Kubanska industrija šećera pretvorena u prah

Piše: Ed Augustin

“Bez šećera nema zemlje”, kaže stara kubanska poslovica.

Od trenutka kada su španski kolonisti na Kubi prvi put zasadili trsku u 16. stoljeću, šećer je urezan u dušu ovog otoka. Za nebrojene Afrikance koji su ovamo dovedeni da sjeku trsku, šećer je značio ropstvo. Kasnije je to potaknulo pobunu, kada su robovi vitlali svojim mačetama protiv Španaca kako bi se emancipirali i osvojili suverenitet nad svojom nacijom.

Šećer je također Kubi donio razvoj i luksuz. Kada je cijena šećera skočila nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, lokalna “šećerokratija”, ne znajući šta bi drugo sa svojim vrtoglavim profitom, izgradila je moderne i bogate vile koje se još nižu u predgrađu Havane.

Međutim, desetljećima je industrija bila u padu. Dok je otok redovno proizvodio više od sedam miliona tona u 1980-ima, prošle sezone – stisnut novim “maksimalnim pritiskom” sankcija od strane Sjedinjenih Američkih Država – proizveo je samo 480.000 tona. Ove je godine cilj još niži, jer Kuba ide prema najgoroj žetvi šećera u više od jednog stoljeća.

“Nekada smo bili zemlja koja je izvozila najviše šećera”, rekao je za Al Jazeeru Dionis Perez, direktor komunikacija u Azcubi, državnoj agenciji koja regulira proizvodnju šećera.

Ali “ovo je prva godina da Kuba ne planira izvoziti više šećera nego što troši”.

Zastarjela tehnologija

Svake godine, od novembra do maja, vrijeme je za rezanje trske. Ali na poljima, poljoprivrednici poput Odela Pereza su u škripcu.

Otok je sedmicama bio pogođen nestašicom benzina i dizela, što je pogađalo i vozače i radnike šećerane koji bi trebali biti u žetvi.

“Ponekad morate stati na jedan, dva ili čak tri dana dok čekate još dizela”, rekao je Perez za Al Jazeeru.

Čak i kada može raditi, Perez se suočava s poljima zaraslim u korov, a ponekad čisti i trsje, odnosno klipove trske ostale nakon rezanja. Njegov kombajn proizveden u Sovjetskom savezu sada guta ne samo šećernu trsku već i mala stabla koja rastu u poljima.

“Da biste ubili ovaj korov, potreban vam je herbicid”, rekao je dok je svojom mačetom sjekao šiblje. “Ali ove godine nismo ništa dobili.”

U rafineriji u Cienfuegosu, gdje se prerađuje Perezova trska, miris melase ispunjava sparan zrak dok se trska istovara iz zahrđalih vagona na pokretnu traku, gdje se zatim kreće kroz niz ogromnih mlinova.

Radnici opisuju tehnologiju u ovoj rafineriji iz 19. stoljeća kao “zastarjelu”, dok odišu iskrenim ponosom kako uspijevaju održati mašine u radu. Ali i ovdje oskudne isporuke trske stvaraju probleme.

“Ključ uspješne žetve je kontinuirano mljevenje”, rekao je Yoel Eduarte, upravitelj rafinerije, dodajući da je mlin dizajniran da radi 12 dana bez prekida prije nego što se zaustavi na 12 sati radi održavanja. Ali morao ga je isključivati danima tokom proteklog mjeseca, rekao je za Al Jazeeru, i “stvari se pokvare kada ga ponovno uključimo”.

Rješavanje kvarova zahtijeva rezervne dijelove, koji nedostaju zbog nedostatka novca. Rješenje države je zatvoriti više rafinerija kako bi one koje još rade mogle „kanibalizirati“ motore, magnete i električne prekidače koji još rade. Tokom prošlogodišnje žetve radilo je 36 rafinerija; ove godine smanjeno je na 23, prema kubanskoj vladi.

Ekonomska vrtoglavica

Eusebio Leal, pokojni historičar iz Havane, jednom je rekao da je nakon kubanske revolucije 1959. “prvi imperijalistički napad na Kubu bio ukidanje kvota za šećer”.

Odluka bivšeg američkog predsjednika Dwighta Eisenhowera iz jula 1960. da smanji kvotu, koja je osiguravala garantirano tržište u SAD-u za kubanski šećer, bila je potez koji će uskoro prerasti u embargo na otoku. Njegov je cilj, prema State Departmentu, bio “izazvati glad, očaj i svrgnuti vladu”.

Ipak, sankcije same po sebi ne objašnjavaju zašto kubanska industrija šećera već desetljećima blijedi. Raspad Sovjetskog saveza 1991. eliminirao je glavnog kupca, poslavši ekonomiju otoka u vrtoglavicu.

Nakon što je globalna cijena šećera pala tokom 1990-ih, bivši kubanski predsjednik Fidel Castro 2002. godine najavio je planove za zatvaranje otprilike polovice od 156 otočnih fabrika. Još ih je u godinama koje su uslijedile razgrađeno, polako se pretvarajući u ruševine.

Samo u posljednjih šest godina proizvodnja šećera pala je s više od 1,5 miliona tona godišnje na manje od pola miliona tona, zbog strožih sankcija Kubi koje je uvela administracija bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, a zadržao sadašnji predsjednik Joe Biden.

Ekonomisti kažu da ove mjere “maksimalnog pritiska” obaraju milijarde dolara godišnje od deviznih zarada. Zajedno s pandemijom COVID-19, koja je zaustavila turizam, gotovo je bankrotirala otočka ekonomija, ostavljajući malo novca za vitalne sastojke potrebne industriji šećera.

Dok je prije šest godina herbicid primijenjen na 1,5 miliona hektara polja trske, tokom trenutne žetve prskano je samo 100.000 hektara, prema Azcubi.

Ne tako davno, šećer je bio sveprisutan na Kubi. Danas je toliko strogo reduciran da je postao roba na crnom tržištu, a trgovci mješovitom robom diskretno šapuću sretnim prolaznicima informacije gdje se on može nabaviti.

Ukidanje zarade u čvrstoj valuti od izvoza šećera ove će godine utjecati na svakog Kubanca na otoku, što će značiti još manje novca dostupnog za uvoz piletine, vitalnih lijekova i prijeko potrebnog dizela.

Ipak, Perez tvrdi da industrija nije na rubu izumiranja.

“Šećerna trska je u DNK kubanske historije”, rekao je. “Nije moguće da to nestane.”