Trumpova doktrina: Mir kroz neobuzdanu snagu

Piše: Cliff Sims

Manje od mjesec dana nakon ulaska u Bijelu kuću 2017, predsjednik Donald Trump je otputovao u zračnu bazu Dover da prisustvuje dostojanstvenoj ceremoniji povodom smrti glavnog podoficira Williama „Ryana“ Owensa, pripadnika elitne mornaričke jedinice SEAL, koji je bio prvi američki vojnik ubijen u akciji tokom Trumpovog mandata.

Bilo je to teško iskustvo, posebno za predsjednika koji je lično naredio tu operaciju. Bio sam s njim nedugo nakon što je turobno primio vijest o Owensovoj smrti. Pogodila ga je u toj mjeri da je spominjao Owensovu porodicu, a posebno njegovu udovicu Carryn, mnogo puta u mjesecima i godinama kasnije.

I drugi predsjednici su bez sumnje osjetili težinu slanja Amerikanaca u opasne situacije i sjećaju se prvog puta kada su njihove naredbe rezultirale smrću američkog vojnika u akciji. Ali stvar je u tome da većina predsjednika u novijoj historiji nije dozvolila da ih ova okrutna realnost rata spriječi da pošalju Amerikance da ginu u sukobima koje je teško opravdati, od misije u Afganistanu koja se širila i prerasla u najduži američki rat, do izgradnje nacije u Iraku i dalje. Senator J.D. Vance je bio u pravu kada je pozdravio Trumpov najveći politički uspjeh kao jednostavno nepočinjanje ratova. Ovo možda i ne bi bilo tako veliko postignuće da nije bilo izvan dometa za većinu modernih predsjednika.

Ne postoji jedinstveno objašnjenje kako je Trump to postigao, ali sigurno nije zbog pacifističke sentimentalnosti, iako gore spomenuti slučaj ilustruje njegovu duboku emocionalnu povezanost s četama. Ipak je samo dva mjeseca nakon prve posjete Doveru, lansirao 59 krstarećih raketa Tomahawk u Siriju u odgovoru na hemijski napad Assadovog režima.

Agresivne opcije

Trumpov intuitivni pristup znači nešto veoma specifično za američke neprijatelje: uvijek postoji mogućnost da će upotrijebiti veliku i šokantnu silu ako osjeti da su naštetitli ili ponizili SAD. Neobuzdano divljaštvo se ne uklapa sa omiljenim eufemizmima vanjspokopolitičke elite, kao što su „ciljana ubistva“ i „kinetička vojna akcija“, ali kako god to zvali, pokazalo se kao efikasno ograničenje za naše najljuće neprijatelje.

Kada su Trumpovi vojni savjetnici predložili niz opcija za postupanje prema iranskom teroristi generalu Qasemu Soleimaniju, zlom čovjeku s američkom krvlju na rukama, koji je aktivno kovao zavjeru o dodatnim napadima, on je izabrao najagresivniju opciju.

Usred noći, dok su Soleimanija odvodili sa iračkog aerodroma, američki dron MQ-9 Reaper ispalio je raketu Hellfire koja ga je raskomadala sa nekoliko drugih članova iranske elitne Islamske revolucionarne garde.

Ovaj potez je bio toliko provokativan da je Joe Biden upozorio da bi mogao dovesti Bliski istok „na ivicu velikog sukoba“. No, nije. Trump je zapravo udvostručio prijetnje, upozorivši Irance da je SAD naciljao „52 iranske lokacije (što predstavlja 52 američka taoca koje je Iran uzeo prije mnogo godina), od kojih su neke na veoma visokom nivou i važne za Iran i iransku kulturu“, jasno dajući na znanje da će, ako odgovore nanošenjem štete Amerikancima, biti „pogođeni veoma snažno i veoma brzo“. Drugim riječima, nije se znalo šta bi mogao učiniti. Jedina stvar oko koje su oni i drugi američki neprijatelji mogli biti sigurni je da ako pređu Trumpov prag, on neće mnogo razmišljati kako reagovati.

Nažalost, iranski napadi su znatno porasli otkako je predsjednik Biden preuzeo vlast. Nedavno je u napadu iranskog drona u Siriji smrtno stradao jedan Amerikanac, a povrijeđeno je još šest. Bidenova administracija je odgovorila sa, kako su to nazvali, „proporcionalnom i namjernom akcijom“, zračnim napadom protiv milicija koje podržava Iran. Iranske posredničke snage odgovorile su već naredni dan napadima na američke čete. Iako nije bilo žrtava, bila je to jasna naznaka da su oni u predvidivom odgovoru Bidenove administracije odredili cijenu kao tek trošak poslovanja.

‘Jacksonova tradicija’

Trumpovi kritičari, i u slučaju njegove prijetnje iranskim kulturnim znamenitostima, čak i članovi njegove vlade, žale zbog njegovog manjka suzdranosti i spremnosti da iskoristi pretjeranu silu, ali ovaj pristup ima duboke korijene u američkoj vanjskopolitičkoj tradiciji i održava čvrst stisak nad američkom psihom.

U ključnom djelu Waltera Russella Meada o jacksonovskoj tradiciji u američkoj vanjskoj politici, on je primijetio da „oni koji vole vjerovati da je sadašnja globalna hegemonija SAD-a proistekla iz procesa bezgrešnog začeća zatvaraju oči pred mnogim uznemirujućim trenucima u američkom usponu“. Naprimjer, američki bombaški napadi na kraju Drugog svjetskog rata usmrtili su blizu milion japanskih civila, „više od dvostruko više od ukupnog broja poginulih u borbi koji je SAD pretrpio u svim svojim vanjskopolitičkim ratovima zajedno“. Mead je istakao da su u Koreji američke snage prema procjenama ubile milion sjevernokorejskih civila, približno 30 ubijenih civila na svakog Amerikanca ubijenog u borbi.

Mnogi Jacksonijanci, a Trump je možda više jacksonijanac od samog Jacksona, imaju uzak pogled na američke nacionalne interese, ali kada su ti interesi ugroženi, sam pakao nije im ravan. Njih neće ograničitit ni tzv. međunarodni zakon niti multinacionalne institucije. Kako je Mead napisao „ Jacksonijanci vjeruju da postoji kodeks časti u međunarodnom životu – kao što je to bilo u klanovskom ratu u pograničnim krajevima Engleske – i oni koji žive po kodeksu bit će tretirani prema njemu. Ali oni koji krše kodeks – koji, naprimjer, počine terorističke akte u vremenu mira – gube njegovu zaštitu i ne zaslužuju nikakvu pažnju.”

Vrline upotrebljavanja takve nemilosrdne i razorne sile su te da porazi neprijatelja što je brže moguće, rezultirajući manjim gubitkom života nego što bi to bilo u produženom sukobu, i služi kao sredstvo odvraćanja od budućih napada. Čak i nagoveštaj da ovaj pristup ima vrline rezultirat će osudom vanjskopolitičkog establišmenta, koji proziva Jacksonijance kao nemoralne, izolacionističke kauboje. Ali za mnoge Amerikance, posebno one koji žive u američkoj unutrašnjosti daleko od priobalnih elita, ovakav pristup vanjskoj politici – i životu općenito – ima dubok odjek.

‘Teorija luđaka’

Richard Nixon se 1968. povjerio svom glavnom pomoćniku H. R. Haldemanu da voli koristiti ono što je nazvao „teorija luđaka“ kako bi uvjerio Sjevernovijetnamce da bi „mogao uraditi sve da zaustavi [vijetnamski] rat“. Nixon je kao potpredsjednik gledao kako predsjednik Dwight D. Eisenhower obuzdava komunizam, i prema Eisenhoweru, uvjerio je Kinu da okonča rat na Korejskom poluotoku, upotrebljavajući zastrašujuću prijetnju nuklearnim ratom.

Neki stručnjaci su primjere Trumpovog pristupa okarakterisali kao ponovno rođenu teoriju luđaka i u tome ima istine. Ali jedna stvar koja promiče kritičarima je ta da to nije predstava; njena efikasnost leži u Trumpovom kapacitetu za istinsku nepredvidivost, njegovoj otvorenosti dopuštanju da novi razvoji događaja oblikuju i promijene njegove odgovore u realnom vremenu.

Koliko god to ljutilo kritičare Trumpove vanjske politike, nigdje uspjeh ovog pristupa nije evidentniji nego u suzbijanju ruske vojne agresije.

Ovo su činjenice: Rusija je izvršila invaziju na Gruziju 2008. kada je George W. Bush bio predsjednik. Rusija je zauzela Krim 2014. kada je predsjednik bio Barack Obama. Rusija je sada izvršila invaziju na Ukrajinu kada je na predsjedničkoj poziciji Biden. Međutim, kada je Trump bio predsjednik, Rusija nije oduzela teritoriju nijednom od susjeda.

Apetit ruskog predsjednika Vladimira Putina za širenjem nije splasnuo tokom četiri godine koliko je Trump bio na vlasti, a ni svijet nije nekim čudom bio sigurnije mjesto. Loši akteri, od Rusije i Kine do Irana i Sjeverne Koreje, naprosto su znali da se moraju obuzdati ili nositi se s neprevdivim, ali neizbježno ozbiljnim posljedicama.

To je, možda više nego išta drugo, način  na koji je Trump očuvao sigurnost Amerikanaca bez započinjanja rata.