Postaje li Bidenova administracija blaga prema Kini?

Potreba da se suprotstavi Kini bila je dobrodošlo područje dvostranačkog konsenzusa u Washingtonu koji se razilazio oko svega, navodi se u autorskom tekstu Foreign Policyja (FP), gdje se navodi neslaganje od nuklearne modernizacije do pilećih krilca.

“Ali, dvostranački dogovor u vezi Kine se završava, urušava se na polju politike, ideologije i ekonomske svrsishodnosti. A najveću korist iz svega ovoga izvlači Narodna Republika Kina”, ističe se u tekstu koji potpisuje Danielle Pletka.

Dalje se navodi kako se raskid primiče mjesecima i kako je to proizvod mnoštva različitih strahova među demokratama – progresivne reakcije na navodne “bubnjeve rata“; tvrdnje da usprotiviti se Kini znači usvojiti antiazijski sentiment u javnosti; želje da se napravi kontrast s rastućom republikanskom ratobornošću; poziva mlađim generacijama koje su skeptičnije kada je u pitanju potreba da se suprotstavi silama u usponu.

‘Grozničavi antikineski stav obit će se o glavu’

“Ako to nije dovoljno, ne zaboravite moguću recesiju u SAD-u – što znači da ovo nije idealan trenutak za ekonomski sukob – kao i stalno prisutno poslovno lobiranje, koje tvrdi da se nacionalna sigurnost ne bi trebala miješati u korporativne profite”, piše Pletka.

Zatim je tu i, kako se dalje navodi, mrštenje liberalnih komentatora. Jon Bateman je u članku za decembarsko izdanje časopisa Politico napisao da će se “grozničavi antikineski stav obiti o glavu“. Tom Friedman, kolumnista The New York Timesa (NYT), upozorio je: “Ako cilj američke vanjske politike nije da svrgne komunistički režim u Kini, SAD to treba učiniti kristalno jasnim.“ Na stranicama The Washington Posta (WP) Fareed Zakaria je upozorio da je “Washington podlegao opasnom grupnom razmišljanju u Kini“.

A siva eminencija Graham Allison se više puta vraćao upozorenju na Tukididovu zamku, ponavljajući je 2022. godine da uporedi posjetu tadašnje predsjednice Zastupničkog doma američkog Kongresa Nancy Pelosi Tajvanu s posjetom nadvojvode Franza Ferdinanda Sarajevu (posjeta koja je 1914. godine nominalno izazvala Prvi svjetski rat).

“Nepotrebno je reći, razmišljanja vašingtonskih brbljajućih klasa nisu uvijek vjerodostojni indikatori promjene politike. Ali, nekoliko insajdera mi je reklo da Bijela kuća pomno prati ove kritike od pristalica predsjednika Joea Bidena u štampi. I, stoga, promjena”, dodaje se.

Kina može i dalje biti ‘odgovorna strana’

“Američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan gotovo je najavio novu politiku u nedavno održanom govoru, objašnjavajući: ‘Mi smo za smanjenje rizika i diverzifikaciju, a ne razdvajanje. Nastavit ćemo ulagati u naše kapacitete i u sigurne, otporne lance opskrbe. Nastavit ćemo se zalagati za jednake uslove za naše radnike i kompanije i braniti se od zloupotreba.’ Drugim riječima, za Bidenovu administraciju, barem nominalno, pažnja će biti usmjerena prvenstveno na njegovanje ekonomskog odnosa s Pekingom, uz malo industrijske politike ubačene zbog ravnoteže.”

Pletka piše kako su, istini za volju, prve dvije godine demokratsko-republikanske harmonije u vezi Kine bile neočekivane, pogotovo zato što je kraj ere prilagođavanja Pekingu u stolu Henryja Kissingera bio u velikoj mjeri potpis administracije Donalda Trumpa.

“Teško je prenaglasiti veličinu promjene politike koja se desila pod vladavinom Trumpa. Bez sumnje, postojala je rastuća međunarodna svijest o seizmičkim promjenama u Pekingu. Kineski predsjednik Xi Jinping ubrzao je transformaciju Kine od rastuće sile fokusirane na ‘harmoničnu’ integraciju u međunarodni sistem – prepune ogromnih trgovinskih viškova, s rastućim domaćim prosperitetom i čvrstim mjestom u globalizirajućem svijetu – u predatorsku silu koja namjerava dominirati Južnim kinskim morem, reintegrirati Tajvan u kopneni dio, vratiti kapital i poslovanje, suzbiti sve oblike neslaganja i, općenito, iskoristiti svoj utjecaj u međunaordnim pitanjima. Ali, u prvim godinama 21. stoljeća globalni odgovor na ove zabrinjavajuće promjene u Pekingu bilo je slijeganje ramenima.”

U tekstu FP-a se ukazuje kako su politički stručnjaci insistirali da Kina može i dalje biti “odgovorna strana“ u globalnim pitanjima, bez obzira što je militarizirala svoju vanjsku politiku i počela testirati granice svoje dobrodošlice u zapadnim prijestolnicama.

Policijska brutalnost i brojna hapšenja

“Jednostavno, računica je bila ta da ekonomske koristi kineskih kompanija nadmašuju cijenu rastuće grabežljivosti predvođene Komunističkom partijom – kako unutra, tako i vani. Stoga blag odgovor administracije Baracka Obame na kinesku krađu miliona dosjea osoblja američke vlade i njena želja da umanji sve veća kineska kršenja ljudskih prava.”

“Izbor Trumpa označio je rebalansiranje između onih koji su za poslovanje s Kinom i skeptika. Nije se radilo samo o tome da je Trump sebe smatrao prvakom ekonomski obespravljenih – američkih ‘zaboravljenih ljudi’ koji nisu imali koristi od globalizacije i slobodnije trgovine. Po prvi put u desetljećima, ‘jastrebovi’ nacionalne sigurnosti, koji su dugo sumnjali u podizanje navodno benignih namjera Kine, zabilježili su veći utjecaj od trgovaca sa Wall Streeta, koji su se navikli da daju ton američko-kineskim odnosima”, piše autor.

Dodaje kako je možda čudno izgledalo da Xi uživa u svom novom statusu “Dr. Zlice“ i krenuo je potvrđivati neke od najgorih strahova svijeta. Australska ekspertska organizacija je 2018. godine dokumentirala veliku kampanju etničkog čišćenja usmjerenu na kinesku muslimansku ujgursku manjinu.

“Tokom 2019. i 2020. godine u Hong Kongu su bile najraširenije prodemokratske demonstracije, koje su naišle na ogromnu policijsku brutalnost i brojna hapšenja. I dok su protesti utihnuli kako je COVID-19 uzeo maha, Peking je iskoristio priliku da zaobiđe otočko zakonodavstvo i uvede strogi novi zakon o sigurnosti u junu 2020. godine. Sve to, zajedno s porastom agresivne nove pekinške ‘diplomatije vukova ratnika’, nagovijestilo je novu fazu u stogodišnjoj kampanji Komunističke partije Kine da ‘vodi svijet’.”

Zaustavljanje ‘spirale’ tenzija s Pekingom

Činilo se da čak i Evropljani počinju podržavati Trumpovu žučniju kinesku politiku nakon više od nekoliko teških trenutaka i prijetnje američkim sankcijama, piše FP i nastavlja kako su rani pokušaji da se, naprimjer, Velika Britanija uvjeri u nemudrost dopuštanja kineskom telekomunikacijskom gigantu Huaweiju da obezbijedi ključnu 5G opremu, malo napredovali.

“Ali, izgleda da su Britanci, a sada čak i Nijemci, promijenili mišljenje. London se sada žali da je, zajedno s Evropskom unijom, rebalansirao svoju politiku prema Kini daleko više nego što je to učinio Washington. I zaista je britanski i evropski izvoz u Kinu pao, dok je američki rastao iz godine u godinu, bez obzira na Trumpa i Bidena.”

“Sada se, međutim, Bidenov tim reorganizira, ‘tražeći načine da se odmakne od’ fijaska sa špijunskim balonom i da zaustavi ‘spiralu’ tenzija s Pekingom. Rečeno mi je da se unutar administracije vode rasprave o potrebi – i prirodi – resetiranja odnosa s Kinom. Neki tvrde da Biden ne može odustati ni od sigurnosnih ni ekonomskih bitaka s Pekingom i da svako približavanje Xiju riskira da Republikanska stranka zaobiđe administraciju. Drugi insistiraju da su, sa zakonom o čipovima i nauci i odlukom da se ‘očvrsne’ Tajvan protiv invazije, ekonomski i sigurnosni imperativi pod kontrolom”, piše autor.

Kampanja da se novi odabrani komitet

“Ali, malo ko osporava da se stvarno resetiranje dešava, potkrijepljeno izraženim naporima da se očaraju kineski zvaničnici na najvišim nivoima. U četvrtak će se, naprimjer, američka ministrica trgovine Gina Raimondo sastati s kineskim ministrom trgovine Wang Wentaom, na prvom sastanku na nivou kabineta između dvije zemlje u Washingtonu za vrijeme Bidenove administracije.”

Za dokaz ovog reseta on poziva da se pogleda nedavni retorički pomak Bidenove administracije od upotrebe krilatice iz Trumpove ere o “razdvajanju“ američke ekonomije od Kine na fokusiranje na “smanjenje rizika“ za američke opskrbne lance; rastući pritisak na Pentagon da zadrži svoje stavove o prijetnji Kine za sebe; kampanja da se novi odabrani komitet Zastupničkog doma za strateško nadmetanje između Sjedinjenih Američkih Država i Komunističke partije Kine predstavi kao ekstreman (pa čak i da demokrate napuste komitet).

“Nije sasvim jasno je li Xi zainteresiran za Bidenovu (ili Sullivanovu) ispruženu ruku. U Bijeloj kući su se polagale velike nade da će Xi, nakon što je učvrstio svoj treći mandat bez presedana na mjestu generalnog sekretara Komunističke partije i premostio razaranja pandemije COVID-19, biti spreman za plato – pauzu u eskalaciji protiv SAD-a i drugih. A odbacivanje vodećeg kineskog ‘ratnika vuka’, bivšeg glasnogovornika Ministarstva vanjskih poslova Zhao Lijiana, izgleda da potvrđuje optimizam Washingtona. Nažalost, međutim, nedavni signali novog kineskog ministra vanjskih poslova Wang Yija sugeriraju da je Peking manje željan reseta od Washingtona”, navodi autor.

Suprotstavljanje ratnohuškačkim republikancima

Na kraju ukazuje kako se, “umjesto toga, čini da je Peking previše spreman da iskoristi podjele unutar Washingtona i između Evrope i SAD-a. Prepirke među visokim zvaničnicima Bidenove administracije svele su se na to da se Kini dozvoli da izabere koga bi najviše voljela da zabavlja tokom posjete Pekingu. U međuvremenu, na nedavnoj evropskoj turneji, Vang je upozorio da ako se vodi ovaj ‘novi hladni rat’, neće biti oštećeni samo interesi Kine, već će biti žrtvovani i evropski interesi.“

“Ipak, Bidenov viši tim za nacionalnu sigurnost namjerava pokušati izvršiti željeno resetiranje. I sam američki predsjednik, uvijek siguran u svoje vanjske politike, vjerovatno procjenjuje da može uspjeti tamo gdje je Trump posustao: u odvajanju Kine od njenog opasnog novog saveza s Rusijom, odvraćanju Pekinga od obećane apsorpcije Tajvana i povećanju trgovine s Kinom dok njeguje nacionalne šampione u poluprovodnicima i drugim kritičnim sektorima. Možda neće uspjeti, ali će pokazati kritičarima unutar svoje stranke i svoje baze da se, u najmanju ruku, suprotstavio ratnohuškačkim republikancima. To bi moglo funkcionirati”, zaključio je  Pletka.