NYT: NATO se priprema za rat na sopstvenoj granici

Ruska invazija na Ukrajinu, najskuplji sukob u Evropi od Drugog svjetskog rata, potaknula je Sjevernoatlantski savez (NATO) na pune napore da se ponovno pretvori u sposoban, ratni savez kakav je bio tokom Hladnog rata.

Promjena se odnosi na transformaciju saveza koji su decenijama karakterizirali hibernacija i sumnja u sebe.

Nakon nedavnog prihvatanja dugo neutralne Finske od strane Alijanse, to također predstavlja još jednu značajnu neželjenu posljedicu rata za ruskog predsjednika Vladimira Putina.

The New York Times piše da se NATO brzo pokreće s onoga što vojska naziva “odvraćanje odmazdom” na “odvraćanje sprečavanjem”, pripremajući se za potencijalni rat na sopstvenoj granici.

U prošlosti je teorija bila da će se države članice, ako Rusi izvrše invaziju na njih, pokušati održati sve dok im savezničke snage, uglavnom američke bazirane kod kuće, ne priteknu u pomoć i uzvrate Rusima kako bi ih odbile.

No, nakon ruskih zločina u područjima koja su okupirali u Ukrajini, od Buče i Irpina do Mariupolja i Hersona, pogranične države poput Poljske i baltičkih zemalja više ne žele rizikovati bilo kakvo razdoblje ruske okupacije. Primjećuju da su u prvim danima ukrajinske invazije ruske trupe zauzele teritoriju veću od nekih baltičkih zemalja.

‘Od prvog dana braniti svaki pedalj teritorije’

Spriječiti to i odvratiti znači revoluciju u praktičnom smislu – više trupa stacioniranih duž ruske granice, veća integracija američkih i savezničkih ratnih planova, veća vojna potrošnja i detaljniji zahtjevi za saveznike da imaju posebne vrste snaga i opreme za borbu, ako je potrebno, na unaprijed određenim mjestima.

Putin se dugo žalio na NATO-ovo prisustvo u okruženju. No, njegova invazija na Ukrajinu isprovocirala je Alijansu da odbaci preostale zabrane o povećanom broju zapadnih trupa duž cijele NATO-ove granice s Rusijom.

Namjera je načiniti NATO-ove snage ne samo robusnijim i sposobnijim, nego i vidljivijim Rusiji, što je ključni element odvraćanja.

“Rasprava se više ne vodi o tome koliko je previše,” iz straha da ne uznemirimo Moskvu, “već koliko je dovoljno”, kaže Camille Grand, donedavni pomoćnik generalnog sekretara NATO-a za ulaganja u odbranu, koji je sada u Evropskom vijeću za vanjsku politiku.

Zemlje srednje i istočne Evrope insistiraju na tome da “više nije dovoljno reći da smo spremni odvratiti obećanjima da ćemo ponovo osvojiti izgubljeno, već da moramo braniti svaki pedalj NATO-ove teritorije od prvog dana”, kaže Grand.

“Nije u redu biti pod ruskom kontrolom nekoliko mjeseci dok ne stigne konjica”.

NATO je sada rasporedio bataljon multinacionalnih trupa u osam zemalja duž istočne granice s Rusijom. Detaljno opisuje kako povećati te snage na brigadne, u državama na prvoj liniji kako bi se pojačalo odvraćanje i kako bi se od samog početka mogle potisnuti invazione snage.

Također daje zadatak još hiljadama snaga, u slučaju rata, da brzo krenu u podršku, s novim detaljnim planovima za mobilnost i logistiku, kao i strožijim zahtjevima za spremnost.

“NATO je organizacija koja je uzela odmor od historije”, rekao je Ivo Daalder, bivši američki ambasador pri NATO-u.

Putin nas je, dodao je, podsjetio da moramo razmišljati o odbrani i to zajednički.

Amerikanci u srcu evropske odbrane

Savez će staviti više trupa pod direktnu kontrolu najvišeg vojnog oficira NATO-a, vrhovnog komandanta savezničkih snaga u Evropi, generala Christophera G. Cavolija, koji također zapovijeda američkim snagama u Evropi.

Pod novom rubrikom “odvraćanje i odbrana”, general Cavoli prvi put od Hladnog rata objedinjuje američke i savezničke planove za vođenje rata, rekao je visoki zvaničnik NATO-a, govoreći anonimno zbog osjetljivosti teme.

Amerikanci su ponovo u srcu evropske odbrane, rekao je, odlučujući s NATO-om o tome kako će Amerika braniti Evropu.

Prvi put od Hladnog rata, rekao je zvaničnik, istočnoevropske zemlje će tačno znati šta NATO namjerava učiniti da ih odbrani – šta bi svaka zemlja trebala moći učiniti za sebe i kako će druge zemlje imati zadatak pomoći. A zapadne zemlje u Alijansi znat će gdje trebaju ići njihove snage, čime i kako tamo stići.

NATO također usklađuje svoje dugoročne zahtjeve od saveznika sa svojim trenutnim operativnim potrebama. Ako se u prošlosti od zemalja NATO-a moglo tražiti da pošalju neke lako naoružane ekspedicione snage s helikopterima u Afganistan, naprimjer, sada će one imati zadatak braniti određene dijelove same teritorije NATO-a.

Za Veliku Britaniju, što je samo jedan primjer, to znači da će osigurati više teško oklopnih snaga za odbranu istočnog krila NATO-a, čak i ako bi britanska vlada radije nastavila slati lakšu vojsku koja zahtijeva manje novca, manje ljudi i jeftiniju tešku opremu.

Planiranje u NATO-u će postati još zahtjevnije i specifičnije. Zemlje odgovaraju na upitnike o svojim kapacitetima i opremljenosti. NATO planeri im govore šta nedostaje ili šta bi se moglo smanjiti ili prorijediti.

U jednom slučaju, rekao je Robert G. Bell, savjetnik za odbranu američke misije pri NATO-u do 2017, Danskoj je rečeno da prestane rasipati novac na gradnju podmornica, a Kanadi je rečeno da mora osigurati avione za punjenje goriva u zraku.

Rast vojne potrošnje

Zemlje se mogu oduprijeti. Godinama su neke države sa fregatama odbijale postaviti protuzračne odbrambene projektile na njih iz straha da ne izgledaju „eskalirajuće“, no, pred članicama NATO-a morale su braniti svoje planove. Ako se svi ostali saveznici slažu da je plan zemlje neadekvatan, mogu glasati za prisilno prilagođavanje u onome što je poznato kao “konsenzus minus jedan”. Takav zahtjev je rijedak, ali dogodio se s Kanadom, rekao je Bell.

Sada će zahtjevi biti strožiji i rigorozniji kako bi se savez vratio na sposobnost borbe u Evropi i odvraćanje učinilo vjerodostojnim, kako bi se osiguralo da NATO može voditi rat visokog intenziteta protiv neprijatelja, možda Rusije, od prvog dana sukoba.

Promjena u NATO-u počela je lagano 2014. nakon što je Rusija anektirala Krim, što je izazvalo pobunu u istočnom Donbasu. Na svom samitu te godine u Velsu, saveznici NATO-a složili su se oko cilja vojne potrošnje od dva posto bruto domaćeg proizvoda do 2024. U ovom trenutku samo osam od 31 zemlje, uključujući novu članicu Finsku, ispunilo je taj cilj, ali vojna potrošnja je značajno porasla, za 350 milijardi dolara od 2014. godine.

Na sljedećem samitu NATO-a ovog jula bit će dogovoren novi plan potrošnje, kojim će se izdvajanje dva posto BDP-a smatrati minimumom. S obzirom na poteškoće Rusije u Ukrajini, ako velike zemlje troše između 2,5 posto i tri posto BDP-a na vojsku u sljedećoj deceniji, to bi trebalo biti dovoljno, rekao je visoki dužnosnik NATO-a.

Nakon 2014. NATO je također pristao staviti četiri manje snage veličine bataljona u baltičke države i Poljsku.

Nakon ruske invazije prošle godine, NATO je dodao još četiri isturena bataljona, kako bi imao osam takvih snaga duž istočnog ruba NATO-a, uključujući Rumuniju, Slovačku, Mađarsku i Bugarsku. No, ukupni broj vojnika za svih osam borbenih grupa je samo 10.232, kaže NATO.

NATO sada razmišlja kako povećati snage do veličine brigade, što znači postavljanje oko 4.000 do 5.000 vojnika u svaku zemlju kako bi NATO-vo pojačano odvraćanje izgradilo “snažniji pojas”, rekao je Bell.

Nema više šutnje o vježbama nuklearnih snaga

To će također značiti poboljšanje NATO-ove protuzračne odbrane, koja je bila velika mana plana o smanjivanju vojske u posljednjih 30 godina, kada je malo ko zamišljao bi da ruske rakete mogle padati na Evuropu, kao i brojnije i razrađenije vojne vježbe, vidljive Moskvi.

Ranije, o godišnjim vježbama NATO-vih nuklearnih snaga, poznatim kao „Steadfast Noon“, šutjelo se. Ali prošle godine, nakon ruske invazije, vježba je bila „otvorena“. Bilo je važno, rekao je dužnosnik NATO-a, pokazati Moskvi da se savez ne plaši nuklearnih prijetnji.

NATO-ov vojni štab, Vrhovni štab savezničkih snaga u Evropi, također jača.

Hiljade savezničkih vojnika koji tamo rade pretvaraju se u glavnu stratešku i ratnu komandu, zaduženu za izradu planova saveza za integraciju i raspoređivanje savezničkih trupa – uključujući kibernetičke, svemirske i pomorske snage – u različitim nepredviđenim okolnostima. Oni mogu varirati od planiranja hibridnog rata do regionalnog rata koji izmiče kontroli do sveobuhvatnog sukoba koji uključuje nuklearno oružje.

Komanda NATO-a mora smisliti kako uklopiti Finsku, i vjerojatno Švedsku, te odlučiti gdje se njihove snage moraju posvetiti kolektivnoj odbrani. Naprimjer, treba li Finska biti dio štaba koji pokriva Baltik ili onaj koji pokriva arktičke rute i krajnji sjever? Ili oboje?

U principu, vodstvo NATO-a može pozvati 13 korpusa sa po 40.000 do 50.000 da se bore ako je potrebno. Ali stvarna snaga NATO-a koja se može razmjestiti nije ni blizu toga, priznaju visoki zvaničnici NATO-a.

Dakle, general Cavoli i njegov tim, zaključuje NYT, moraju smisliti kako najbolje i gdje rasporediti ono što je stvarno dostupno u krizi, istovremeno pokušavajući osigurati da zemlje nastave poboljšavati svoju spremnost.