FP: Ne obećavajte Ukrajini što skorije članstvo u NATO-u

Za dva mjeseca čelnici NATO-a okupit će se u Vilniusu na svom godišnjem samitu, a vodeći dnevni red bit će stalna podrška Zapada Ukrajini danas i u godinama koje dolaze. Istaknuti stručnjaci pozvali su Sjedinjene Američke Države i njihove transatlantske saveznike da formalno postave put za ukrajinsko članstvo u NATO-u, koji je jasniji od pukog obećanja da će se nekad u budućnosti pridružiti klubu, ili barem da pruže Ukrajini neku drugu vrstu sigurnosnih garancija bez članstva u NATO-u.

Iako su ovi prijedlozi dobronamjerni u onoj mjeri u kojoj nastoje odvratiti Rusiju od budućih napada na Ukrajinu nakon što se završi aktuelni rat, nijedna od predloženih alternativa nema izglede da se pokaže efikasnom i mogla bi, zapravo, pogoršati ukrajinsku sigurnost kratkoročno, piše John R. Deni za Foreign Policy.

Umjesto toga, dodaje, razboritiji pristup je ostati fokusiran na pomoć Ukrajini da pobijedi u ratu znatnim širenjem vojne pomoći Zapada.

Na prethodnom samitu NATO-a, u Bukureštu 2008, Ukrajina i Gruzija postale su jedine dvije države u 74-godišnjoj historiji ovog saveza kojima je obećano članstvo nekad u budućnosti, bez ikakvih uslova. Kremlj je reagovao zabrinutošću zbog prijetnje koju je NATO predstavljao, iako je Alijansa bila usred 25-godišnjeg pada potrošnje na odbranu i vojne moći. S obzirom na mirovanje Moskve u vezi nekoliko krugova proširenja NATO-a, uključujući prijem Finske prošli mjesec, sa kojom dijeli 1.336 km granice, Moskva izgleda zabrinutija zbog gubitka utjecaja u postsovjetskom prostoru nego zbog širenja NATO-a. Bez obzira na to, nijedna druga država koja se pridružila originalnom savezu od 12 članica nije dobila takvo obećanje bez ikakvih obaveza od NATO-a.

Deklaracija sa samita u Bukureštu u suštini je skratila proces pridruživanja, stavljajući „kola članstva u NATO-u ispred konja vojnih i političkih reformi“. Ovo obećanje je oslobodilo Gruziju i Ukrajinu isuviše lako dok je snažno podstaknulo Kremlj da stvori zamrznute sukobe u obje države prije njihovog pridruživanja NATO-u. Rusija je 2008. izvršila invaziju na Gruziju i od tada je okupirala  Južnu Osetiju i Abhaziju, a 2014. Rusija je izvršila invaziju na Ukrajinu, okupirajući Krim i dijelove Luganska i Donjecka.

Deklaracija iz Bukurešta

S obzirom na uslov NATO-a da kandidati nemaju neriješene granične sporove sa susjednim državama, zamrznuti sukobi Moskve u praksi sprečavaju Gruziju ili Ukrajinu da se pridruže NATO savezu. Naravno, danas je zamrznuti sukob u Ukrajini ustupio mjesto brutalnom, razornom ratu, bez obzira na rutinsko ponavljanje bukureštanskog jezika od strane NATO-a.

Deklaracija iz Bukurešta nije prvi put da su se retorički alati pokazali nedovoljnim za Ukrajinu. Nekoliko godina ranije, u memorandumu iz Budimpešte iz 1994, Rusija je obećala da neće koristiti silu protiv Ukrajine, a Kijev je u zamjenu odustao od svog nuklearnog oružja i povezanih sistema za isporuku na svojoj teritoriji nakon raspada Sovjetskog saveza. Jasno je da taj sporazum nije koristio Ukrajini. Poenta je da su reotorika i politički sporazumi nedovoljni – na kraju krajeva, samo će pridruživanje NATO-u pružiti Ukrajini sigurnost koja joj treba da odvrati ruskog predsjednika Vladimira Putina od pokušaja da je inkorporira u Rusiju ili da je pretvori u marionetsku tampon državu poput Bjelorusije.

Pa zašto sada ne ponuditi konkretniji put ka članstvu u NATO-u? Tri se razloga izdvajaju. Prije svega, zato što to remeti konačno političko rješenje rata koje je povoljno za Ukrajinu. Snaga volje Kijeva i njegove vojne snage su se pokazale izuzetno jake, ali je malo vjerovatno da će ukrajinske čete pobijediti cijelu rusku vojsku, što bi dovelo do potpune kapitulacije Moskve. Umjesto tog, politički sporazum je najvjerovatniji put do kraja rata. Dakle, jasno je da uvlačenje Ukrajine u NATO ili prema NATO-u sada rizikuje jačanje volje Rusije da opstane, produžavajući ono što je već najkrvaviji sukob u Evropi od Drugog svjetskog rata i rezultirajući potencijalno hiljadama više ukrajinskih civilnih žrtava.

Osim tog, odobravanje članstva Ukrajini u što kraćem roku, kao što su se privatno zalagali neki na istočnom krilu saveza, ili precizno definisanje načina na koji će se pridružiti NATO-u nekad uskoro ide u prilog Putinovoj kampanji širenja dezinfromacija o ratu. Putin tvrdi da je Zapad počeo rat kroz svoj pokušaj dominacije nad Ukrajinom, sve u nastojanju da konačno napadne samu Rusiju. Postavljanje Ukrajine na brži, jasniji put ka članstvu u NATO-u pretvara Putinovu propagandu u proročanstvo. Zauzvrat, ovo olakšava Putinov nadzor nad ruskim javnim mnijenjem i podriva neslaganje među elitama i unutar vojske.

Pozivanje Ukrajine u NATO

I konačno, pozivanje Ukrajine u NATO sada ili formaliziranje neizbježnosti njenog pridruživanja zanemaruje činjenicu da ona vjerovatno nije politički spremna. U posljednje tri decenije, zapadne vrijednosti su postale sve važnije za NATO, bez obzira na posrtanje Mađarske u tom pogledu. Nakon izbora za predsjednika Volodimira Zelenskog 2019, ali prije ruske invazije 2022, Ukrajina je u najboljem slučaju bila zemlja koja se bori da učvrsti svoje demokratske temelje.

Freedom House, nevladina organizacija koja istražuje upravljanje, navela je nedostatak transparentnosti vlade, endemsku korupciju zvaničnika i nedostatak nezavisnosti pravosuđa kao ključne razloge zašto se Ukrajina smatra samo „djelimično slobodnom“. Od invazije i ratnog gušenja građanskih sloboda, Ukrajina je vjerovatno postala još manje slobodna. Može li Kijev ovo preokrenuti? Da, ali vjerovatno tek nakon što se rat završi, a onda zavisi od šireg konsenzusa u ukrajinskom društvu.

Zbog svih ovih razloga, uvlačenje Ukrajine dalje u orbitu NATO-a sada je preuranjeno. Umjesto toga, i Zapad i Kijev bi trebali ostati potpuno fokusirani na najvažniji zadatak koji je pred nama: osigurati da Ukrajina odbije rusku invaziju. Iz tog razloga, rasprava oko NATO-ovog stola u Vilniusu ovog ljeta trebala bi se fokusirati na to kako će svi saveznici – posebno oni u Evropi – značajno povećati proizvodnju, isporuku i obuku na naprednim vojnim platformama sa Zapada i od njegovih saveznika drugdje kao najbolji način da se prevaziđu kontinuirane ruske kvantitativne prednosti u ljudstvu i materijalu.

Razgovor je jeftin, posebno u odnosu na troškove koje će saveznici imati da Kijevu obezbijede ono što mu je potrebno da opstane u ovom ratu. Ali, dramatična ekspanzija napredne zapadne pomoći učinit će mnogo više da pomogne Ukrajini da prevlada brojčane prednosti Rusije nego puka obećanja onoga što će uslijediti nakon rata.