NI: ‘Od Evrope umorna’ Afrika postaje novi ruski izvor resursa

Dana 13. aprila, Ruski institut za tehnološki razvoj za kompleks goriva i energije organizovao je panel na kojem se raspravljalo o energetskoj saradnji između Moskve i afričkih zemalja.

Jedan od stručnjaka, Gabriel Anicet Kotchofa, koji je služio kao ambasador Benina u Rusiji, objasnio je da “u Africi čekamo Rusiju – na ono što Rusija može učiniti. Reći ću vam nešto što se danas nikad ne kaže: umorni smo od Evrope.”

Kao diplomac Ruskog državnog univerzitet za naftu i plin Gubkin i ruski državljanin, Kotchofa nije neutralan, ali uprkos tome, noviji energetski trendovi idu u prilog njegovoj tvrdnji. Afričke zemlje eksponencijalno povećavaju uvoz ruske nafte kao odgovor na evropske sankcije i ograničenja cijena, pružajući Kremlju dodatnu fleksibilnost u finansiranju rata protiv Ukrajine.

Kako piše National Interest u analizi ruskog interesa za Afriku, Maroko je u cijeloj 2021. uvezao 600.000 barela ruskog dizela. Samo u februaru 2022. otprilike dvostruko više od toga stiglo je u mediteranske luke te sjevernoafričke zemlje. Prošlog mjeseca, na Maroko, Tunis i Alžir otpadalo je 30 posto ruskog izvoza dizela, koji se vratio na nivo prije pandemije.

Okretanje ruskim plinskim kompanijama

Moskva ispunjava potrebe u Africi. Međunarodna agencija za energiju primijetila je da je pandemija korona virusa izazvala dužničke krize u dvadesetak afričkih zemalja, što će pogoršati subvencione terete s kojima se te zemlje već suočavaju zbog čestih oscilacija u cijenama energije.

U kombinaciji s činjenicom da se tvornice još uvijek nisu oporavile od ograničenja izazvanih pandemijom, afričke zemlje traže vanjsku pomoć iz novih izvora.

“Značajni dijelovi [afričkih rafinerija] miruju ili su podopterećeni zbog propadanja opreme, problema s održavanjem [i] prekida u snabdijevanju sirovinama”, rekla je Ljudmila Kaliničenko, istraživačica s Ruske akademije nauka tokom govora na spomenutom panelu. U isto vrijeme, stanovništvo Afrike vrtoglavo raste.

Kao takve, afričke zemlje suočene su sa dva složena izazova: manjkom energije u rafinerijama i rastućom potražnjom. Jedno rješenje kojem su težili je pojačati oslanjanje na uvoz. U skladu s tim, te su se nacije okrenule ruskim plinskim kompanijama, sretne što su dobile pristup novim tržištima. Neke su afričke kompanije iskoristile ovo preusmjeravanje uvoza i izvoza kako bi prevarile evropske zemlje koje traže zamjenu za ruske energente koji su dolazili ispod Baltičkog mora.

U Maroku je, naprimjer, jedan zastupnik optužio nekoliko energetskih kompanija za falsifikovanje dokumenata o porijeklu ruskog plina brzo preprodanog Evropi po višoj cijeni po dolasku. Te su kompanije navodno miješale rusku naftu sa svojim kompontama kako bi ublažile pritisak lokalnih procesa ekstrakcije i povećale profit od ruskih prodavača i evropskih kupaca.

Plin koji Moskva šalje Africi očito se ne koristi samo za zadovoljenje domaće potražnje.

Osim po pitanju energije, odnosi između EU-a i Afrike pogoršavaju se posljednjih nekoliko decenija. Ruska taktika dezinformiranja, koja je pojačana od početka rusko-ukrajinskog rata, djelimično objašnjava taj trend.

Neuspjeh Francuske i ruska propaganda

Uprkos uvjeravanjima predsjednice Evropske komisije Ursule von der Leyen da EU nema “nikakvih sankcija na hranu i poljoprivredne proizvode”, senegalski predsjednik Macky Sall izrađava zabrinutost da su evropska trgovinska ograničenja blokirala mehanizme koji dopuštaju afričkim zemljama da plaćaju nezamjenjive ruske žitarice i gnojiva.

S vojne strane, nesposobnost Francuske da zaštiti Mali od naoružanih grupa dovela je do potpunog povlačenja njenih snaga 2022. godine. To je izazvalo široko rasprostranjeno protufrancusko raspoloženje u zapadnoj Africi, što je dovelo do napada na kompanije i diplomatske zgrade uz šokantne slike, na kojima se vidi spaljivanje francuske zastave.

Ruska propaganda je podstakla ovo nezadovoljstvo. Televizijske mreže koje finansira Kremlj, poput RT-a, potpisale su ugovore sa svojim afričkim kolegama kako bi oblikovale mišljenje o tekućem ratu u Ukrajini, ponavljajući publici da su Francuska i SAD naštetile afričkim interesima.

Nedavno curenje američkih obavještajnih podataka dodaje pojedinosti o tome kako su ruski dužnosnici smišljali propagandne inicijative kako bi “preusmjerili” afričko javno mnijenje od zapadnog uticaja.

Rusija nije odvojila energetske rasprave od svojih pomno osmišljenih narativa. Tokom panela, Kotchofa je ustvrdio da su afričke zemlje “prisiljene sklopiti neprofitabilne ugovore s evropskim partnerima.

Dodao je da, budući da je Rusija blagoslovljena vlastitim nizom prirodnih resursa, ne osjeća “potrebu uzimati sirovine” od drugih. Takva se retorika često ponavlja u medijima i širi širom Afrike, čak i ako otvoreno ignoriše povećanje rudnika kobalta, zlata i dijamanata u Rusiji i širenje zajedničkih ulaganja između ruskih i afričkih kompanija.

Ogromno bogatstvo Konga

Zaista, Rusija je sklopila ugovore o prirodnim resursima s dvadesetak afričkih zemalja. U novembru 2021. ruska državna svemirska korporacija Roskosmos potpisala je sporazum o saradnji sa Zimbabveom kako bi proširila svoj satelitski potencijal u zemlji, kao način za lociranje nalazišta minerala.

Ranije ove godine, kolumnist u jednom od najvećih izvora vijesti u ruskom državnom vlasništvu, RIA Novosti, primijetio je da ogromno bogatstvo Konga predstavlja finansijski “ugovor stoljeća” prije nego što je konstatovao da Rusija ne osjeća potrebu ponoviti evropski “neokolonijalizam”.  Zatim je razotkrio moskovsku medijsku strategiju: “Afrički čelnici često ne moraju objašnjavati zašto trebaju Rusiju… [naš] PR na kontinentu je dobar i samoodrživ.”

I zapadni i ruski posmatrači griješe govoreći da kineska i ruska zamjena francuskog uticaja u Africi pokazuje da SAD gubi tlo pod nogama na kontinentu. U stvarnosti, francuski i američki interesi u Africi nisu zamjenjivi.

Međutim, SAD i Francuska se slažu da je strateški korisno suprotstaviti se Rusiji. Njihovo jedinstvo protiv Kremlja ojačat će kako Rusi budu zauzimali mjesto Francuza.

A ako ruske kompanije udružuju resurse u Africi samo da bi ih Kina nadmašila, dok SAD usmjerava pažnju prema jugoistočnoj Aziji, istočnoj Evropi i Latinskoj Americi, povećana uključenost Moskve u Afriku odjednom ne izgleda tako loše. S ovom logikom, možda SAD ne bi trebao žuriti s proširenjem diplomatskih veza s razočaranim afričkim zemljama koje su u iskušenju ruskog izvoza energije.

Međutim, ovaj argument ima kritičnu grešku. To je u suprotnosti s politikom sankcija koju je američko ministarstvo finansija provodilo od početka rata u Ukrajini – nagrizanje sposobnosti Moskve da finansijski podrži svoje operacije tokom rata. Uz nedavne vijesti da se ruska nafta doprema u Evropu preko Afrike, Bidenova bi administracija trebala smatrati rastući kontinent neodvojivim od svoje ruske strategije, a ne kao zasebnu pozornicu. To je posebno slučaj sa sjevernoafričkim zemljama koje graniče s Mediteranom.

Šta može uraditi SAD?

Kao što je jedan od ruskih stručnjaka rekao tokom panela, “Mi trenutno isporučujemo rusku naftu i naftne proizvode preko Sredozemnog mora, u špansku luku Ceuta i grčku Kalamatu. Ali šta nas sprječava da u te svrhe koristimo lučku infrastrukturu sjevernoafričkih zemalja?”.

Ako američki kreatori politike žele spriječiti obim ruskih vojnih operacija, ne smiju zatvarati oči pred afričkim zemljama koje su počele prihvatati enormne isporuke ruske nafte i koje bi mogle postati žrtve kampanja dezinformiranja Kremlja.

Američka agencija za međunarodni razvoj, Glas Amerike i američke naftne i plinske kompanije moraju uskladiti svoje napore kako bi postigli ovaj cilj. Prvi može biti povećanje humanitarne pomoći, drugi može biti daljnja podrška nezavisnim medijskim organizacijama, a treći bi trebao biti pružanje konkurentne alternative ruskoj nafti koja plovi do afričke obale.

Ruski stručnjaci ozbiljno razmišljaju o tome kako mogu koristiti Afriku kao energetsko tržište i centar prirodnih resursa kako bi dobili prednost na bojnom polju. Američki stručnjaci moraju učiniti isto, fokusirajući se na afričke zemlje koje primaju znatnu pomoć od Zapada i koje su spremne suprotstaviti se plinskoj diplomatiji Kremlja i načinu na koji ruski mediji prikazuju rat u Ukrajini.