Evropa mora djelovati da bi riješila problem migracije

Piše: Federica Saini Fasanotti

Migracija, posebno iz Afrike, zabilježila je porast tokom protekle decenije. Ali evropski čelnici nisu posebno fokusirani na taj fenomen. Na prvoj liniji je Italija koja godinama pokušava zaustaviti sve veći priliv migranata, zajedno s drugim mediteranskim nacijama – Grčkom, Španijom, Maltom i Kiprom. Planiranje uistinu zajedničke politike među evropskim državama bez sumnje je teško, ali fenomen migracija će vjerovatno narasti eksponencijalno u narednim godinama. Libija je odskočna daska za hiljade migranata. Njena slaba vlada nije dorasla tom izazovu i predstavlja prepreku s kojom se Evropska unija uskoro mora pozabaviti.

Posebno zabrinjava neregularna migracija koja se dešava izvan zakona država iz kojih migranti dolaze kao i izvan onih u koje dolaze. U 2022. je Agencija za evropsku graničnu i obalnu stražu FRONTEX izbrojala 330.000 neregularnih ulazaka unutar evropskih granica: što predstavlja porast od 64 posto u poređenju s prethodnom godinom i najvećom cifrom od 2016. Ova cifra ne uključuje više od trinaest miliona ukrajinskih izbjeglica koje su „izbrojane na ulasku“ nakon što su pobjegle od ruske invazije.

Bez sumnje, ovogodišnje preliminarne cifre su manje za 12 posto u odnosu na prethodnu godinu, dijelom zbog vremenskih uvjeta na pomorskim putevima prema Evropi. Broj je i dalje manji nego 2015. kada je blizu milion migranata, tražitelja azila i izbjeglica ušlo u Evropu. Međutim, dotok migranata vjerovatno neće stati.

Zašto će migracija i dalje biti problem za Evropu

Libija je historijski odskočna daska za odlazak u Evropu i susjedne države kao što su Egipat i Tunis. Blizu 680.000 migranata, pripadnika više od 41 nacionalnosti registrovano je u Libiji u periodu juli – august 2022, koji većinom dolaze iz Nigera, Egipta, Sudana, Čada i Nigerije.

Osim migranata koji bježe od političkih, sigurnosnih i ekonomskih kriza, sve više migranata bježi od kriza vezanih za klimatske promjene. Ovi tzv. klimatski migranti su oduvijek tu, ali čini se da će se ovaj trend povećati. Svjetska banka je objavila zapanjujuće cifre, predviđajući 86 miliona klimatskih migranata do 2050. godine.

U isto vrijeme je populacija u Africi u porastu. Taj fenomen će zahtijevati veliki porast prirodnih resursa koji vjerovatno neće biti zadovoljen. Prognoze o kišnim padavinama u budućnosti ukazuju na pad koji će utjecati na vodne resurse, posebno na površinsku vodu koja opskrbljuje najveće brane i rezervoare u Sjevernoj Africi. Suočeni s dezertifikacijom sahelskog pojasa, dotok migranata iz Libije širom Mediterana vjerovatno će se intenzivirati i utjecati na priobalne nacije kao što su Španija, Italija, Grčka, Kipar i Malta.

Ove države su mnogo propatile proteklih godina zbog evropskih politika koje su sada u raskoraku s vremenom, kao što je kriterij koji propisuje Dablinska konvencija – međunarodni ugovor koji je 1990. potpisalo tadašnjih dvanaest članica Evropske zajednice i koji je stupio na snagu 1997. Situacija se pogoršala nakon pada režima Muammara Gaddafija, što je uzrokovalo gubitak kontrole migracijskih tokova iz Libije i utjecalo ponajviše na Italiju.

Italija u prvom redu

Za Italiju, Libija nije samo najvažnija polazna tačka za migrante koji putuju do njenih obala, već je i od ogromnog strateškog značaja u pogledu energije. Ipak, italijanska premijerka Giorgia Meloni nije otkrila na koji način će se njena vlada pozabaviti migracijom na praktičnom nivou. Isto tako, na sastanku Evropskog vijeća, održanom od 9. do 10. februara, ponovljeno je da je potreban zajednički odgovor za imigraciju, ali nije učinjeno mnogo da se pomogne Italiji i drugim priobalnim državama u nošenju s ovom vanrednom situacijom. U novembru 2022. Evropsko vijeće je predložilo dvadeset prilično generičkih mjera kako bi se smanjila neregularna migracija. Ove mjere se svode na tri teme: saradnja s državama kao što su Tunis, Libija i Egipat kako bi se kontrolisao odlazak migranata; promocija „bolje koordinirane“ potrage i spašavanja na Mediteranu i jačanje implementacije mehanizma dobrovoljne preraspodjele migranata, uvedenog u junu 2022. koji, međutim, do sada nije uspio donijeti zadovoljavajuće rezultate.

Teško je razviti koherentnu, dugoročnu strategiju sa slabim, delimitiziranim, pa čak i preklapajućim vladama u Libiji, kao što se dogodilo prošlog proljeća kada je „odlazeća“ vlada nacionalnog jedinstva u Tripoliju na čelu s Abdulhamidom Dbeibahom bila u sukobu s lažnom vladom nacionalne stabilnosti koju predvodi bivši ministar unutrašnjih poslova Fathi Bashagha.

Italija je, u dobru i u zlu, sarađivala u prošlosti s Gaddafijevim režimom. Nastavila je iznalaziti kompromise s Libijom proteklih godina kroz zvanične memorandume i manje nego jasne sporazume. Prvi memorandum između ove dvije države potpisali su 2008. tadašnji ministar unutrašnjih poslova Italije Roberto Maroni i Gaddafi, a u njemu je bilo predviđeno da Italija Libiji mora platiti pet milijardi dolara pomoći u zamjenu za stalno patroliranje obalom kako bi se spriječio odlazak migranata. Ovaj sporazum je oštro kritikovan zbog proizvoljnog zatvaranja, lošeg postupanja i mučenja migranata od strane libijskih vlasti.

Rim je 2012. obnovio sporazum s Tripolijem, kako bi kontrolisao južnu libijsku granicu i obučio lokalnu policiju. Godine 2017. tadašnji ministar unutrašnjih poslova Italije Marco Minniti potpisao je memorandum o razumijevanju s tadašnjim libijskim premijerom Fayezom al-Serrajom o upravljanju migracijama, kontroli granica i borbi protiv trgovine ljudima. Taj tzv. „memorandum srama“ mnogo je kritikovan zbog pitanja sigurnosti migranata. Obnovljen 2020. godine, ponovno je produžen 2. novembra 2022. godine, što je izazvalo velike proteste među grupama civilnog društva. Ipak, ovi memorandumi nisu dio dugoročne strategije koja se dijeli s Briselom, već su rezultat tekućih vanrednih situacija.

Novi pakt

U septembru 2022. predsjednica Evropskog parlamenta Roberta Metsola i visoki evropski predstavnici složili su se da će provesti pregovore kako bi reformisali pravila o azilu i migraciji u Evropskoj uniji do februara 2024. sa predsjedavajućim Komiteta za građanske slobode pri Evropskom parlamentu Juanom Fernandom Lopezom Aguilarom, predsjednicom Kontaktne grupe za azil Elenom Yonchevom i stalnim predstavnicima Češke, Švedske, Španije, Belgije i Francuske. Ovaj korak pojačava prijedlog Evropske komisije o novom paktu o migraciji i azilu u septembru 2020. kako bi se poboljšale procedure i pravedno podijelile odgovornosti među državama članicama uz upravljanje migracijskim tokovima.

Djela, nažalost, nisu pratila riječi i dok Evropa kopni, druge nacije pojačavaju svoje prisustvo u Africi. Rašireno prisustvo ruske grupe Wagner jedan je primjer, ali Kina, Turska i zaljevske države su, također, prisutne. Libija se pokazala kao važno utočište za grupe kao što je ISIL, koje su održale ćelije u pograničnim teritorijama i pokrajini Fezzan na jugu. Stotine naoružanih milicija su, također, prisutne – neke čisto lokalne, druge izravni kriminalni karteli. Ove grupe dijele kontrolu nad Libijom kroz stalno nasilje i iznuđivanje. Na mnoge načine, oni sada drže libijske institucije kao taoce.

Pred ovim problematičnim scenarijima, stvarno pitanje je šta se realistično može uraditi kako bi se zaustavio tok migracija i kontrolisala vrata Magreba i Libija kao migracijski superput za Evropu. Kako bi se razriješila ova kriza, prije svega mora postojati neki privid koherentnog procesa da bi se kreirale kredibilne, provedive preporuke politike. Taj proces je prekinut, prvenstveno zato što pravi igrači nisu za stolom, a oni koji jesu, sve u svemu, ne doprinose izvodivom rješenju.

‘Politička stabilnost’

SAD treba pružiti strateško vodstvo u cijelom procesu u bliskom partnerstvu sa EU-om i drugim ključnim evropskim državama. Talas migracija u 2015, koji je gotovo destabilizirao evropsku politiku, bio je glasnik onoga što će doći. Politička stabilnost Evrope koja, ako se ovo nastavi, nipošto nije osigurana, vitalni je interes SAD-a. EU mora zahtijevati energičniju uključenost SAD-a kao sudionika. Izvori migracije su afričko kontinentalno pitanje, ne sjevernoafričko, pa Afrička unija ovo ne može zanemariti. Ona, također, mora biti za stolom kao puni učesnik, kao što bi trebala i Arapska liga sa, umnogome, drugačijom motivacijom od one koju smo do sada vidjeli.

Što se samih politika tiče, pošto je proces njihove formulacije od početka ispod standarda, trebali bi se fokusirati na tri glavna cilja.
Prije svega, razlozi za migraciju moraju biti adresirani na samom afričkom kontinentu. Oni su kompleksni i mogu se činiti izvan dometa kredibilne politike. Ljudi masovno odlaze zbog manjka ekonomske prilike i velikog siromaštva; raširene i naizgled nerješive korucpije u vladi; lokalnog i transnacionalnog sukoba koji pojačavaju moćnici, plaćenici, milicije i bande i, sve više, klimatskih promjena.

Zatim, formulacija politike treba predložiti kako upravljati, ublažiti ili spriječiti ilegalnu migraciju u Evropu. Sigurnosno rješenje za migraciju izgleda bremenito, ali se mora razmotriti. Ovo je pitanje morske i pogranične sigurnosti i zahtijevat će koordinirane napore obalskih straža, mornarica i graničnih kontrola mediteranskih nacija.

Najzad, migranti koji ilegalno dođu do evropskih obala trebaju biti obrađeni uz suosjećanje i podržani kroz sveobuhvatne evropske programe. Ove tri domene trebaju biti posmatrane kao politička cjelina.

Ukoliko proces formulacije politike ne bude utvrđen, ne može postojati ni sveobuhvatan pristup migraciji. To je prijetnja za afričke nacije i za Evropu, a predstavlja prijetnju i za američke vitalne interese u Africi i Evropi, također.