom strankom (CHP) i njenim čelnikom Kemalom Kilicdarogluom, predstavljale bi potpunu transformaciju režima.

Tranzicija će biti izazovna jer će se nova vlada suočiti s tri velika problema – ekonomijom, statusom državnih institucija i neredima na svim nivoima društva i politike.

Najhitniji problem je užasna ekonomska situacija uzrokovana lošim upravljanjem i pogoršana razornim zemljotresom od 6. februara. Stoga vlada mora brzo uvesti finansijski paket koji će se uhvatiti ukoštac sa visokom stopom inflacije, krizom tekućeg računa i padom vrijednosti lire te riješiti dramatičan gubitak povjerenja u tursku ekonomiju.

Trošak zemljotresa procjenjuje se od osam do 12 posto BDP-a, što je ogroman iznos. Uzimajući u obzir koliko je Erdoganova vlada bila loša nakon potresa, očekivanja da će nova vlada brzo promijeniti stanje i popraviti infrastrukturu pogođenih pokrajina sigurno će biti velika. Međutim, takvi će izdaci biti u koliziji s uvođenjem ortodoksnijih ekonomskih politika, uključujući povećanje kamatnih stopa.

U takvom izazovnom okruženju, nova vlada mora pridobiti domaću podršku tako što će postati što je moguće više transparentnija i iskrenija u objašnjavanju svoje politike javnosti, koja je izgubila povjerenje tokom posljednje decenije Erdoganove vladavine, stoji u tekstu.

Dobra vijest je da je turska proizvodna baza čvrsta i sposobna; treba udvostručiti napore na povećanju i diverzifikaciji izvoza, prvenstveno geografski, te ponovno privući direktna strana ulaganja. Povoljan položaj Turske pogodan je za dobivanje nekih tipova „prijateljskih ulaganja“. Turska će zahtijevati znatnu inostranu pomoć kako bi to postigla i dobila sredstva za restrukturiranje; ta će podrška vjerovatno dolaziti uglavnom iz SAD-a i Evrope.

Erdoganova dominacija nad institucijama

Drugi izazov je provođenje tranzicije koja nije nalik nijednoj drugoj u historiji moderne Turske. To je zato što je tokom svoje vladavine Erdogan, populističko-autoritarni političar, pod svoju dominaciju stavio gotovo svaku državnu i društvenu instituciju od bilo kakvog značaja, navodi se u analizi.

Od pravosudnog sistema do centralne banke, javnih univerziteta, većine medija, parlamenta, vojske i birokratije, svi su bili lišeni svoje autonomije.

Ipak, ništa se ne može pokrenuti unaprijed bez ponovnog uspostavljanja vladavine prava; ne mogu se privući investicije u okruženju u kojem se stalno krše zakonske norme. Dakle, kako se nova vlada nosi sa očekivanjima za ispravku i pravdu u zemlji u kojoj su hiljade ljudi proizvoljno zatvorene ili otpuštene sa svojih poslova?

Dok će 800 vladinih zvaničnika, uključujući guvernere, ambasadore, voditelje obavještajnih i vjerskih poslova te razne agencije, automatski izgubiti posao, pravosuđem i drugim kritičnim institucijama i dalje će upravljati Erdoganovi lojalisti.

Dakle, pobjednička koalicija mora osmisliti akcijski plan za obnovu povjerenja u institucije.

Treći zadatak je stvoriti koherentnu vladajuću strukturu od prilično različitih koalicijskih saveznika i vanjskih partnera dok se hvata ukoštac sa pitanjima koja ih razdvajaju. Razumljivo, fokus će biti na obećanju o povratku na parlamentarni sistem i ukidanju postojećeg „hiperpredsjedničkog“ sistema. Ovaj teški zadatak zahtijevat će pažljivo planiranje i raspravu, te nekoliko godina da se izvrši.

Vođa opozicije Kilicdaroglu dobronamjerna je, iako nemaštovita osoba koja dolazi iz birokratske sredine. Uprkos tome, nadmašio je sva očekivanja vodeći inteligentnu kampanju sa smirenim i nekonfliktnim stilom. To je u oštroj suprotnosti s Erdoganom, koji je dao sve od sebe da koristi retoriku koja izaziva podjele u kojoj se kritike predsjednika često smatraju izdajničkim izazivaju krivični progon.

Šta će biti s ‘klimačima glavom’?

Kilicdaroglu je sebe projektirao kao idealnog prelaznog vođu; ekspanzivno gledano, opozicija ima mnogo karizmatičnih zvijezda u usponu koje se trude igrati značajniju ulogu. Iako bi to moglo biti problematično na početku mandata nove administracije, njihova različitost u porijeklu, iskustvu i svjetonazoru unijet će prijeko potrebnu dinamiku u tursku politiku. Na suprotnoj strani, vlada to treba poboljšati jer, paradoksalno, kada je došao na vlast početkom 2000-ih, Erdogan je okupio široku grupu iskusnih političkih ličnosti i drugih iz različitih sfera života. Nažalost, vremenom su svi oni odbačeni u korist onih koji samo klimaju glavom.

Jedan od neposrednih izazova za novu vladu bit će upravljanje potisnutim frustracijama pristalica koje smatraju da im je učinjena nepravda tokom stranačkog stila vladanja sadašnje administracije.

Za one koji su bili u Erdoganovom taboru, čak i ako su se, možda, pripremali za mogući poraz, ostaje činjenica da će biti izvučen tepih ispod njih. U nedostatku partijskih institucija kojima se mogu obratiti za podršku, naći će se bez zaštite i prilično u strahu od nadolazećeg obračuna za svoju budućnost. Riječ je o privrednicima, naročito građevinarima koji se optužuju za korupciju i favoriziranje; vođama proerdoganih medija, sudijama i tužiocima koji su, po nalogu iz predsjedničke palače, smišljali fantastične teorije zavjere koje su “legitimizirale” zatvaranje protivnika i nekvalificiranim upravama univerziteta koje su divljale, otpuštajući profesore za koje se smatralo da su nedovoljno lojalni režimu. Ovi zadnji su već poduzeli korake, potajno stvarajući pozicije za sebe u univerzitetskim sistemima.

Mediji, kako državni tako i privatni, posebno su škakljivo pitanje. Erdoganova vlada pokušala je izgladnjeti “nelojalne” medije prisiljavajući televizijske stanice i web stranice da se privremeno zatvore, sprječavajući državne subjekte, one u državnom vlasništvu ili ministarstva, da se oglašavaju u “opozicionim” novinama. U međuvremenu, rasipao je pažnju i resurse na članove dominantno proerdoganovih medija koji su aktivno sarađivali u represiji protiv protivnika režima tako što su na njih bacali izmišljene optužbe.

Hoće li Erdogan, koji osim svoje porodice i saveznika u medijima, birokratiji i drugim sektorima, ponoviti američki 6. januar i pokušati delegitimizirati izbore?

Pokušao je jednom kada je njegova stranka izgubila mjesto gradonačelnika Istanbula 2019. i izmislio izgovor za ponavljanje lokalnih izbora. To mu se obilo od glavu jer su stanovnici Istanbula u mnogo većem broju glasali za opoziciju.

Tada Vrhovno izborno vijeće nije imalo izbora nego slijediti Erdoganove nezakonite želje, zbog ogromne moći koju je stekao. Ovaj put bi moglo biti drugačije jer je malo vjerovatno da će članovi vijeća riskirati svoju dobrobit ako se Erdogan pokaže neuspješnim u povratku na vlast. Već sada ima naznaka da su mu se neki članovi Ustavnog suda spremni suprotstaviti.

Razmisliti o dogovoru s Erdoganom

Ipak, radi mirne tranzicije, nova bi vlada mogla razmisliti o dogovoru s Erdoganom i njegovom porodicom prema kojem bi im se ponudio imunitet i obećanje da će biti pušteni na miru, pod uslovom da se ne upuštaju u izborne smicalice i ometaju napore nove vlade da uspostavi upravu.

Novo će se vodstvo vjerovatno suočiti s neočekivanim izazovima; može se očekivati da će različite grupe koje su ranije bile na meti Erdoganove vlade brzo okrenuti protiv svojih bivših mučitelja nakon objave rezultata izbora. Možemo zamisliti, kao primjer, akademike i studente Univerziteta Bogazici, koji su bili na oprezu zbog kadrova koje je imenovao Erdogan, a koji su poharali jednu od najboljih obrazovnih institucija u zemlji, da pokušaju nasilno preuzeti univerzitet. Takvi će se događaji vjerovatno ponoviti u cijeloj zemlji.

S obzirom na monumentalna domaća ekonomska, politička i socijalna pitanja koja čekaju novu vladu, ona će se vjerovatno fokusirati na poboljšanje odnosa sa Zapadom, čiju podršku Turska očajnički treba za finansiranje ogromnih napora obnove nakon zemljotresa i stabilizaciju ekonomije. No, u ovoj ranoj fazi, vanjskopolitički sporovi odvratili bi pažnju i energiju od zadatka koji predstoji.

Na vrhu dnevnog reda je zahtjev Švedske za NATO koji je Erdoganova vlada blokirala jer je Stockholm odbio izručiti, kako tvrdi, „teroriste“. Ne samo da opozicija ima drugačiji stav o ovom pitanju, već tradicionalno, turski lijevi centar ima pozitivne stavove o Švedskoj. Američki predsjednik Joe Biden nagovijestio je da Ankari želi prodati avione F-16, naročito u svjetlu turskog izbacivanja iz programa borbenih aviona pete generacije F-35 nakon što je kupila ruski sistem protuzračne odbrane S-400.

Kongres, međutim, vjerovatno neće odobriti bilo kakvu prodaju oružja, posebno F-16, i ponuditi značajnu podršku Turskoj ako se zadrži veto na Švedskoj. Problem sa S-400, za koji trenutno ne postoji rješenje, morat će pričekati maštovitiji odgovor.

Vanjska politika

U vanjskoj politici se neće sve promijeniti. Turski lijevi centar ima svoje nacionalističke stavove. Kilicdaroglu će, ako dođe na vlast, nastaviti govoriti o tradicionalnim pitanjima koja su bila zaštitni znak turske vanjske politike, kao što su Kipar i Egejsko more, bez Erdoganovog borbenog stila. Vrijedno je napomenuti da su od zemljotresa turske zračne snage prestale nadlijetati grčke otoke iz straha da ne izazovu antagonizam zapadnih donatora.

Kilicdaroglu će nastojati obnoviti odnose sa sirijskim diktatorom Basharom al-Assadom, posebno ako bi to dovelo do povratka nekih sirijskih izbjeglica. Nedavno “približavanje” između Saudijske Arabije i Irana i očiti napori zaljevskih zemalja da ponovo uključe Assada mogli bi rezultirati pokušajem okončanja sirijskog zastoja. S Assadom koji je još uvijek čvrsto na vlasti, Rijad i Teheran mogli bi se dogovoriti o utvrđivanju statusa quo, pod uslovom da režim učini neke ustupke. S obzirom na podršku sirijskoj opoziciji vojnu prisutnost u sjevernoj Siriji, učešće Turske pomoglo bi osigurati uspjeh ovog sporazuma.

Vjerovatnije je da će Washington i Ankara postići dogovor o prisutnosti američkih snaga stacioniranih u sjevernoj Siriji, a koje su partneri lokalnim Kurdima u borbi protiv snaga ISIL-a. To je bio značajan izvor napetosti između dvije zemlje.

Konačno, Evropa i SAD žele vidjeti kako Turska prekida put prema autoritarizmu pod Erdoganom. U tom smislu i njima je u interesu da budu što susretljiviji prema novoj vlasti, kaže se u zaključku.