FP: Zašto Kina nije supersila?

Rastuća moć Kine najutjecajniji je pokretač geopolitičkih promjena danas. Bez obzira na rat Rusije u Ukrajini, SAD je jasno identificirao Kinu kao svoj izazov broj jedan, piše portal Foreign Policy.

U junu 2022, prvi put ikada, NATO je uključio Kinu u svoj Strateški koncept, signalizirajući radikalnu promjenu u perspektivi sigurnosti Alijanse.

No, koliko je Kina zapravo moćna?

Mjerenja i poređenja moći među nacijama i kroz vrijeme u najboljem slučaju je nepreciznan poduhvat. Uprkos tome, možemo dobiti vrijedne informacije o trenutnoj poziciji moći Kine ako je poredimo sa savremenim SAD-om i SSSR-om iz doba Hladnog rata – i razmotrimo tri važna koncepta: polaritet, hegemoniju i izvornu definiciju supersile.

Takvo poređenje otkriva da je SAD stub, regionalni hegemon i supersila. Sovjetski Savez je bio stub i supersila – ali nije imao regionalnu hegemoniju. I, iako je Kina stub u sadašnjem bipolarnom američko-kineskom sistemu, ona nije ni regionalni hegemon ni supersila. Iako se ove kategorizacije mogu čitati kao apstraktne nijanse u naučnoj raspravi, one zapravo imaju velike i konkretne implikacije za strategiju i politiku u 21. stoljeću.

Jasna bipolarna struktura moći

Polaritet je jednostavno broj velikih sila u međunarodnom sistemu. Najčešća metoda za određivanje koje se ovlasti smatraju velikim je posmatranje ključnih pokazatelja: stanovništva, teritorijalne veličine, bogatstva resursima, ekonomske sposobnosti, vojne snage, političke stabilnosti i političke kompetencije.

Koristeći ovih sedam pokazatelja, možemo vidjeti da međunarodni sistem sada ima jasnu bipolarnu strukturu moći, sa Kinom i SAD-om kao dva stuba – slično američko-sovjetskom rivalstvu tokom Hladnog rata.

Što se tiče ekonomske moći, sadašnji je sistem zapravo još savršenije bipolaran nego tokom Hladnog rata, s ekonomskim bogatstvom Kine gotovo jednakim onom od SAD-a. Sovjetska ekonomija, s druge strane, nikada nije dostizala 50 posto američke ekonomnije. S obzirom na vojnu moć, međutim, trenutni međunarodni sistem nije onakav kakav je bio tokom Hladnog rata, s većim jazom u vojnoj moći između Washingtona i Pekinga sada, nego Washingtona i Moskve tada. Glavni razlog za veći jaz je taj što Kina troši manji udio svog BDP-a na odbranu nego što je to činio SSSR tokom Hladnog rata.

Za razliku od polariteta, koji proizlazi iz moći i veličine, koncepti hegemonije i supersile su geopolitički koncepti koji nam pružaju dodatne informacije o dometu i granicama kineskog uticaja.

“Supersila” je kao koncept osmislio američki stručnjak za međunarodne odnose William T. R. Fox u svojoj knjizi The Superpowers, objavljenoj 1944. Budući da su SAD i Kina dvije dominantne države u bipolarnoj strukturi moći, uobičajeno je odnositi se na obje zemlje kao velesile. Ako se ide prema Foxovoj izvornoj definiciji, Kina nije supersila.

Fox je podijelio velike sile u dvije kategorije: supersile i regionalne sile. Prema Foxu, supersile imaju globalni utjecaj i sposobnost da ubace svoje oružane snage na bilo koje veće ratište koje diktira strategija. Regionalne sile, s druge strane, mogu uživati formalni i ceremonijalni prestiž statusa velike sile, ali njihov je utjecaj velik samo u jednom poprištu sukoba moći. Fox je naglasio da samo sila s ogromnim teritorijalnim rasponom može biti sila u više od jednog dijela svijeta. Godine 1944. Fox je još uvijek definirao Britaniju kao supersilu zbog njenog Commonwealtha i carstva— i njene sposobnosti da projicira moć na svim glavnim svjetskim pozornicama, uključujući i veliki broj kolonijalnih trupa. Ipak, nakon Drugog svjetskog rata ubrzo je postalo očito da Britanija više nije supersila.

SAD supersila, Kina regionalna sila

SAD je nesumnjivo supersila, sa svjetskom mrežom savezničkih sporazuma i prekomorskih baza koje im omogućuju brzo raspoređivanje i premještanje snaga između različitih ratišta. I SSSR je bio velesila. Iako Moskva nikada nije uspjela uspostaviti svjetsku mrežu vojnih baza na sličnom nivou kao Washington, njen položaj u srcu Euroazije omogućio joj je uticaj na strateškim pozornicama u Evropi, na Bliskom istoku, Južnoj Aziji i Istočnoj Aziji. Pred kraj Hladnog rata, SSSR je također imao mornaricu s globalnim dometom.

Kina je, međutim, samo regionalna sila, stoji u tekstu FP-a. Posjeduje globalnu ekonomsku moć i utjecaj, ali geografski domet njene vojske uglavnom je ograničen na azijsko i indo-pacifičko područje. Sa svog položaja u istočnoj Aziji, Kina ima ograničeniji geografski domet na euroazijskom kontinentu nego što je to imao SSSR iz doba Hladnog rata – i manji pristup otvorenom moru od SAD-a ili SSSR-a. Privilegovani geografski položaj SAD-a daje mu direktan i neometan pristup Atlantskom, Tihom i Arktičkom okeanu. Iako je pristup SSSR-a otvorenom moru bio ograničeniji od američkog, ipak je imao direktan pristup sa svog kopna Tihom i Arktičkom okeanu, kao i gotovo, ali ne baš, direkan pristup Atlantskom okeanu.

Kina graniči samo s Tihim okeanom – i uglavnom je okružena velikim otočkim lancima koje ne kontroliše.

Naravno, kineske nuklearne, svemirske i kibernetičke sposobnosti imaju svjetski domet. Kina modernizira i širi svoje nuklearne snage, kao i platforme za nuklearno oružje. Štaviše, sa gotovo 600 satelita u orbiti — od kojih su 229 sateliti za obavještavanje, nadzor i izviđanje — Kina ima drugu najveću svjetsku flotu satelita nakon SAD-a. Kineske cyber sposobnosti mogu izazvati pustoš u svakom kutku svijeta. A ovih dana, balone bi možda također trebalo dodati slici, kao moćnu sposobnost s globalnim dometom.

Uprkos tome, geografski domet ovih tehnologija nije dovoljan da snažno utiče na strateške regije van Azije. Čak i u doba osvajanja svemira i cyber ratovanja, prisilna diplomatija je učinkovitija kada se trupe mogu fizički rasporediti na granici ili uz obalu. Pomorska diplomatija još uvijek zahtijeva ratne brodove, a avioni još uvijek trebaju aerodrome za djelovanje u udaljenim regijama. Drugim riječima, geografski položaj čini Kinu još zavisnijom od SAD-a i bivšeg SSSR-a kada je riječ o prekomorskim bazama i voljnim saveznicima, kako bi mogla premjestiti svoje oružane snage van matične regije. Kina nema gotovo ništa od toga.

Nedostatak savezništava i baza

Kina trenutno ima samo jednu bazu u inostranstvu – pomorsku bazu u Džibutiju sa 400 kineskih marinaca. Dok američka mornarica svakodnevno plovi svjetskim okeanima, kineska samo povremeno provodi misije pomorske diplomatije van Indo-Pacifika. To bi se moglo promijeniti, naravno, s kineskom mornaricom koja sada dodaje nosače aviona i druga plovila svojoj brzo rastućoj floti. Kina navodno želi dodati više prekomorskih baza u Tihom okeanu i u Africi. Međutim, projekt da se Kina pretvori u pravu supersilu sa svjetskim vojnim dometom, još je na dugom štapu. Štaviše, SAD jača u susjedstvu Kine, što komplikuje takav scenario – a tu se pojavljuje i treći koncept, regionalna hegemonija.

Regionalna hegemonija je dominacija jedne države nad drugim državama u geografskoj regiji, u smislu vojne i ekonomske moći. SAD je regionalni hegemon na zapadnoj hemisferi jer nijedna druga država u toj regiji nije u poziciji osporiti njegovu dominaciju. Dominacija u matičnoj regiji omogućuje SAD-u da posveti više resursa drugim geografskim regijama umjesto što mora osigurati vlastitu. Nasuprot tome, SSSR nikada nije bio regionalni hegemon, a to nije ni Kina danas.

Glavna svrha balansiranja velikih sila uvijek je bila da se država suprotstavi usponu hegemona koji može ugroziti njezin opstanak. Od ranog 19. stoljeća, SAD se neprestano bavio sprečavanjem uspona evropskih i istočnoazijskih hegemona koji bi razmatrali širenje na zapadnu hemisferu. Kako bi spriječio sovjetsku hegemoniju u Euroaziji tokom Hladnog rata, SAD je obuzdavao sovjetske interese i uticaj širom euroazijskog ruba, uključujući Evropu, Bliski istok, te južnu i istočnu Aziju. Ova politika ne samo da je spriječila sovjetsku hegemoniju u svojoj regiji, već je i ograničila Sovjetima manevarski prostor.

Kina se sada suočava sa sličnom situacijom. Kako bi spriječio kinesku hegemoniju u istočnoj Aziji, SAD će vjerovatno zadržati jaku poziciju u regiji. Štaviše, baš kao što su se zemlje na rubu Euroazije plašile sovjetske dominacije i pozdravljale napore SAD-a za balansiranjem tokom Hladnog rata, indo-pacifičke države sada jačaju svoju sigurnosnu saradnju sa Washingtonom. Australija, Indija i Japan sarađuju sa SAD-om u kvadrilateralnom sigurnosnom dijalogu, dok su Australija, Japan, Novi Zeland i Južna Koreja pojačale kontakte sa NATO-om.

Rivalstvo sa SAD-om ograničeno na Indo-Pacifik

Svaki od ova tri koncepta – polaritet, supersila i regionalna hegemonija – pruža uvid u jedinstvene i važne karakteristike Kine i međunarodnog sistema. Gledajući zajedno, oni daju bitno sveobuhvatniju sliku trenutnog položaja moći Kine. Iz ovoga možemo izvući tri glavna zaključka, poručuje Foreign Policy.

Prvo, uprkos impresivnom usponu Kine i posljedičnim promjenama u međunarodnom sistemu i globalnoj ravnoteži snaga, Kina još nije supersila. Uveliko ostaje regionalna sila. Drugo, SAD i njegovi saveznici nastojat će spriječiti Kinu da stekne regionalnu hegemoniju. Treće, ako Kina odluči da nije zadovoljna time što je regionalna sila i da želi postati supersila u pravom smislu riječi, morat će preskočiti geopolitička ograničenja svoje matične regije.

Geopolitički položaj Kine, uključujući nedostatak statusa prave supersile, ima dvije glavne strateške implikacije. Prvo, u kratkoročnoj do srednjoročnoj perspektivi, rivalstvo SAD-a i Kine bit će regionalno – ograničeno na Aziju i Indo-Pacifik – i pretežno pomorsko takmičenje. Ograničenje američko-kineskog rivalstva na te pozornice bit će izazov za transatlantske odnose, a njegov pomorski element ukazuje na dinamično i potencijalno nestabilno rivalstvo. Druga i dugoročnija strateška implikacija tiče se bilo kakvih pokušaja Kine da preskoči geopolitička ograničenja svoje matične regije. Način na koji Kina to radi i napori SAD-a da to spriječe definirat će njihovo suparništvo.