Trinaest najpoznatijih špijunskih gradova i lokacija u svijetu

Piše: Karim Hussein

Na pisti aerodroma u glavnom austrijskom gradu Beču, vedrog julskog dana 2010. godine, dva aviona, ruski i američki, stajali su jedan pored drugog oko sat i po. Automobili su se kretali od jednog aviona do drugog naprijed-nazad kako bi razmijenili špijune. Ruski avion je nakon toga poletio, a potom i američki.

Kasnije se ispostavilo da su Sjedinjene Američke Države (SAD) i Rusija izvršile prvu i najveću razmjenu špijuna od hladnog rata. SAD je predao deset članova ruske špijunske ćelije koji su uhvaćeni kako rade na infiltriranju u Ameriku kao “uspavani agenti”.

Razmjena je uključivala i crvenokosu Annu Chapman ili “Putinovu špijunku”, koja je imala sve odlike uspješnog špijuna, od svoje upečatljive ljepote i inteligencije do sposobnosti da donosi odluke u teškim momentima, ali i mrežu relacija. S druge strane, Rusija je oslobodila četvoricu ruskih zatvorenika optuženih za špijuniranje u korist SAD-a i Zapada.

Razmjena špijuna nije se odvijala u okrilju noći i prisustvu naoružanih osoba u kaputima, što bismo očekivali iz hladnoratovskih epova. Ipak, tog dana je Beč opravdao svoju reputaciju svjetske prijestolnice špijuna, prema onome što je kolumnistica Cindy Otis napisala u članku objavljenom u listu The Daily Beast.

Prema riječima autorice, Beč ima dugu historiju špijunaže. Između Prvog i Drugog svjetskog rata, Beč je postao evropski centar za špijunske aktivnosti. Nacistička Njemačka je u vrijeme vladavine Adolfa Hitlera, ili onoga što je kasnije nazvano kao “Treći Rajh”, prikupila veliki dio svojih obavještajnih podataka o južnoj i istočnoj Evropi u Beču. U vrijeme kada je počeo hladni rat, Beč je bio idealna lokacija za prikupljanje obavještajnih podataka zbog velikog broja izbjeglica koje su tamo živjele, a koje su očajnički željele zaraditi za život, čak i ako je to značilo prodaju informacija stranim obavještajnim službama.

S tom reputacijom, Beč je poslužio kao mjesto radnje špijunskog trilera Orsona Wellesa Treći čovjek iz 1949. godine, koji se smatra jednim od najistaknutijih filmova u historiji kinematografije te jednim od deset najboljih filmova o špijunaži i tajnim agentima.

Još jedan značajan incident u Beču bio je atentat na čečenskog disidenta Umara Israilova usred bijela dana u prijestolnici ljepote i muzike 13. januara 2009. godine.

Nekoliko dana prije smrti Umar Israilov, otac četvero djece, uzalud je tražio policijsku zaštitu nakon što je primijetio da ga jure na ulici. Presuda je skrenula pažnju na ruski ”modus operandi”. Prema izvještaju Austrijskog tužilaštva, naređenja je dao čečenski lider Ramzan Kadirov.

Bivši šef Austrijske tajne službe rekao je jedne prilike za The Telegraph da u Beču radi više od 7.000 špijuna. Dodao je kako je to “lijepo mjesto za špijune da žive tamo i dovode svoje porodice”.

U nastavku je spisak “špijunskih gradova” iz britanskih i američkih medija, kao i internetskih stranica.

Lisabon, Portugal

Portugalski grad Lisabon bio je poznat i kao “grad špijuna” i bio je leglo špijunskih aktivnosti tokom Drugog svjetskog rata (1939-1945), gdje su radili mnogi tajni agenti iz svih zemalja Saveznika (koje su uključivale Britaniju, Francusku, Kinu, a kasnije i SAD i SSSR) i Osovine (koja je uključivala nacističku Njemačku, fašističku Italiju, Japan, Austriju, Rumuniju, Bugarsku i Mađarsku), pod okriljem svog diplomatskog statusa. Govorilo se da je portugalski diktator Antonio Salazar “igrao na obje strane” kako bi zaštitio zemlju od žestoke reakcije u vrijeme rata.

Međutim, Saveznici i Osovina su vodili žestok rat u Lisabonu uz pomoć špijuna, propagande i diplomatskog pritiska na Salazara da njegova zemlja odustane od neutralnosti. Važno je napomenuti da je atmosfera u gradu, u tom periodu, u velikoj mjeri podsjećala na atmosferu iz čuvenog filma ”Casablanca”, o tajnama špijunaže.

Postoje i drugi gradovi koji su legla špijunaže, iako nisu ocijenjeni kao takvi, prema izvještaju novinara Zacha Dorfmana, objavljenom na sajtu The Brush Pass, a ovo su neki od njih, naprimjer:

Nikozija, Kipar

Otok Kipar, koji se nalazi u istočnom Mediteranu, podijeljen je na dvije države, takozvanu Tursku Republiku Sjeverni Kipar, koju podržava Ankara i koja nije međunarodno priznata i međunarodno priznatu grčku Republiku Kipar, koja kontrolira preostali dio zemlje. Nikozija, glavni grad Republike Kipar, podijeljena je nakon turske intervencije 1974. godine, koja je uslijedila nakon državnog udara pod vodstvom Grčke iste godine.

Nestabilna politička situacija na Kipru i njegova strateška lokacija pretvorili su ga u privlačno mjesto za obavještajne aktivnosti u Evropi i na Bliskom istoku. Kipar, ozloglašeno bankarsko utočište i turistička atrakcija je, također, leglo ruskih obavještajnih službi. Mjesto na kojem se Rusi i ruski špijuni lako uklope u gomilu privlači i pripadnike drugih obavještajnih službi.

Kiparska policija je 2019. godine zaplijenila “špijunski kombi” opremljen sofisticiranom opremom za nadzor i ispitala je njegovog izraelskog vlasnika, nakon medijskih izvještaja da je vozilo iznajmljeno za špijuniranje ljudi.

Policijska istraga o ovom slučaju počela je nakon što se kombi prije nekoliko mjeseci pojavio u videopriči američkog magazina Forbes o Izraelcu koji je opisan kao bivši službenik izraelskih obavještajnih službi.

Prema pisanju Forbesa, najmodernija oprema vrijedna devet miliona dolara u kombiju može pratiti elektronske uređaje u radijusu od 500 metara, u stanju je hakirati bilo koji telefonski uređaj i prisluškivati razgovore bez obzira na nivo šifriranja.

Bangkok, Tajland

Tajland, jedina zemlja u jugoistočnoj Aziji koja nije bila kolonizirana, slična je Švicarskoj u ovoj regiji. Bangkok je njen glavni i najveći grad, a nalazi se na rijeci Chao Phraya u centralnom Tajlandu. Glavna je luka u zemlji i njen najveći trgovački i kulturni centar, čija se površina procjenjuje na 1.565 kvadratnih kilometara. Grad je u 19. vijeku bio poznat kao ”Venecija Istoka” zbog brojnih vodenih kanala.

Bangkok je mjesto gdje se obavještajni agenti iz Kine, Sjedinjenih Američkih Država, Irana, Rusije i mnogih drugih zemalja osjećaju slobodno da djeluju, a njegova relativna blizina Kini predstavlja veliku prednost za Sjedinjene Američke Države i druge zapadne službe.

Iako je još početkom 1984. klasificiran kao “glavni špijunski centar”, Bangkok je, ipak, proletio ispod radara kao ”otvoreno igralište” za špijune. Kretanje ljudi u Bangkoku i iz njega postalo je toliko važno za špijunske službe da je kineska obavještajna služba uspješno hakirala biometrijske podatke s tamošnjeg aerodroma.

Džibuti

Džibuti, mala zemlja sa gotovo milion stanovnika, našao se, zbog svog strateškog položaja i stabilnosti, u fokusu velikih zemalja svijeta, imajući u vidu prisustvo vojnih baza velikih sila, kao i ambicije drugih da izgrade svoje baze u toj zemlji.

Džibuti se nalazi na Rogu Afrike, a prostire se uz Crveno more i Adenski zaljev. Moreuz Bab al-Mandab, koji odvaja Džibuti od Jemena – a time i Afriku od Male Azije – širok je samo 30 kilometara. To je i glavna ruta za transport nafte i vitalna tačka za brodove koji prolaze kroz Suecki kanal.

Međutim, Džibuti je u posljednje vrijeme postao glavno bojno polje u američko-kineskom špijunskom sukobu. Kina je 2017. tamo otvorila svoju prvu prekomorsku vojnu bazu, sa gotovo 10.000 kineskih vojnika stacioniranih izvan glavnog grada. Ova baza poboljšava sposobnosti Kine u pružanju podrške patrolama koje provode kineski brodovi u vodama kod jemenske i somalijske obale kako bi obavljali svoje humanitarne misije u toj regiji.

S druge strane, u blizini međunarodnog aerodroma u gradu Džibutiju nalazi se Camp Lemonnier, glavna prekomorska bazu za Afričku komandu američke vojske (AFRICOM) i jedina stalna baza SAD-a na kontinentu. Služi kao glavna polazna tačka za misije specijalnih operacija u regiji, kao i za razne operacije bespilotnih letjelica. Centralna obavještajna agencija (CIA) je 2018. godine kupila i dostavila zloglasni špijunski softver Pegasus obavještajnim službama Džibutija, navodi The New York Times.

S obzirom na to da je Džibuti bivša francuska kolonija, Pariz, također, ima široku vojnu i obavještajnu mrežu u zemlji, a tamo su raspoređene i trupe iz Japana, Španije i Italije.

Mexico City – Meksiko

Glavni grad Meksika nudi špijunsku prednost u odnosu na sve ostale: blizinu Sjedinjenih Američkih Država. Iako je Kanada opuštenije kontraobavještajno okruženje od svog južnog susjeda, zbog čega je privlačna i za strane špijune koji žele da se sastanu u blizini, ali ne unutar SAD-a, Kanadska sigurnosno-obavještajna služba (CSIS) veoma profesionalno i vrlo blisko sarađuje sa svojim američkim kolegama.

Međutim, Meksiko pruža neutralnije okruženje za strane špijune. To ne znači da meksički službenici sigurnosti nisu upoznati s onim što se dešava u njihovoj zemlji. Kasnih 1970-ih, meksički zvaničnici uhapsili su Amerikanca Andrewa Daultona Leea jer je bacio poruku preko ograde Sovjetske ambasade u glavnom gradu Meksika. Kod njega je pronađen strogo povjerljiv film. Lee i njegov prijatelj, američki špijun Christopher Boyce, prodavali su povjerljive informacije Sovjetima. U vrijeme hapšenja u Meksiku, Lee je pokušavao ponovno uspostaviti kontakt s agentima KGB-a. Tokom ispitivanja, Lee je vraćen u SAD, gdje je osuđen za špijunažu i na doživotnu zatvorski kaznu.

Američki zvaničnici znaju da ruski, kineski, iranski i kubanski agenti koriste Meksiko u operativne svrhe. Neki su čak pokušali da pređu kopnom iz Meksika u SAD, kaže bivši zvaničnik američke nacionalne sigurnosti. “Bilo je nekoliko zavjera koje su osujećene ili spriječene” a planirali su ih izvesti strani špijuni koji su pokušavali doputovati iz Meksika u SAD, rekao je bivši zvaničnik.

Tokom svog obraćanja Komitetu Američkog senata za oružane snage general Glen VanHerck, šef Sjevernoameričke komande za zračnu odbranu, potvrdio je da Rusija ima najviše raspoređenih obavještajnih agenata u Meksiku u odnosu na bilo koju drugu zemlju na svijetu.

Dubai, Ujedinjeni Arapski Emirati

Od svih gradova na ovoj listi, Dubai bi mogao predstavljati najmanje iznenađenje. To je omiljeno mjesto svjetskih bogataša, a također vrvi od špijuna s cijelog Bliskog istoka i šire.

S vremena na vrijeme, obavještajne aktivnosti se pretvaraju u ubistva, kao što se dogodilo 2010. godine, kada je grupa Mossadovih agenata, koji su putovali s falsificiranim pasošima iz različitih zemalja, ubila vođu Islamskog pokreta otpora (Hamas) Mahmouda al-Mabhouha u jednom luksuznom hotelu.

Međutim, često se obavještajne operacije izvode u tajnosti, a Dubai služi kao glavno skriveno bojno polje u američko-iranskom sukobu. Prema mišljenju jednog bivšeg službenika Američke obavještajne službe, u američkoj obavještajnoj zajednici postoji jedna šala da je mjesto koje se najviše nadzire na svijetu linija za obradu američkih viza u Dubaiju za iranske državljane.

Uporedo s kineskom digitalnom krađom ključnih podataka sa aerodroma u Bangkoku, američki obavještajci hakirali su biometrijske informacije sa aerodroma u Dubaiju (kao i Abu Dabija) kako bi pratili kretanje ljudi kroz njih, navodi web-stranica The Brush Pass koja istražuje mračni svijet špijunaže.

Kada je riječ o najvažnijim lokacijama koje se dovode u vezu sa špijunažom širom svijeta, to su, prema pisanju britanskog lista Telegraph, sljedeće:

Most Glienicker, Berlin

Most Glienicker preko rijeke Havel, na granici između Zapadnog Berlina i Potsdama, danas izgleda kao nevažno mjesto. Međutim, izgled može zavarati jer je ovaj most, jedan od najpoznatijih njemačkih, poznat i kao “Most špijuna”, prema izvještaju koji je objavio The Timeless Travelers.

Most, koji se nalazi u krajnjem zapadnom predgrađu Berlina, još ima blijedu liniju preko svoje sredine, a označava granicu između Istočnog i Zapadnog Berlina tokom hladnog rata. Preko ove linije, svijet je prije otprilike 61 godinu pratio razmjenu zarobljenika između američke i sovjetske strane, što se poklopilo s incidentom obaranja američkog izviđačkog aviona U-2 iznad sovjetskih teritorija.

Tokom razmjene, koja se dogodila 10. februara 1962. godine, Amerikancima je vraćen pilot američkog špijunskog aviona Francis Gary Powers, koji je zamijenjen za Williama Augusta Fishera, poznatog i kao Rudolf Ivanovich Abel, jednog od najopasnijih sovjetskih špijuna. Zahvaljujući tome, špijun Fisher se vratio na slobodu i izbjegao 30 godina zatvora. S druge strane, Amerikanci su vratili pilota Francisa Garyja Powersa kojeg su pojedini nazivali slabim čovjekom jer je dopustio da padne u ruke Sovjeta umjesto da izvrši samoubistvo.

Ovaj proces razmjene zatvorenika prikazan je u američkom filmu ”Most špijuna” reditelja Stivena Spilberga, u kojem glavne uloge tumače Tom Hanks i Mark Rylance. Most je korišten za razmjenu brojnih špijuna koji su zarobljeni u sukobima tokom hladnog rata.

Hotel Athenee Palace, Bukurešt

Historijski hotel Athenee Palace u Bukureštu, u Rumuniji, poznat je kao špijunska jazbina tokom Drugog svjetskog rata i hladnog rata. Izgrađen 1914. godine, u vrijeme Prvog svjetskog rata, a renoviran 1937. godine, prije Drugog svjetskog rata. Rumunske vlasti koristile su hotel za praćenje britanskih špijuna i njemačke tajne policije Gestapoa uoči Drugog svjetskog rata. Nakon što je nacionaliziran 1948. godine, nova komunistička vlast je prisluškivala svaku sobu, svaki telefon i popunjavala je hotel doušnicima. Grupa Hilton kupila je ovaj hotel 1994. godine.

Leeuwarden, Nizozemska

Nizozemski grad Leeuwarden odaje počast svojoj vjerovatno najpoznatijoj građanki, plesačici i njemačkoj špijunki Mata Hari sa statuom u centru.

Može se reći da je “Mata Hari” najpoznatija špijunka u dvadesetom vijeku. Bila je poznata plesačica, a francuski sud ju je osudio na smrt 25. jula 1917. godine pod optužbom da je špijunirala za Njemačku tokom Prvog svjetskog rata. Pogubljena je strijeljanjem 15. oktobra iste godine.

Mata Hari je koristila vrlo kompleksan stil šifriranja za dopisivanje s njemačkim agentima izvan Francuske, koji je bilo teško dešifrirati i riješiti. Ljudi iz osiguranja su se pobunili u jednom trenutku i između njih je izbio spor i neslaganje.

Pojedini su smatrali da je potrebno uhapsiti Mata Hari prije nego što Nijemcima prenese opasne tajne koje bi mogle dovesti do poraza Francuske, dok su drugi vjerovali da bi njeno hapšenje bez dokaza upozorilo špijunku na njihove sumnje te kako ne bi bilo dovoljno dokaza za njenu osudu. Mata Hari je zaista uhapšena 1916. i suđeno joj je pod optužbom za špijunažu. Priča se tu ne završava. Mata Hari je odlučno negirala optužbu i odbacila je. Žestoko se branila, naglašavajući svoju lojalnost Francuskoj i spremnost da radi za tu državu. Umjesto da se suđenje završi osudom Mata Hari po optužbi za špijunažu, završilo je dogovorom između nje i Francuza da radi za njih i pribavlja im bilo kakve povjerljive informacije, imajući u vidu njene jake veze s nizom osoba iz njemačkog vojnog i političkog miljea.

Francuzi pristaju na to i šalju Mata Hari u tajnu misiju u Belgiju. Tamo se sastala s nekim francuskim tajnim agentima i pružila im je brojne korisne usluge. Mata Hari je zaista prenijela brojne njemačke tajne Francuzima, zbog čega su Nijemci žestoko uzvratili svojoj bivšoj agentici.

Priča je okončana kada su joj Nijemci poslali šifrirane poruke, koristeći pri tom šifre za koje je njemačka obavještajna služba znala da su ih Francuzi već razbili. Francuzi su ponovno uhapsili Mata Hari pod optužbom za špijunažu, a ovog puta su imali i poruke kao dokaz. Suđeno joj je u Parizu, no ovoga puta nije uspjela uvjeriti Francuze u svoju nevinost. Mata Hari je osuđena na smrt, a kazna je izvršena strijeljanjem.

Teufelsberg, Berlin

Vještačko brdo Teufelsberg ili Vražje brdo, kako je još poznato, u njemačkom gradu Berlinu izgrađeno je od ruševina uništenog grada nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Ovo brdo je izabrano kao idealno uzvišenje i lokacija za Amerikance da prisluškuju radiokomunikacije Rusa u Istočnom Berlinu i dalje. Nakon što su Amerikanci tamo postavili stanicu za prisluškivanje, lokalni vojnici su to područje znali kao brdo Teufelsberg.

Le Meurice – Pariz

Restoran Le Meurice u Parizu bio je mjesto gdje je Felix Bloch iz američkog State Departmenta upoznao agenta KGB-a Reina Gikmana 1989. Francuski kontraobavještajci fotografirali su Blocha kako dolazi s crnom aktovkom i odlazi bez nje, a Gikmana kako dolazi praznih ruku, a odlazi s crnom aktovkom. Američki Federalni istražni biro (FBI) nije mogao ništa dokazati o Blochu jer je strastveni kolekcionar poštanskih markica tvrdio da se u aktovci nalazila samo kolekcija poštanskih markica.

Most Waterloo, London

Na mostu Waterloo na rijeci Temzi u britanskoj prijestolnici Londonu izveden je atentat na opozicijskog bugarskog pisca i novinara Georgija Markova 1978. godine. Dok je išao preko mosta prema autobuskoj stanici kako bi se autobusom prevezao do svog radnog mjesta na BBC-u, Markov je osjetio oštar bol u desnoj butini. Osvrnuo se i ugledao muškarca, za kojeg se vjeruje da je pripadnik bugarske tajne policije, kako podiže kišobran sa zemlje, a zatim trči preko ulice na suprotni trotoar, ulazi u taksi i odlazi.

7 September 1978. Bulgarian dissident, Georgi Markov (aged 49), was hit in the leg walking on Waterloo Bridge, London by a pellet containing the poison ricin. It was fired from an umbrella wielded by someone associated with the Bulgarian Secret Service. He died 4 days later. pic.twitter.com/gZRjdwQP7E

— Prof. Frank McDonough (@FXMC1957) September 7, 2022

Kada je Markov stigao na svoje radno mjesto, uočio je malu crvenu tačku na butini, a bol se sve više širio. Prepričao je svojim kolegama na poslu šta mu s desilo. Uvečer je imao visoku tjelesnu temperaturu, nakon čega je prebačen u bolnicu St. James u Londonu, gdje je preminuo četiri dana kasnije.

Markov je imao 49 godina, a istraga je pokazala da je pogođen kuglicom koja je sadržavala otrov ricin. Ispaljena je iz kišobrana koji je držala osoba povezana s bugarskom tajnom službom, a vjeruje se da je operacija izvršena uz pomoć ruske obavještajne službe KGB. Zločin je postao poznat kao ”bugarski kišobran”. Georgi Markov je bio protivnik tadašnjeg bugarskog predsjednika Todora Živkova i oštro je i žestoko kritizirao komunizam.