Izrael prodaje palestinske kuće u Haifi kao luksuzne nekretnine

Piše: Zena Al Tahhan

Grad Haifa nalazi se poput kaskadnog vodopada na bujnim zelenim padinama planine Karmel na izrazito plavom Sredozemnom moru.

Izraelski dužnosnici, kao i zapadni i izraelski mediji često ga prikazuju kao savremeni, moderan grad i model “suživota” između Izraelaca i Palestinaca.

Ali izvan nebodera i nizova cementnih zgrada u Haifi, mali broj palestinskih kuća od pješčenjaka iz razdoblja prije 1948. priča drugačiju priču.

Haifa je došla pod kontrolu cionističkih milicija u aprilu 1948, tri sedmice prije nego što je Izrael potpisao svoju deklaraciju o nezavisnosti 14. maja, nekoliko sati prije kraja britanskog mandata u Palestini u ponoć 15. maja. Potonji datum Palestinci svake godine obilježavaju kao Nakba, ili “katastrofa”, koja označava nasilno etničko čišćenje njihove zemlje.

Do tada su cionističke snage protjerale više od 95 posto stanovnika Haife. Od prvobitnih 75.000 Palestinaca u gradu, ostalo je samo 3.000 do 4.000. Ostali su postali izbjeglice, uglavnom u susjednom Libanonu i Siriji, i do danas im je zabranjen povratak.

Tokom Nakbe i desetljeća koja su uslijedila, cionističke i izraelske snage sravnile su sa zemljom većinu palestinskih četvrti i zgrada u Haifi.

Gotovo cijeli historijski centar grada je uništen. Danas je to moderan trg s izraelskim vladinim i komercijalnim zgradama i velikim parkiralištem.

Na primjer, zgrada od 29 spratova u kojoj su smješteni vladini uredi izgrađena je 1999. godine na ruševinama gradske vijećnice Seraya, koja je sagrađena sredinom 18. stoljeća, a srušena 1949. godine.

“Izgradili su vladine zgrade na ruševinama arapsko-palestinskih zgrada – zgrada koje su srušene i izbrisane tokom Nakbe”, rekao je Orwa Sweitat, urbanist iz Haife i aktivist koji radi na sprječavanju daljnjeg rušenja.

“Danas nema ni traga ovom velikom zločinu”, rekao je za Al Jazeeru.

‘11 zgrada za 20 miliona dolara’

Prema historičaru iz Haife Johnnyju Mansouru, “ostalo je samo 20 posto izvornih domova u Haifi.”

Vlasništvo nad palestinskim zgradama koje su preživjele Nakbu preneseno je na državu prema Zakonu o imovini izraelskih odsutnih osoba.

To nije bilo jedinstveno za Haifu. Svu palestinsku imovinu čiji su vlasnici postali izbjeglice, uključujući i one koji su bili interno raseljeni, preuzela je država.

“U historijskim gradovima kao što su Haifa, Jaffa i Akka, oko 70.000 historijskih zgrada je konfiscirano odmah nakon 1948. godine”, rekao je Sweitat.

Od onih zgrada uzetih 1948., danas ih je ostalo samo 4.800, rekao je.

“Sve je to u rukama države. Ostatak je ili srušen ili prodan privatnim kompanijama za nekretnine”, objasnio je. “U Jaffi je ostalo samo nekih 1.200 zgrada, 600 u Haifi, 600 u Akki i oko 350 u Nazaretu.”

Izraelci sada žive u nekim od palestinskih zgrada u Haifi, dok su druge pretvorene u izraelske umjetničke galerije i hipsterske barove. Neki od njih udomljuju Palestince.

Izraelska vlada od 2000. godine prodaje preostale palestinske zgrade javnim i privatnim kompanijama za nekretnine, koje će ih ili srušiti i na njihovom mjestu izgraditi moderne stambene ili komercijalne objekte ili ih obnoviti i prodati kao luksuzne nekretnine usmjerene prema izraelskom tržištu.

“Oni pretvaraju ruševine Nabke u ekonomske dragulje za dobrobit izraelskog tržišta”, rekao je Sweitat, objašnjavajući da “proces gentrifikacije ima za cilj privući Jevreje srednje i visoke klase i istisnuti palestinske Arape”.

“I izraelski zakoni i gradsko planiranje radili su zajedno na otimanju imovine i zemlje palestinskih izbjeglica” i “izbrisali, uništili, deformirali i privatizirali arapsko-palestinski identitet i karakteristike Haife”, rekao je.

Nigdje priča o oduzimanju i brisanju nije očiglednija nego u Wadi Salibu, nekadašnjem uspješnom palestinskom kvartu gdje kao da je vrijeme stalo od Nakbe.

Kamene kuće stoje kao tihi preživjeli svjedok, gledajući na Sredozemno more udaljeno oko jedan kilometar.

Veći dio naselja je srušen. Godine 1949. Izrael je naselio Jevreje iz sjevernoafričkih zemalja u preostale palestinske domove i zgrade. Tamo su živjeli 10 godina prije nego što su izbili protesti protiv teških životnih uslova i rasizma, a zajednica je preseljena na drugo mjesto.

Od tada je većina palestinskih zgrada zatvorena betonskim blokovima ili prekrivena limom.

U posljednja dva desetljeća sve što je ostalo od Wadi Saliba je izraelska vlada prodala privatnim i javnim kompanijama za trgovinu nekretninama.

“Oni provode vrlo velike ponude u koje samo velike kompanije mogu ući, a Palestinci sebi to ne mogu priuštiti”, rekao je Sweitat. “Prije deset godina, naprimjer, 11 historijskih zgrada prodano je za milion dolara. Danas žele prodati 11 zgrada za 20 miliona dolara.”

‘Kako nam se to dogodilo?’

Abed Abdi je 81-godišnji Palestinac koji je protjeran iz Wadi Saliba i cijele Palestine zajedno sa svojom majkom i četvero braće i sestara 1948. godine.

Njegov je otac uspio ostati u Haifi, a nakon tri godine u izbjegličkim kampovima diljem Libanona i Sirije, Abdi, njegova majka i troje njegove braće i sestara postali su jedni od rijetkih Palestinaca kojma je dopušten povratak u svoj grad radi spajanja porodice.

Abdijeva najstarija sestra, Lutfiyeh, međutim, nije se mogla vratiti i ostala je u izbjegličkom kampu Yarmouk u Siriji do svoje smrti prije tri godine.

“Okusili smo otuđenje i u Libanonu i u Siriji”, kaže Abdi, vizuelni umjetnik, za Al Jazeeru iz svog studija u Haifi. “Naša je porodica bila odvojena kao mnoge palestinske porodice iz Haife u to vrijeme.”

Od 1947. do 1949. cionističke snage protjerale su najmanje 75 posto palestinskog stanovništva, uništile 530 palestinskih sela, etnički očistile veće gradove i ubile oko 15.000 Palestinaca u nizu masovnih zločina, uključujući desetke masakara.

Danas palestinske izbjeglice predstavljaju najduži neriješeni izbjeglički problem na svijetu. Oko šest miliona registriranih izbjeglica živi u najmanje 58 kampova koji se nalaze diljem Palestine i susjednih zemalja.

Prvi izbjeglički kamp u koji su Abdi i njegova porodica stigli bio je kamp Mieh Mieh u Libanonu, govori Abdi dok sjedi okružen desecima svojih slika, od kojih mnoge prikazuju Nakbu i arapske četvrti u Haifi na temelju njegovih sjećanja iz djetinjstva.

“Sjećam se da su razdjelnici između porodica bili od vreća. Kad sada dodirnem i pomirišem ovu tkaninu, vrati me u djetinjstvo, a ovo sjećanje je ostalo u meni cijeli život,” rekao je Abdi, koji je u svoja umjetnička djela uključio vreće.

“Također se sjećam kako bi nam majka pravila cipele od kožnih torbi”, prisjeća se.

Nekoliko hiljada Palestinaca koji su ostali u Haifi nakon Nakbe, uključujući Abdijevog oca, okupljeni su i prisiljeni živjeti u četvrti Wadi Nisnas. Nije im bilo dopušteno povratiti svoju imovinu u drugim dijelovima grada, koji su bili pod izraelskom vojnom upravom i stalnim policijskim satom.

Abdijev otac preselio se u kuću svoje tetke u Wadi Nisnas, nekoliko kilometara udaljenu od njihove uništene kuće u Wadi Salibu. Kuću s četiri spavaće sobe dijelio je s raseljenom palestinskom porodicom, također iz Haife.

Kad se ostatak porodice Abdi vratio 1951, njih šestero živjelo je u jednoj spavaćoj sobi deset godina prije nego što su se uspjeli iseliti.

Uprkos tome što je prošlo više od sedam desetljeća, Abdi kaže da su gubitak i premještanje tokom Nakbe još uvijek previše teški za podnijeti.

“Često sam se vraćao u Wadi Salib”, kaže Abdi. “Područje nije daleko od mene. Sjetio bih se svog djetinjstva i svoje tragedije.”

“Kad to vidim, uvijek imam osjećaj ne samo tuge, već i stalnog pitanja ‘kako? Kako nam se to dogodilo? Ove prazne i uništene zgrade, gdje su im vlasnici? Kako to da smo izbačeni?’”