Kako Zapad može ostvariti bolju transatlantsku saradnju

Snažniji odnosi potrebniji su više nego ikad, s obzirom na brojne izazove s kojima se Zapad trenutno suočava, piše ‘National Interest’.

SAD želi Evropu koja je slobodna, prosperitetna i u miru (EPA)

Bilateralna saradnja ostaje kovanica zapadnog svijeta. Ali, ona se ne može ostvariti upućivanjem prijekora državama da bi se dobilo željeno ponašanje. Nacije koje žele rasti i prosperirati moraju naći način da sarađuju. Odnosi između Sjedinjenih Američkih Dražava (SAD) i Mađarske, naprimjer, nisu izuzetak, piše National Interest.

Bez sumnje, SAD želi Evropu koja je slobodna, prosperitetna i u miru. Kao globalna sila s globalnim interesima i odgovornostima, SAD treba prijatelje da im čuvaju leđa. I bez sumnje, svaka evropska nacija bi voljela biti oslobođena prijetnje da će je terorizirati i stiskati konkurentske velike sile i carstva.

Bez obzira na to, evropska superdržava nije odgovor. Iako postoji neupitna vrijednost u Evropskoj uniji, to je institucija s ograničenjima i nije imuna na politički utjecaj u kojem neki pokušavaju dominirati i naređivati drugima.

Nacije učestvuju u EU prvenstveno zato što prepoznaju da na taj način mogu unaprijediti svoje nacionalne interese. Ali, na koncu, svaka članica snosi rizik i odgovornosti osiguravanja mira, prosperiteta i slobode za svoj narod.

Transatlantska zajednica još je jedna grupa država istomišljenika vezanih zajedničkim interesima i geografijom, koja održava historiju, tradiciju, religije i kulturu zapadne civilizacije. I ona ima kapacitet da služi misiji vlada koje služe svom narodu, piše National Interest.

Unutar Evrope i među transatlantskom zajednicom bilateralni odnosi su važni kao i uvijek. Snažni iskreni odnosi između članica, izgrađeni na povjerenju i pouzdanosti, kao i zajednički interesi i razumijevanje razlika, osnažit će institucije kao što su NATO i EU. To, zauzvrat, osnažuje ove organizacije da isporuče bolje ishode za svoje članice.

Prepreke bilateralnoj saradnji

Ali, nije sve dobro u transatlantskim odnosima. Danas postoje patologije koje će, ako ne budu liječene, otežati suočavanje s izazovima modernog svijeta kroz zajedničko djelovanje.

Politika zrcaljenja. Stara izreka o tome da se o stranačkim neslaganjima u jednoj zemlji ne govori u inozemstvu više nije istinita. O domaćim političkim bitkama naširoko se izvještava širom svijeta, često kroz filter političkih pristranosti samih reportera. Publika refleksno upija stranački sadržaj od stranih stručnjaka, političara i medija, kao što to čini i sa domaćim vijestima. Prečesto ljudi pretpostavljaju da su politička desnica i ljevica u drugim državama manje-više iste kao i u njihovim.

To nije tako. U Evropi, naprimjer, vlade desnog centra i političke stranke imaju veoma različite poglede na domaća i strana pitanja. Ipak, impuls da se stereotipizira može dovesti do tog da se izbor Giorgije Meloni u Italiji etiketira kao pobjeda za desničarski ekstremizam, kada je u stvarnosti to sasvim drugačije.

Unutrašnje političke borbe. Političke borbe će postojati. To je temelj zajednice slobodnih nacija. Ne slažemo se u svim pitanjima. Zato imamo izbore. Ali, demokratija je za ljude i od ljudi: trebamo im dopustiti da odluče. Čak i ako ne glasaju na način koji se nama dopada, moramo sarađivati s izabranim vladama kao prijatelji i saveznici.

Rigidnost u vezi ortodoksnih stavova. Jedan od načina da se uguši politička konkurencija je da se debata proglasi riješenom. Ipak, mnoga pitanja koja su ključna za slobode i prosperitet naših građana – klima, energija, porodica, obrazovanje, migracija, rodna pitanja i ekonomska sloboda samo su neka od njih – ostaju neriješena. Ne možemo izgraditi snažnu osnovu za zajedničko djelovanje tako što ćemo partnera koji osporava političke ortodoksne stavove proglasiti radikalnim ekstremistom i opasnošću za demokratiju.

Prijetnje za slobodna tržišta. Nijedan ortodoksni stav nije potrebno više osporavati od onog da našim ekonomijama trebaju potpuno centralno upravljati transnacionalne birokrate. Poslovanje treba značiti poslovanje. Investitori će ostvariti dobit, ali oni također osiguravaju radna mjesta i povrat poreza za državu domaćina. To trebamo priznati otvoreno. Zdrava tržišna konkurencija između država koje poštuju konkurenciju slobodnog tržišta stvara prostor za win-win situacije.

Neujednačene razvojne inicijative. Postoje problemi koje EU već duže vremena nije u stanju ili ne želi riješiti. Na vrhu te liste je razvoj infrastrukture sjever-jug u srednjoj Evropi. Inicijativa “Tri mora” može biti sjajno rješenje, kojim se odgovara na potrebe koje su ostale neodgovorene više od 30 godina, ali cjelokupno vodstvo transantlantske zajednice mora stati iza ove inicijative.

Energetska nesigurnost. Zajednica se mora ozbiljnije pozabaviti energetskom sigurnošću. To znači uspostavljanje stabilnih i alternativnih izvora opskrbe (uključujući plin, naftu i nuklearnu energiju) i ruta za isporuku goriva i električne energije. Mora postojati više saradnje – i posvećenosti da se nastavi na poslovnoj osnovi koja nije ukaljana favoriziranjem ili politikom – da se razviju pravi planovi za otvaranje novih tržišta, na kojima se može ostvariti profit i osnovati nova preduzeća, s partnerima kao što su zemlje Abrahamskog sporazuma i nacije Srednjeg koridora (Kavkaz i centralna Azija).

Zapad nije uspio prevazići ove prepreke saradnji, trošeći energiju na pokoravanje onih koji se često prikazuju kao neposlušni saveznici.

Rješenja, a ne ocrnjivanje

Kada ne možete savladati prepreku, vrijeme je da pokušate nešto drugo: izgraditi mostove kroz bilateralnu saradnju. Kako znamo da saradnja može funkcionirati u ovim teškim vremenima? Vidimo dokaze za to svaki dan.

Mnoge vlade u Evropi pokazale su se izuzetno stabilnim uprkos visokim cijenama energije, inflaciji, problemima migracija i neizvjesnosti rata u Ukrajini. Zašto? Djelimično zato što su brigu o svojim građanima postavile kao glavni prioritet, a zatim su sarađivale s drugim državama kako bi to i ostvarile. Primjer je brza akcija izgradnje plinskog koridora iz Azerbejdžana. Drugi je konsenzus NATO-a da se Finskoj dozvoli pridruživanje Alijansi.

Kako možemo nadograditi ove primjere? Iskrene procjene na osnovu empirijskih podataka. Kada se različite zemlje na različit način suočavaju s izazovima, rezultati se mogu mjeriti, o njima se može raspravljati i oni se mogu upoređivati, nudeći lekcije koje mogu informisati javne politike. Umjesto nametanja ortodoksnih stavova, hajdemo podsticati objektivno, zajedničko istraživanje o temama kao što su porodična politika, obrazovane, monetarna politika (kao što je eurozona), energija i okolina.

Izgradnja slobodnih i otvorenih prostora. Previše vremena trošimo na svađu oko toga ko jesu, a ko nisu naši konkurenti i neprijatelji, a premalo vremena radimo na izgradnji partnerstava i stvaranju novih prilika koje će omogućiti nacijama da rade zajedno i prave vlastite izbore, umjesto da se samo moraju pokoriti jednoj ili drugoj sferi utjecaja.

Novi oblici i platforme dijaloga. Desetljećima nakon završetka Hladnog rata, diskursom i debatom unutar NATO-a i EU-a dominiraju iste platforme i igrači kao i prije nekoliko desetljeća. Nisu raznovrsni. Oni ne daju više prostora za debatu o “ortodoksnim pogledima“. Oni uključuju mnoge iste ljude koji uvijek govore i zagovaraju iste stvari. Potrebni su nam novi instrumenti povezivanja. Ne samo više foruma koji ponavljaju iste stavove, nego stvarna razmjena. Civilno društvo na Zapadu treba se vratiti u igru. Trebalo bi postati izvor inovacija i kreativnosti, a ne verzija španske inkvizicije iz 21. vijeka.

Odbrambena saradnja. Nacije koje EU često najviše kudi su također među onima koje su najposvećenije NATO-u, odvraćanju i izgradnji vlastitih sposobnosti samoodbrane. Odbrambena saradnja, industrijska partnerstva i zajednički napori usmjereni na unapređenje kolektivne sigurnosti u transatlantskoj zajednici put su za intenzivniju saradnju, zaključuje National Interest.

Izvor: Agencije

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada