Na izborima u Turskoj, stvarni pobjednik je nacionalizam

Piše: Abubakr Al-Shamahi

Vanjska analiza turske politike često se fokusira na podjelu između političkog islamizma i sekularizma, između liberala i konzervativaca.

Ali gledajući današnju tursku politiku, postoji jedna ideologija koja je zastupljena posvuda: nacionalizam.

Nacionalisti, u obliku Stranke nacionalističkog pokreta (MHP) i njenog vođe Devleta Bahcelija, glavni su saveznici turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.

Bivši članovi MHP-a koji su se odvojili od stranke zbog njezine podrške Erdoganu 2017. osnovali su stranku Iyi, koja je sada ključni dio opozicionog saveza.

Još jedan bivši član MHP-a, Sinan Ogan, označen je kao “tvorac kraljeva” uoči drugog kruga predsjedničkih izbora zakazanog za 28. maj nakon što je iznenađujuće osvojio više od 5 posto u prvom krugu predsjedničkih izbora.

A tu su i nacionalisti drugačijeg okusa – ljevičarski kurdski nacionalisti iz Narodne demokratske stranke (HDP), koji su se borili na izborima pod zastavom stranke Yesil Sol.

Porast antiarapskih stavova

Čak i prije Oganove pojave, prisutnost turskih nacionalista u centru dva glavna saveza koji su se borili na izborima omogućila je ideologiji da ima veći učinak na obje strane.

To je dovelo do jačeg pritiska s obje strane da se riješi pitanje oko 3,7 miliona sirijskih izbjeglica koje žive u Turskoj, pri čemu su i Erdogan i njegov protukandidat u drugom krugu predsjedničkih izbora, Kemal Kilicdaroglu, u prošlosti bili desničari po tom pitanju godinama.

Kombinacija raspoloženja protiv izbjeglica i ekonomskih poteškoća čak je dovela do pritiska na političare da pošalju Sirijce nazad u njihovu domovinu, uprkos trenutnoj vladavini predsjednika Bashara al-Assada, pa čak i do porasta nasilja prema ljudima za koje se smatra da su Sirijci.

Turski nacionalisti također su bili u mogućnosti iskoristiti te iste ekonomske probleme kako bi potaknuli ksenofobične stavove prema drugim izbjegličkim i migrantskim populacijama, a antiarapski stavovi također su u porastu, i na ljevici i na desnici.

Sam Ogan je već naveo “terorizam” kao crvenu liniju za svoju podršku u drugom krugu, pod čim se podrazumijevaju kurdske grupe. Dok je Erdoganova AKP uključila političare iz pretežno kurdske islamističke stranke Huda-Par na svoje liste kandidata za parlament, to će biti veći problem za Kilicdaroglua, koji je dobio ogromnu podršku birača HDP-a i borit će se da pridobije birače Ogana bez gubitka kurdske podrške.

Islamski pokret zamijenjen nacionalizmom?

Turski nacionalizam oduvijek je bio prisutan u Turskoj nakon osmanske vladavine, ali je dobio svoj poseban put nakon pojave bivšeg vojnog pukovnika Alparslana Turkesa 1960-ih.

Turkes je osnovao MHP, koji se zajedno sa svojom paravojnom organizacijom, Sivim vukovima, borio protiv ljevičarskih grupa 1970-ih. Sivi vukovi su kasnije proglašeni “terorističkom” gupom u Kazahstanu i zabranjeni u Francuskoj, uz pozive da se oznaka “teroristički” također primijeni u široj Evropskoj uniji i Sjedinjenim Američkim Državama. Turska vlada negirala je postojanje grupe.

Iako je pod vodstvom Devleta Bahcelija MHP postao umjereniji, još uvijek se smatra tvrdolinijaškim nacionalističkim pokretom čija je prisutnost gurnula tursku vladu dalje udesno.

To nije uvijek bio slučaj, MHP se protivio Erdoganovom mirovnom procesu s Kurdistanskom radničkom strankom (PKK) početkom 2010-ih.

Ali od 2015. nadalje, nakon što je mirovni proces prekinut, a posebno nakon neuspjelog državnog udara protiv Erdogana 2016., MHP je postao čvrst saveznik.

U tom smislu, MHP je zamijenio grupu koja je uveliko okrivljena za državni udar, Guleniste,  koji su nekada bili Erdoganovi bliski partneri.

Bahceli je zamijenio ličnosti poput bivšeg predsjednika Abdullaha Gula i bivšeg premijera Ahmeta Davutoglua, ljude koji su bili ključni u Erdoganovom usponu, ali koji su se na kraju razišli s njim.

Sam Davutoglu bio je poznat po svojoj vanjskoj politici “bez problema sa susjedima”. Arapsko proljeće i želja da se podrže grupe s uporištem u političkom islamu, poput Ennahdhe u Tunisu i Muslimanskog bratstva u Egiptu, prekinuli su to.

Međutim, rast moći nacionalističkog narativa također je pridonio tome da se Turska vojno učvrsti u borbi protiv PKK-a i njegovih podružnica u Siriji i Iraku, dok je želja za projiciranjem turske moći također dovela do sporova izvan Bliskog istoka, ponajviše na istočnom Mediteranu.

Sve to znači da, iako se Erdoganovi korijeni u političkom islamu nikada ne mogu zanemariti i nastavljaju biti privlačni domaćim konzervativcima, turski nacionalizam je nedvojbeno jača ideologija unutar turske vlade i nastavit će ići naprijed.

Šta sada slijedi?

Sada se očekuje da će Erdogan pobijediti u drugom krugu protiv Kilicdaroglua 28. maja, nakon što je prkosio očekivanjima anketa da će se naći unutar jednog postotnog boda od potpune pobjede na predsjedničkim izborima u prvom krugu.

Ipak, turski čelnik, koji je vodi državu 20 godina, iduće će godine napuniti 70 godina, a na sljedećim predsjedničkim izborima 2028. imat će 74 godine. U narednom periodu će se razmišljanja sigurno vrtjeti oko toga ko će biti njegov nasljednik.

To je veliki problem za AKP, koja bez Erdogana izgleda kao brod bez kormila. Dok je njegova popularnost općenito ostala stabilna, stranačka je pala, prebacujući birače na nacionalističke stranke.

Unutar stranke niko nema Erdoganovu gravitaciju ili popularnost.

Neki analitičari predviđaju da to znači da će se otvoriti put članu Republikanske narodne stranke (CHP), možda nekome poput istanbulskog gradonačelnika Ekrema Imamoglua, a da će Erdoganov nasljednik doći s ljevice.

Turski nacionalizam je upravo taj koji je u usponu, kako u vladinom tako i u opozicionom taboru, što čini vjerovatnijom mogućnost da će nasljednik doći  s desnice.