Mogu li tražitelji azila u Evropi preživjeti krizu troškova života?

Krajem 2021. vlade diljem Evrope jedva da su ublažile svoja ograničenja vezana uz COVID-19 kada je kontinent zahvatio novi problem: kriza troškova života uzrokovana skokom cijena i niskim rastom plata tokom prošlog desetljeća.

Od 2022. rat u Ukrajini bacio je globalne lance snabdijevanjau daljnji nered, što je dovelo do naglog porasta inflacije. U januaru ove godine potrošačke cijene u Velikoj Britaniji porasle su za 10,1 posto, a u cijeloj eurozoni za 8,5 posto.

Kriza ne pokazuje znakove popuštanja. Međutim, iako postoji obilje podataka o tome kako su spiralni troškovi preplavili domaćinstva s niskim prihodima diljem Evrope, razmjer i priroda njihovog utjecaja na tražitelje azila i osobe bez dokumenata, koje su već žrtve sistemskih nejednakosti, ostaju relativno nejasni.

Samo u Evropskoj uniji ima više od dva miliona tražitelja azila, od kojih su mnogi krenuli na teška putovanja kako bi pobjegli od sukoba i progona iz zemalja poput Sirije, Iraka i Afganistana. Često nemaju pristup glavnim finansijskim uslugama i suočavaju se s ozbiljnim pravnim i praktičnim preprekama učestvuju u ekonomiji dok čekaju odluke o svom izbjegličkom statusu.

A u Ujedinjenom Kraljevstvu, stručnjaci su upozorili da bi zakonodavstvo kojim se zaustavlja ulazak ljudi koji dolaze u zemlju neregularnim kanalima i zabranjuje im se da se ikada više vrate moglo izložiti očajne tražitelje azila još većem ekonomskom i društvenom iskorištavanju.

Dakle, koliko teško tražitelji azila i ljudi bez dokumenata pate od krize troškova života? Jesu li neke grupe posebno ranjive? I šta se može učiniti da im se pomogne?

Siromaštvo zbog nedostatka hrane i radna eksploatacija teže pogađaju tražitelje azila nego druge građane, kazali su istraživači i članovi grupa podrške Al Jazeeri. Žene, posebno majke, otkrile su da njihove potrebe opadaju zbog nedostatka sredstava. Ali ti se problemi mogu ublažiti kroz niz strategija usmjerenih na socioekonomsku integraciju, a primjeri nade već postoje.

Rad? Oprosti. Povlastice? Oprosti

U Ujedinjenom Kraljevstvu tražiteljima azila općenito se zabranjuje rad dok ne steknu status izbjeglice. Ako ne dobiju početnu odluku o svojim zahtjevima za azil u roku od dvanaest mjeseci, mogu se prijaviti za poslove samo na popisu koji odredi Ministarstvo unutarnjih poslova kao nedovoljne u Britaniji, uključujući medicinske sestre, socijalne radnike i inženjere. Iako Ministarstvo unutarnjih poslova kaže da se zahtjevi za azil obično obrađuju za šest mjeseci, dobrotvorna organizacija Refugee Council objavila je izvještaj 2021. godine koji pokazuje da će prosječno vrijeme čekanja čak i na početnu odluku vjerovatno biti jedna do tri godine, a neki čekaju i do pet godina. Zastupničke grupe procjenjuju da se vrijeme čekanja od tada nije smanjilo.

Tražiteljima azila koji prijave da su siromašni osiguran je smještaj, ali ne mogu birati gdje će živjeti. Imaju pravo na sedmični džeparac od 45 funti (54 dolara) za kupnju osnovnih potrepština. To je iznos koji iznosi 2.340 funti (2.808 USD) godišnje. To je manje od desetine od 25.500 funti (30.000 USD) koje Fondacija Joseph Rowntree, dobrotvorna organizacija za smanjenje siromaštva, preporučuje kao nužne za minimalni prihvatljivi godišnji životni standard, iako ovaj iznos uključuje smještaj, koji siromašni tražitelji azila ne moraju platiti.

Ono što je još gore, rekli su stručnjaci za Al Jazeeru, je da tražitelji azila obično dugo čekaju da dobiju ovu naknadu. Mnogi čekaju i do godinu dana.

Isto tako, podaci iz baze podataka o azilu pokazuju da većina od 23 evropske zemlje koje pokriva, od Austrije do Turske, tražiteljima azila ne nudi ništa više od malih naknada uz osnovno stanovanje i hranu. Često su te stipendije samo djelić beneficija koje bi stanovnici i građani dobili.

Na primjer, u Švedskoj, jednoj od najbogatijih zemalja u Evropi, porodica tražitelja azila s dvoje odraslih i četvero djece dobila bi 804,69 eura (859,05 dolara) naknade, u usporedbi s 2.286 eura (2.440,43 dolara) koliko “nastanjena” porodica prima u vidu socijalne pomoći. Slično u Holandiji, tražitelji azila dobivaju 30 posto socijalne pomoći za holandske državljane.

Siromaštvu među tražiteljima azila doprinose neadekvatni životni uslovi u siromašnim područjima i pogoršanje mentalnog zdravlja zbog neizvjesnosti oko njihovog imigrantskog statusa.

Procijenjenih 681.200 nedokumentiranih državljana izvan EU-a koji žive u bloku izloženi su još većoj nesigurnosti nego tražitelji azila jer nemaju pristup beneficijama. Među najtežim posljedicama ove krize je epidemija nestašice hrane.

Onesvijestiti se od gladi

Apostolos Veizis, izvršni direktor INTERSOS-a, neprofitne humanitarne organizacije sa sjedištem u Atini, rekao je da su se izvještaji o raširenoj gladi pojavili iz visoko osiguranih objekata nalik zatvorima u kojima su smješteni tražitelji azila i izbjeglice u kopnenoj Grčkoj i na otocima Lesvos, Samos, Kos, Leros i Hios.

INTERSOS je mapirao neke od najsiromašnijih zajednica tražitelja azila u Grčkoj i pokrenuo hitan program hrane od decembra 2021. Članovi mnogih od tih zajednica otišli su u Atinu u nadi da će ih boravak u glavnom gradu približiti pomoći nakon što su izgubili bilo kakav oblik smještaja ili podrške u hrani.

“Govorimo o 60 posto ljudi u ovim kampovima kada je naš projekt započeo – muškarci, žene i djeca – bez pristupa hrani koji si ne mogu priuštiti kupnju osnovnih stvari”, rekao je Veizis. Nevladina organizacija također je primijetila zabrinjavajući trend žena koje su prisiljene na prostituciju kako bi prehranile svoje porodice. Od 500 izbjeglica koje podržava, više od polovice su djeca. Mnogi od njih su se onesvijestili u školi od gladi.

Özlem Ögtem-Young, koja je voditeljica istraživanja o siromaštvu, nesigurnosti, štednji i dugu na Univerzitetu u Birminghamu u Ujedinjenom Kraljevstvu, rekla je da dobrotvorne organizacije koje su i same teško pogođene pandemijom i krizom troškova života imaju poteškoća s podrškom sve većem broju tražitelja azila kojima je potrebna hrana i odjeća.

“Postoje izvještaji o ispadima u centrima za besplatnu hranu kada su ljudi odbijeni, što uzrokuje bijes, očaj i tugu”, rekla je za Al Jazeeru. Mnoge dobrotvorne organizacije koje su svjedočile rezovima u finansiranju i resursima bile su prisiljene staviti svoje usluge na čekanje, rekla je Ögtem-Young.

Rekla je da su njezini razgovori s organizatorima zajednice otkrili sve veću zabrinutost zbog toga što tražitelji azila gube sigurne prostore u kojima mogu pronaći podršku i družiti se, tražiti prilike za učenje i steći osjećaj pripadnosti.

Posluživanje i iskorištavanje

Rastuće cijene vjerovatno će natjerati očajne izbjeglice u ropstvo ili trgovinu ljudima. U Ujedinjenom Kraljevstvu, nakon što tražitelji azila dobiju status izbjeglice, postoji razdoblje od 28 dana prije nego što njihova podrška prestane. Izvještaj britanskog Crvenog križa i Agencije UN-a za izbjeglice u augustu otkrio je da su uzaludni pokušaji da se osigura posao kako bi se platili računi doveli tražitelje azila i izbjeglice u kućno ropstvo, radnu eksploataciju i prisilni kriminal.

Veizis je rekao da je vidio sve veći broj izbjeglica izvan Ujedinjenog Kraljevstva koji su prisiljeni na izrabljivačke radne uslove nakon što im se ukloni mjesečna novčana pomoć kao tražitelji azila.

“U stvarnosti ne postoji strategija integracije za rad s izbjeglicama”, rekao je. “Mjesec dana nakon što tražitelji azila dobiju status izbjeglice, više ne dobivaju utočište niti podršku. Ali samo zato što ste sada izbjeglica, to ne znači da govorite jezik ili da imate posao.”

U Evropi je još gore onima koji nemaju dokumente.

“Prisiljeni su prihvatiti prolazni rad u sektorima kao što su poljoprivreda, kućanski poslovi, građevinarstvo i ugostiteljstvo, bez garancija da će uopće biti plaćeni”, rekla je Michele LeVoy, direktorica Platforme za međunarodnu saradnju o nedokumentiranim migrantima iz Brisela krovna organizacija od 164 grupe u 31 evropskoj zemlji.

Zapravo, njihov status bez dokumenata često služi kao “moneta za pregovaranje za poslodavce, koji bi mogli zaprijetiti da će ih prijaviti vlastima ako ne obave istu količinu posla ili čak više”, rekao je LeVoy za Al Jazeeru.

Žene su ranjivije

Dok žene i djevojke čine oko 30 posto zahtjeva za azil u Evropi, vjerovatnije je da su one prije i tokom migracijskog putovanja prije i tokom migracijskog putovanja bile izložene rodno zasnovanom nasilju ili silovanju nego muškarci. Kao takvi, oni imaju specifične zdravstvene potrebe koje je sada teže ispuniti zbog sve većih troškova.

Naprimjer, britanska dobrotvorna organizacija Maternity Action objavila je da je 2021. njena specijalizirana linija za podršku pomogla 407 trudnih tražiteljica azila i izbjeglica u Ujedinjenom Kraljevstvu kojima je pogreškom naplaćena zdravstvena pomoć s naknadama počevši od oko 7.000 funti (8.415 USD). Tražitelji azila i izbjeglice zakonski su oslobođeni plaćanja zdravstvenih naknada koje strancima naplaćuje Nacionalna zdravstvena služba (NHS).

Pip McKnight, bivša babica u zajednici specijalizirana za zdravlje majki imigranata i saradnica u nastavi na Univerzitetu Coventry, sugerirala je da trudne tražiteljice azila možda neće znati kako se snalaziti u sistemu zdravstvene pomoći kada stignu.

“To bi moglo biti zbog poteškoća s jezikom ili jednostavno zabrinutosti zbog zdravstvenog sistema koji izgleda sasvim drugačije od onog u njihovim matičnim zemljama”, rekla je. “NHS ne razumije uvijek potrebe tih žena ili da im ne treba naplatiti.”

Tražitelji azila u Ujedinjenom Kraljevstvu isključeni su iz državnog programa Healthy Start, koji nudi bonove za voće i povrće i mlijeko za trudnice s niskim primanjima. To znači da na kraju moraju “potrošiti ono malo džeparca što imaju na ove stvari, a to očito čini veliku štetu”, rekla je McKnight.

Tražiteljice azila i žene izbjeglice također su prisiljene na teške žrtve samo kako bi održale svoje porodice, kaže Sarah Taal, direktorica podrške i politike u Projektu žena Baobab, lokalnoj grupi podrške u Birminghamu.

“One s već postojećim zdravstvenim problemima osjećaju se posramljeno od strane doktora, jer kupuju prerađenu hranu umjesto svježe, koju sebi jednostavno ne mogu priuštiti”, rekla je. “Majke se također bore da pripreme hranjive obroke ili kupe odjeću za svoju djecu koja rastu.”

“Također smo čuli o ženama koje gladuju kako bi kupile artikle potrebne za ličnu higijenu”, rekla je Taal. “To može uključivati šampon, sapun, proizvode potrebne tokom menstrualnog ciklusa i tako dalje.”

Šta može biti učinjeno?

Stručnjaci kažu da to ne mora biti tako i neke zemlje već pokazuju potencijalna rješenja.

Kao prvo, reguliranje radnih uvjeta i socijalnih usluga za tražitelje azila i druge raseljene osobe u skladu s onima građana pomoglo bi mnogima da se izvuku iz siromaštva. To bi također moglo pomoći ekonomijama zemalja domaćina.

Tokom parlamentarne rasprave u Ujedinjenom Kraljevstvu iznijet je argument da bi ukidanje postojeće zabrane pristupa tržištu rada tražitelja azila ekonomiji uštedjelo više od 333 miliona funti (400 miliona dolara) godišnje. To bi uključivalo oko 249 miliona funti (300 miliona dolara) u poreznim doprinosima, a ostatak kroz uštedu na nekim sredstvima za uzdržavanje koja bi se mogla smanjiti za one koji nađu posao.

LeVoy je naveo Irsku kao zemlju koja pokazuje pozitivan primjer. Irska je 2022. godine pokrenula program kako bi za 17.000 ljudi bez dokumenata u zemlji omogućila legalan pristup svom tržištu rada bez straha od deportacije ili hapšenja. Ranije, tokom pandemije, postala je prva zemlja EU-a koja je ponudila isplate za teškoće nedržavljanima bez dokumenata. Belgija, Luksemburg, Malta i Španija također poduzimaju korake ka davanju zakonskog prava na rad osobama bez dokumenata.

Stručnjaci ističu potrebu da evropske države osiguraju da se subvencije i druga pomoć koja se daje za rješavanje krize troškova života također proširi na osobe bez dokumenata koje traže utočište.

“Belgija nudi smanjenje od 200 eura (210 USD) za porodične račune za energiju za one koji su u finansijskim poteškoćama i trebali bi osigurati da migrantima bez dokumenata, koji bi spadali u ovu kategoriju, ova mjera ne bude zabranjena”, rekao je LeVoy.

Za druge poput Veizisa i McKnighta, pomaganje tražiteljima azila i izbjeglicama da se bolje integriraju u svoja nova društva također je dio odgovora.

Umjesto da troši milione dolara na kampove za izbjeglice i tražitelje azila, grčka bi vlada, naprimjer, mogla subvencionirati redovno stanovanje za njih, tvrdi Veizis. Trenutno je takvo stanovanje uglavnom nepriuštivo za izbjeglice: prosječna mjesečna najamnina jednosobnog stana izvan centra grada u Atini iznosi oko 460 eura (485 USD).

U Ujedinjenom Kraljevstvu, McKnight je radila na inicijativi u Liverpoolu prošle godine koja je dovela tražitelje azila i izbjeglice u razgovore s babicama, psiholozima i drugim doktorima kako bi poboljšali perinatalne usluge za njih. Optimistična je da takvi projekti majčinsku pomoć čine dostupnijom i manje zastrašujućom.

Ali da bi te inicijative i ideje napravile razliku, vlade diljem Evrope morat će pojačati svoj angažman, kažu stručnjaci. Za milione tražitelja azila i izbjeglica koji su ionako jedva preživljavali, sve veći troškovi znače da vrijeme još brže ističe.