FP: SAD se previše plaši multipolarnog svijeta

Sjedinjene Američke Države se “previše plaše” multipolarnog svijeta te teže unipolarnom sistemu koji više ne postoji, navodi se u članku objavljenom u časopisu Foreign Policy.

Administracija Joea Bidena teži unipolarnom poretku koji više ne postoji, dok multipolarni svijet više služi interesima Amerike nego bilo koji drugi sistem, dodaje se u tekstu.

Nakon što je SAD prešao iz tame Hladnog rata u ugodan sjaj takozvanog unipolarnog trenutka, raznolika skupina naučnika, analitičara, svjetskih čelnika, Rusija, Kina i čelnici sila u usponu, poput Indije i Brazila, pa ča i neki od važnih saveznika Amerike, poput Njemačke i Francuske, počeli su izražavati želju za multipolarnim poretkom, navodi na početku članka Stephen M. Walt, profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu Harvard.

Velika globalna želja za multipolarnošću

Međutim, američki čelnici se, tvrdi Walt, ne slažu s takvom željom svjetskih čelnika i država da stvore multipolarni svijet.

Više vole ogromne mogućnosti i prestiž koji proizlaze iz toga što su nezamjenjiva sila i ne žele se odreći neosporne vodeće pozicije.

Dodaje da su istaknuti akademici tvrdili kako je jednostrano američko vodstvo u svijetu “ključno za budućnost slobode” i dobro i za SAD, i za svijet podjednako.

Autor ističe da je ranije i sam pridonio ovom mišljenju.

Stoga administracija američkog predsjednika trenutno snažno radi na tome da se nanese vojni poraz Rusiji u Ukrajini te nastoji ugušiti uspon Kine, pojašnjava Walt.

Možda je nemoguće ponovno uspostaviti unipolarnost

Walt je komentirao kako ne postoji ništa što bi jamčilo uspjeh ovih nastojanja, a čak i ako uspiju, ponovno uspostavljanje unipolarnosti vjerovatno nije moguće.

Ili ćemo završiti u bipolarnom svijetu (SAD i Kina kao dva pola ), ili u neuravnoteženoj verziji multipolarnosti, gdje je SAD na prvom mjestu među skupinom nejednakih velikih sila (Kina, Rusija, Indija, možda Brazil, a možda i ponovno naoružani Japan i Njemačka).

Kakav bi to multipolarni svijet bio?

Teoretičari međunarodnih odnosa podijeljeni su oko ovog pitanja.

Klasični realisti, poput Hansa Morgenthaua, vjerovali su da su multipolarni sistemi manje skloni ratu, jer se države mogu prestrojiti kako bi obuzdale opasne agresore i odvratile rat.

Strukturalni realisti, poput Kennetha Waltza ili Johna Mearsheimera, tvrde suprotno.

Vjerovali su da su bipolarni sistemi stabilniji, jer je smanjen rizik od pogrešne procjene, te da fleksibilnost svojstvena multipolarnom sistemu stvara veću neizvjesnost i čini vjerovatnijim da će revizionistička sila vjerovati da može promijeniti status quo prije nego što se drugi ujedine da je zaustave.

Nakon što se autor osvrnuo na neke od stavova teoretičara u ovoj oblasti, iznio je i lično mišljenje, prema kojem je multipolarnost dobra za SAD, pod uvjetom da prepozna implikacije i na odgovarajući način prilagodi vanjsku politiku.

Prije nego što je iznio mišljenje, Walt je pozvao da se prizna kako unipolarnost nije bila tako sjajna za SAD, a posebno ne za one nesretne zemlje koje su dobile najveću pažnju Amerike u posljednjim desetljećima.

Unipolarno doba uključuje napade 11. septembra 2001. godine te dva skupa i na kraju neuspješna američka rata u Iraku i Afganistanu, neke nepromišljene politike koje su dovele do brojnih propalih država i finansijske krize koja je dovela do dramatične promijene američke unutrašnje politike i pojave sve ambicioznije Kine.

Multipolarnost služi američkim interesima

Braneći stav da multipolarnost ima prednosti kada su u pitanju interesi Amerike, Walt kaže da će multipolarnost ponovo stvoriti svijet u kojem Euroazija sadrži nekoliko velikih sila različite snage.

Te će zemlje vjerovatno jedna drugu posmatrati s oprezom, pogotovo ako su u neposrednoj blizini.

Ova situacija daje SAD-u značajnu fleksibilnost da po potrebi prilagodi svoja savezništva, baš kao što je učinjeno u Drugom svjetskom ratu, prilikom udruživanja sa staljinističkom Rusijom, te kada su popravljali odnose s maoističkom Kinom tokom Hladnog rata.

Sposobnost odabira pravih saveznika, dodao je, bila je tajni sastojak prošlih uspjeha američke vanjske politike SAD-a: njen položaj jedine velike sile na Zapadnoj hemisferi davao joj je “besplatnu sigurnost”, koju nijedna druga velika sila nije imala, i učinio je posebno poželjnim saveznikom kad god bi se pojavio veliki problem.

Walt nastavlja da će u multipolarnom svijetu druge velike sile postupno preuzimati veću odgovornost za vlastitu sigurnost, čime će se smanjiti globalni teret SAD-a.

Indija će jačati svoju vojnu snagu kako njena ekonomija bude rasla, a pacifistički Japan obećao je udvostručiti svoje izdatke za odbranu do 2027. godine.

Pripremite se za multipolarni svijet

Walt pojašnjava da bi, čak i ako multipolarnost ima negativne posljedice po SAD, pokušaj njenog sprečavanja bio skup i vjerojatno uzaludan.

Dakle, umjesto da se upuštaju u besmislene napore da pomaknu sat unatrag, Amerikanci bi se trebali početi pripremati za multipolarnu budućnost.

Također je dodao da bi, u najboljem slučaju, svijet neuravnotežene multipolarnosti potaknuo SAD da se odmakne od instinktivnog oslanjanja na tvrdu moć i prisilu i da stavi veći akcenat na stvarnu diplomatiju.

Zaključio je da će, pod pretpostavkom da SAD ostane prva država među nejednakim u novonastalom multipolarnom poretku, Washington biti u idealnoj poziciji da druge velike sile okrene jedne protiv drugih.

Također bi mogao dopustiti svojim partnerima u Euroaziji da preuzmu veći teret vlastite sigurnosti.