FP: Kako mjeriti pobjedu u Ukrajini

Kada je američki predsjednik George W. Bush održao svoj govor o „izvršenoj misiji“ na nosaču aviona USS Abraham Lincoln nakon svega šest sedmica rata u Iraku 2003, to se ubrzo pretvorilo u priču o tome kako treba biti oprezan i ne proglašavati pobjedu u nepredvidivom ratu. Washington je tek osam godina kasnije povukao većinu svojih snaga, i to povlačenje je više ličilo na poraz nego na pobjedu.

Dvadeset godina kasnije u Ukrajini, rizik se ne ogleda u preranom proglašavanju pobjede, već u nedefenisanju iste, piše Liana Fix u autorskom tekstu objavljenom na Foreign Policyju.

Već duže od godinu dana, prijatelji Ukrajine sa Zapada, šalju joj oružje, municiju, sredstva i političku podršku da se odupre ruskim snagama koje su na nju izvršile invaziju. Uz ovu pomoć, Ukrajina je uspjela vratiti gotovo polovinu teritorije koju je Rusija okupirala od 24. februara 2022. To je nevjerovatan i neosporan uspjeh.

Ali prijatelji Ukrajine se ustručavaju definisati ishod koji žele postići sa svojom pomoći. Je li cilj da Ukrajina oslobodi cijelu svoju teritoriju, uključujući i Krim, vojnom silom? Ili je cilj vratiti Rusiju iza granice koja je postojala prije 24. februara 2022, vratiti status quo ante koji Rusiji ostavlja kontrolu nad Krimom i Donbasom? Je li cilj omogućiti još jedan ukrajinski proboj na ratištu, nakon kojeg će uslijediti prekid vatre i pregovori koji će nekako – iako nije jasno kako – natjerati Rusiju da se povuče iz Ukrajine?

Zapadna neodređenost – nedefinisanje šta pobjeda podrazumijeva – imala je smisla u početnoj fazi rata, piše Fix. Sa širokim rasponom mogućih ishoda, neodređenost je dozvoljavala fleksibilno predstavljanje pobjede i poraza: čak i ako je Rusija bila uspješna na bojnom polju, njen uspjeh bi se i dalje mogao predstaviti kao strateški poraz koji je izoluje u očima svijeta.

Neodređenost je također bila koristan način za izbjeći najavljivanje bilo kakvih ograničenja zapadne pomoći Moskvi ili demoraliziranje ukrajinskih snaga nedostižnim ciljevima ili vremenskim linijama. To objašnjava česte izjave na Zapadu da će podržavati Kijev na sve načine i koliko god bude potrebno, sve dok se ne zapitate šta to zaista znači.

Situacija u Ukrajini

U drugoj godini rata, situacija je mnogo manje nesigurna. Iako Rusija i dalje projektilima gađa Ukrajinu, a borbe na prvoj liniji su i dalje nezamislivo brutalne, potencijalne putanje ovoga rata su se suzile. Kijev neće pasti i ruska vojska neće pregaziti Ukrajinu.

Osim tog, male su šanse da Ukrajina izgubi teritoriju koju je već oslobodila, što se jasno vidi iz neuspjele ruske zimske ofanzive. Ali čak i ako je jasnije pitanje nepredviđenih situacija na bojnom polju, i dalje nema strateške jasnoće u vezi tog šta se podrazumijeva pod pobjedom.

Zapadna javnost dobija kontradiktorne signale od svojih lidera po ovom pitanju, navodi Fix u autorskom članku. Zapadni zvaničnici često kažu da je na Ukrajini da definiše šta pobjeda podrazumijeva. Međutim, u stvarnosti, najvažniji faktor za ostvarivanje pobjede jeste tip, količina i datum dospijeća oružja i municije sa Zapada u Ukrajinu, što Zapadu daje veliki utjecaj na ishod.

A kad god Ukrajina spomene svoju definiciju pobjede – povratak na zakonite ukrajinske granice iz 1991, uključujući i Krim, silom, ako je neophodno, mnogi zapadni lideri (osim centralnoevropskih i istočnoevropskih) odbijaju potpuno se posvetiti ovom ishodu, najvjerovatnije zbog zabrinutosti da bi borba za Krim, koji je Rusija ilegalno pripojila 2014, mogla navesti Moskvu da eskalira situaciju na nepredvidive načine.

Ovo stvara opasan politički vakuum usred rata koji se, u velikoj mjeri, vodi narativima. Ako pristalice Ukrajine ne definišu pobjedu, Rusija hoće. Ako se Zapad fokusira na vlastiti strah od eskalacije, Kremlj će raspiriti te strahove obnovljenim prijetnjama nuklearnim ratom. Nedenisanje pobjede, i zauzvrat, nedefinisanje ruskog poraza, omogućava Rusiji da negira ukrajinski uspjeh i predstavi ukrajinsku pobjedu kao nedostižnu.

Bez jasnog cilja, zapadna javnost će sve više doživljavati ovaj rat kao produženu, neodređenu borbu, u konačnici podrivajući ukrajinsku moralno superiorniju poziciju i moral Zapada. Ukrajina i Zapad stoga trebaju definisati mjerilo za pobjedu u ovoj fazi rata, piše Fix u tekstu objavljenom na portalu Foreign Policyja.

Zapadna neodređenost

Dugotrajna zapadna neodređenost doprinosi i polariziranoj debati između zagovornika brzih pregovora i onih koji podržavaju punu vojnu pobjedu Ukrajine. Otrežnjujuća stvarnost je da nijedno od ovo dvoje – ni rani pregovori ni potpuna pobjeda, nije najvjerovatniji scenarij.

Pregovori bi vjerovatno vodili do privremenog prekida vatre umjesto održivog mira, pauzirajući rat koji ruski predsjednik Vladimir Putin može nastaviti u bilo kojem trenutku. On se obavezao da će potčiniti Ukrajinu kao svoje životno naslijeđe. U zakon je uvrstio pripajanje četiri regije Ukrajine.

Naivno je vjerovati da će Putin ostaviti Ukrajinu na miru. On možda nije počeo ovaj rat prvenstveno zbog domaće moći, ali držanje Rusije u stalnom ratnom, polumobliziranom stanju pretvorilo se u njegovu najbolju šansu da ostane na vlasti. Putinu, koji je umiren izjavom kineskog predsjednika Xi Jinpinga da Kina podržava njegov režim i borbu protiv Zapada, ne treba strategija za izlazak.

U isto vrijeme, spremnost i sposobnost Zapada da nastavi pružati trenutni veliki dotok vojne podrške Ukrajini nije neograničena. Zapadne države trenutno naoružavaju Ukrajinu kako bi je dovele u najbolju moguću poziciju za proljetnu i ljetnu ofanzivu. Nakon tog slijede napeti pregovori u američkom Kongresu u vezi buduće podrške Ukrajini i sezona američkih predsjedničkih izbora.

Evropa bi se, u međuvremenu, mogla suočiti sa još jednom zimom praćenom visokim cijenama energije. Podrška Ukrajini neće prestati stizati, ali njen vrhunac je možda već prošao. To znači da je 2023. godina najbolja šansa za Ukrajinu da postigne što je moguće više.

Ali čak i pod ovim povoljnim okolnostima, puna vojna pobjeda koja podrazumijeva oslobađanje cijele ukrajinske teritorije, težak je zadatak za ovu godinu. Vjerovatniji i možda najbolji scenarij podrazumijeva uspješno razbijanje kopnenog mosta između Rusije i Krima, izolovanje ruskih snaga na jugu i neodrživost njihove pozicije tamo, navodi Fix.

Da bi uspostavili ravnotežu između pretjerano optimističnih i pretjerano pesimističnih očekivanja, Ukrajina i Zapad trebaju odrediti mjerila za prelaznu pobjedu koja je realistična za postići ove godine.

Umjesto što daju neodređene odgovore na pitanje šta podrazumijeva pobjeda, zapadni lideri bi trebali javno reći da je njihov cilj za ovo proljeće i ljeto vratiti barem granice od prije 2022. i da će opskrbiti Ukrajinu sa svime što joj je potrebno da ostvari ovaj cilj.

Iako općeniti cilj ostaje vraćanje punog ukrajinskog teritorijalnog integriteta, postavljanje jasnih mjerila za prelaznu pobjedu bi pružilo uporište za zapadnu javnost u strateškoj komunikaciji o ovom ratu. Na taj način se diskurzivni vakuum ispunjava specifičnim ciljem koji zapadna javnost može podržati i suprotstavlja se ruskoj strategiji predstavljanja ukrajinske pobjede kao nedostižne.

Privremena pobjeda

Rječnikom NATO-a, ova privremena pobjeda trebala bi biti pod, a ne plafon. Ako Ukrajina može napredovati još više, to bi bio ogroman i dobrodošao uspjeh. Ako ne, granice od prije 2022. su važna preliminarna prekretnica.

Time bi se vrijeme vratilo na 23. februar 2022, i upotrijebilo oružje uzaludnosti protiv same Rusije. Sa vraćanjem statusa quo ante, ruske žrtve od početka rata izgledale bi potpuno uzaludne.

Potpuni gubitak svih teritorija osvojenih uz tako veliku cijenu mogao bi posijati sjeme sumnje u umove ruskih vojnika, javnosti i elita: Čemu ovaj rat ako smo opet na početku?

U mnogim bezuspješnim ratovima iz prošlosti, uključujući ruski u Afganistanu i američki u Iraku, sveprisutan i demoralizirajući osjećaj uzaludnosti pretvorio se u moćnog neprijatelja u domovini i na bojnom polju. Stalno curenje sumnje može istrošiti bilo koju veliku silu.

Naravno, povratak na granice od prije 2022. manje je zadovoljavajući ishod za Ukrajinu i njene pristalice od punog vojnog poraza Rusije ili ispregovaranog povlačenja, piše Fix. Međutim, to je mjerilo koje je korisno, realistično i jasno za iskomunicirati.

Definisanje prelazne pobjede na ovaj način pomoći će da se učvrsti podrška javnosti na Zapadu i potkopaju Putinovi ciljevi u domovini. Neće biti moguće reći „izvršena misija“ s ovim ishodom. Ali prelazna pobjeda bolja je od nedefinisanja pobjede uopšte.