Šta većina ljudi pogrešno shvata u vezi s iranskim nuklearnim sporazumom

Iako je oživljavanje iranskog nuklearnog sporazuma postalo malo vjerovatno, razumjeti kako je on funkcionisao i šta je izgubljeno, ključno je za buduće globalne napore.

Ekonomski pritisak i vanjska sabotaža nisu spriječile Teheran da nastavi s obogaćivanjem uranija (AP)

Prije pet godina, tadašnji predsjednik Donald Trump povukao je Sjedinjene Američke Države iz Zajedničkog sveobuhvatnog plana akcije (JCPOA), multilateralnog sporazuma iz 2015. koji je nametnuo restrikcije iranskom nuklearnom programu. Iako su i Trumpova i Bidenova administracija obećale pronaći bolje rješenje, iranska nuklearna kriza samo se pogoršala.

Ekonomski pritisak i vanjska sabotaža nisu spriječile Teheran da nastavi s obogaćivanjem uranija.

Danas ovaj režim dijele sedmice, ako ne i dani, od sposobnosti da proizvede dovoljno fisijskog materijala za nuklearno oružje, ukoliko bi se odlučio za taj korak, piše u tekstu Foreign Policyja.

Iako je oživljavanje iranskog nuklearnog sporazuma postalo malo vjerovatno, razumjeti kako je on funkcionisao i šta je izgubljeno, ključno je za buduće globalne napore što se tiče ovakvih pitanja.

‘Iranu priznato pravo da obogaćuje uranij’

Većina diskusija o iranskom sporazumu fokusirana je na pogrešne stvari. Kritičari su stava da je taj sporazum bio isuviše permisivan jer je priznao Iranu pravo da obogaćuje uranij; isuviše ograničen jer je uključivao klauzule o vremenskom ograničenju valjanosti; i isuviše uzak jer nije adresirao druge problematične aktivnosti, kao što su iranski program balističkih raketa i podrška nasilnim grupama na Bliskom istoku. Pobornici, pak, naglašavaju da je ovaj sporazum omogućio besprimjerno međunarodno praćenje i verifikaciju iranskog nuklearnog programa. Oba tabora posvećuju manje pažnje utjecaju sporazuma na stvarne iranske nuklearne sposobnosti.

Kao što pokazuju nedavni događaji, diplomatija ne može spriječiti države da istjeraju inspektore, isključe kamere ili nastave sa zabranjenim aktivnostima. Oni koji odbacuju JCPOA kao slab sporazum, međutim, previđaju ono što ga je učinilo vjerodostojnim i vrijednom sa tačke gledišta neširenja. Ovo je odvelo javnu debatu u krivom smjeru. Umjesto bavljenja reverzibilnijim odlikama nuklearnog sporazuma, trebali bismo se fokusirati na ono što ga je činilo uistinu jedinstvenim. Nije uobičajeno da diplomatija uspije vratiti nekoliko koraka unazad napredan nuklearni program. A JCPOA je nekako uspio napraviti upravo to.

Širenje nuklearnog naoružanja često je predstavljeno kao binarno: države imaju ili nemaju nuklearno oružje. Zato se razgovori o širenju često vrte oko „proboja“, ili vremena koji je jednoj državi potreban da prikupi dovoljno fisijskog materijala za jedan nuklearni uređaj. To je otprilike ili 25 kilograma uranija za oružje ili četiri kilograma odvojenog plutonija. Procjene o takvom razvoju razmatraju nekoliko faktora, uključujući i taj koliko fisijskog materijala država posjeduje, koliko brzo mogu proizvesti još i koliko dugo bi im bilo potrebno da dovedu postojeće zalihe do nivoa oružja.

Sam po sebi, međutim, proboj je mjerilo koje donekle navodi na pogrešan zaključak. Državama je potrebno više od jednog nuklearnog uređaja za uspostavljanje vjerodostojnog sredstva za odvraćanje, a pakovanje fisijskog materijala u isporučive bojeve glave uključuje dodatne korake i tehničke začkoljice. Iz tog razloga je holistička procjena nuklearnih sposobnosti vrijedna s tačke gledišta smanjenja rizika.

Unazađene iranske nuklearne sposobnosti

Kao što su naučnici poput Tristana Volpea istakli, postoji cijeli spektar latentnih nuklearnih sposobnosti. Teheran je stupio u pregovore o JCPOA na naprednoj strani tog spektra, s više aktivnih nuklearnih lokacija, uključujući ojačane objekte dizajnirane da izdrže vojne udare. Iranski naučnici su već usavršili ključne elemente gorivnog ciklusa i oporavili su se od neuspjeha kao što je virus Stuxnet, koji je sabotirao centrifuge koje oni koriste za obogaćivanje uranija. Kako je tadašnji američki direktor Nacionalne obavještajne službe James Clapper svjedočio 2016, „[Iran] se ne suočava ni sa kakvim nesavladivim preprekama za proizvodnju nuklearnog oružja.“ (Poređenja radi, kada se Libija dobrovoljno razoružala 2003, njen nuklearni program bio je mali i uglavnom neefikasan).

JCPOA je proširio iransko vrijeme proboja s nekoliko mjeseci na godinu, ali još važnije, osigurao je da bi u najgorem slučaju Iran nastavio sa širenjem nuklearnog naoružanja s niže polazne tačke.

Pomenuti sporazum je unazadio iranske nuklearne sposobnosti na dva glavna načina. Prvi je bio uklanjanjem zaliha fisijskog materijala. Eliminisanje materijala automatski vraća vrijeme, jer države ne mogu koristiti ono što nemaju. S obzirom na to da su posljedice neposredne, smanjenja zaliha su vrijedne mjere za izgradnju samopouzdanja. U okviru privremenog nuklearnog sporazuma, uspostavljenog 2013, preteče JCPOA, Teheran je pokazao svoju predanost diplomatiji razgradnjom rezervi srednje obogaćenog uranija. JCPOA je potom zahtijevao da Teheran smanji zalihe nisko obogaćenog uranija sa gotovo 7000 kg na 300.

Drugi način je bio ometanje budućih aktivnosti. Iako je JCPOA dozvolio iranski program obogaćivanja, ograničio je broj i vrstu centrifuga koje režim može koristiti i ograničio je nivoe obogaćivanja na 3,67 posto za 15 godina. (Visoko obogaćeni uranij, koji je neophodan za nuklearno oružje, uključuje obogaćenje od 90 posto). Teheran je demontirao razne centrifugne kaskade i pristao da skladišti povučenu opremu i drugu infrastrukturu povezanu s obogaćivanjem u objektima koji bi bili pod stalnim praćenjem Međunarodne agencije za atomsku agenciju (IAEA). Pregovarači su, također, ciljali na procese koji su ključni za naoružavanje.

Ustupci s trajnijim efektima

Zato je pomenuti sporazum uključivao moratorij na metalurgiju uranija i plutonija, koja se koristi za proizvodnju komponenti za bombe i zabranu istraživanja koja se odnose na modeliranje nuklearnih eksploziva i iniciranje neutrona. Sporazum je isto tako smanjio iranske sposobnosti dajući prioritet njegovim najviše zabrinjavajućim nuklearnim postrojenjima. Naprimjer, JCPOA nije dozvolio da se nastavi obogaćivanje uranija u postrojenju za obogaćivanje goriva Fordow, koje je, barem u to vrijeme, bilo manje osjetljivo na napad od postrojenja Natanz.

Dio snage JCPOA došao je od činjenice da je Iran prihvatio ograničenja koja je teže poništiti. To je uključivalo davanje pristupa opremi i materijalima. Iran je, naprimjer, bio obavezan izvoziti potrošeno gorivo – koje se može koristiti kao izvor plutonija za program naoružanja – iz svojih reaktora za istraživanje. Drugi ustupci su imali i trajnije efekte. Ograničenja koja utječu na fizičku infrastrukturu  nuklearnih postrojenja posebno je teško poništiti. Pojedini nuklearni reaktori predstavljaju veći rizik proliferacije od drugih, bilo zato što proizvode više materijala koji se mogu koristiti za izradu oružja ili zato što su manje podložna kontrolama izvoza i drugim poremećajima na strani ponude. Iako je većina razgovora o Iranu fokusirana na obogaćivanje urana, JCPOA je upotrijebio dizajn reaktora da efikasno blokira put plutonija do proliferacije.

U okviru sporazuma, međunarodna zajednica je obećala pomoći pretvoriti reaktor za istraživanje teške vode u iranskom gradu Araku u oblik koji će biti pogodniji za civilni naučni rad, a manje za program naoružanja. Bez ovih izmjena, ovaj reaktor bi proizveo dovoljno plutonija u sklopu svog potrošenog goriva za jednu ili dvije bombe svake godine kada bi stupio u pogon. Od 2019, Teheran je ubrzao obogaćivanje urana, ali barem za sada, koristi efikasnijeg reaktora za istraživanje pretvoreni su u trajniju kontrolu proizvodnje plutonija. Samo po sebi, ovo neće spriječiti proliferaciju, ali će ograničiti iranske sposobnosti u budućnosti.

Iako se tehničkim mjerama vezanim za smanjenje rizika poput onih u JCPOA poklanja manja pažnja u javnosti, one su dugo igrale – a  trebaju i dalje – važnu ulogu u američkoj politici neširenja. Decenijama su diplomate koristile sporazume o nuklearnoj saradnji da utječu na dizajn reaktora, podstaknu poštivanje sigurnosnih mjera i izazovu veće oslanjanje na globalizirano nuklearno tržište.

Mit o boljem sporazumu

Dogovoreni okvir između Washingtona i Pjongjanga koji je sada van funkcije svjedoči o dugotrajnom utjecaju takvih ustupaka. Nedovoljno cijenjena posljedica tog sporazuma je ta da je trajno ugrozila sposobnost Sjeverne Koreje da proizvodi plutonij. Prema ovom sporazumu, SAD je uz pomoć Japana i Južne Koreje, obećao izgraditi dva nuklearna reaktora za laku vodu „otporna na proliferaciju“ ukoliko Sjeverna Koreja zaustavi izgradnju dva reaktora moderirana grafitom, koja su bolja u proizvodnji plutonija od struje. Vremenom su ta smrznuta gradilišta postala nepopravljiva. (U međuvremenu, nuklearne elektrane s reaktorima na laku vodu, nikada nisu izgrađene.) Sjeverna Koreja je i dalje bila u stanju izgraditi nuklearni arsenal, ali čak i danas, može proizvesti znatne količine plutonija za svoj program naoružanja samo na jednoj lokaciji u Yongbyonu.

Sporazumi o neširenju, naravno, nisu savršeni. Zalihe se mogu obnoviti, kao što je Teheran pokazao nakon povlačenja Trumpove administracije. Prema izvještaju IAEA iz februara 2023, Iran sada ima približno 87 kg 60 posto obogaćenog uranija i blizu 435 kg 20 posto obogaćenog uranija. Zalihe koje je Iran rasformirao u okviru JCPOA nisu bili tako blizu kategoriji oružja; tek su počeli skupljati 60 posto obogaćeni uranij 2021. A čak ni intruzivni režimi koji prate te aktivnosti ne mogu garantovati da države neće nastaviti neke aktivnosti u tajnosti. Sjeverna Koreja je imala tajni program obogaćivanja urana dok je dogovoreni okvir bio na snazi, i vjerovatno je provodila nezakonita istraživanja u oblasti naoružanja. Ali imperativ tajnosti usporava napredak, posebno u okviru sporazuma koji uključuju strogo praćenje. Države ne mogu napredovati tako brzo, ni dospjeti tako daleko, ako žele izbjeći otkrivanje.

Pobornici ne griješe kada hvale sveobuhvatnost režima praćenja i verifikacije iranskog sporazuma. Nisu ni skeptici u krivu u vezi nekih od ograničenja iranskog nuklearnog sporazuma, uključujući i njegov neuspjeh da adresira druga iranska ponašanja u domovini i inozemstvu.

Ali isključivo fokusiranje na pitanja obima i trajanja nastavlja mit o boljem sporazumu – ideji da bi veći pritisak ili dodatni diplomatski napori mogli iznaći bolje rješenje za iransku nuklearnu krizu. Čak je i Bidenova administracija u početku bila oduševljena idejom o „dužem i snažnijem“ sporazumu s Iranom. S tačke gledišta smanjenja rizika, međutim, JCPOA je bio vrijedan jer je direktno utjecao na sadašnje i buduće nuklearne sposobnosti Teherana. JCPOA je na kratko postigao sigurniji status quo tako što je vratio iranski nuklearni program korak unazad i institucionalizirao mehanizme držanja režima na ovom nižem nivou. Iransko pridržavanje sporazuma tokom bilo kojeg perioda osmišljeno je da ima dugotrajne posljedice na veličinu bilo kakvog budućeg arsenala, vremenski okvir naoružavanja, i sposobnost Teherana da neprimjetno pređe nuklearni prag.

Pogoršani politički uslovi

Neširenje postaje teže kako nuklearni programi napreduju. Razni su razlozi za to: ovisnost o putu, postojeći interesi i ireverzibilnost naučnih saznanja i iskustva. Nuklearna sofisticiranost, također, može imati sve manji utjecaj u diplomatiji – kao što je Volpe istakao, države sa visoko naprednim programima pate od jaza u kredibilitetu za pregovaračkim stolom. To je zabrinjavajuće, jer Teheran izgleda vjeruje da će mu primicanje ivici dati veću diplomatsku prednost. JCPOA je već bio malo vjerovatan uspjeh s obzirom na status iranskog nuklearnog programa 2015. Ovi će se problemi samo umnožavati kako režim bude postajao sposobniji.

U proteklih pet godina, izgledi za mirno rješavanje iranske nuklearne krize od loših su postali gori. Teheran je opet na ivici proboja, i postalo je teže adresirati razloge za zabrinutost u vezi proliferacije kroz diplomatiju. Osim tehničkih prepreka, i politički uslovi su znatno pogoršani. Trumpovo povlačenje potkopalo je povjerenje u pouzdanost američkih obećanja. Dijalog sa Iranom postao je komplikovaniji 2021, kada je vladu Hassana Rouhanija zamijenila tvrdolinijaška administracija Ebrahima Raisija, koja je skeptičnija kada je u pitanju diplomatija sa Zapadom. U međuvremenu je oslabljen konsenzus među ostatkom originalnih potpisnica sporazuma (SAD, Velika Britanija, Francuska, Kina, Rusija, Njemačka i Evropska unija), a Iran je produbio i diverzificirao svoje veze sa drugim autokratijama, uključujući Rusiju, piše FP.

Sada je vjerovatno prekasno za JCPOA. Ipak, ovaj sporazum je pokazao da je moguće pregovarati o značajnim ograničenjima za napredne nuklearne programe. Njegovanje šire svijesti o tome kako je ovaj sporazum funkcionisao trebalo bi barem informisati buduće debate u vezi strategije neširenja i smanjenja nuklearnog rizika s Iranom i drugim potencijalnim proliferatorima. Nedavni komentari američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Jakea Sullivana o traženju „diplomatski postignutog ishoda koji će vratiti iranski nuklearni program u okvire“ ukazuju na to da Washington ponovno ozbiljno shvata nuklearne sposobnosti. Na godišnjicu Trumpovog povlačenja iz JCPOA, ne bismo trebali dopustiti da zbog donkihotovske potrage za boljim sporazumima nastavimo gubiti iz vida praktične koristi obuzdavanja i suzbijanja opasnih nuklearnih programa.

Izvor: Agencije