‘Foreign Policy’: Svijet ne izmiče Zapadu

Od kako je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu, u februaru prošle godine, komentatori u Evropi i SAD-u izražavaju žaljenje što je samo nekolicina država izvan Zapada ponudila Kijevu stvarnu podršku.

Često pitanje koje su mi postavljali u prošloj godini je zašto je tako mnogo država odlučilo ne reagirati ovaj put.

Zaista, političari i diplomate u Africi, Aziji i Latinskoj Americi ponudili su Ukrajini ograničenu podršku i sugerirali su da je Zapad jednim dijelom kriv za rat koji je pokrenula Rusija, piše izvršni direktor Međunarodne krizne grupe (ICG) Comfort Ero za Foreign Policy.

Na prvi pogled, može se činiti da veliki dio svijeta izmiče Zapadu – u najboljem slučaju usvaja neutralnu poziciju, a u najgorem slučaju se priklanja Rusiji i Kini.

Ali, taj prikaz je isuviše pojednostavljen: ne uspijeva shvatiti porijeklo nezapadnjačkog stava prema ratu koji je Rusija pokrenula u Ukrajini i prijeti da stvori raskol između tzakozvanog Zapada i ostatka svijeta na koji se neki komentatori žale.

Ukrajina, SAD i partneri bit će u najboljoj poziciji da privuku i zadrže nezapadnjačke države na svojoj strani ukoliko prvo shvate šta ih motivira, piše u analizi.

Većina nije nametnula ekonomske sankcije Rusiji

Države izvan Zapada nisu bile sasvim tihe po pitanju rata u Ukrajini i mnogi su pokazali suosjećanje prema Kijevu.

U martu prošle godine je 141 od 193 članice Generalne skupštine Ujedinjenih naroda glasala je za osudu ruske agresije; taj broj je uključivao većinu svih regionalnih grupa u UN-u.

Sličan broj njih je odbacio pripajanje ukrajinskih teritorija koje je u oktobru prošle godine izvršio ruski predsjednik Vladimir Putin.

Pa ipak, većina nezapadnih država nije nametnula ekonomske sankcije Rusiji.

Neki od najvećih igrača na globalnom jugu, uključujući Kinu, Indiju i Južnu Afriku, dosljedno su odbijali potpisati rezolucije kojima se kritizira Rusija na UN forumima.

Kada je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov posjetio Pretoriju u januaru, njegov južnoafrički kolega izjavio je da je cilj NATO pošiljki oružja “baciti Rusiju na koljena“.

Brazilski predsjednik Luiz Inacio Lula da Silva učinio je da se njemački kancelar Olaf Scholz osjeća nelagodno na zajedničkoj konferenciji  za novinare sugestijom da Ukrajina i NATO snose istu krivicu za blokiranje mira.

Američki i evropski zvaničnici inicijalno su lobirali da ove velike nezapadne sile promijene stav, ali one postaju sve rezigniranije na njihove stavove.

Lako je vidjeti zašto se mnogi ukrajinski zvaničnici i saveznici mogu osjećati izdatim od mnogih nezapadnih država.

Nema naznaka o oživljavanju Pokreta nesvrstanih

Prošle godine mi je viši ukrajinski zvaničnik rekao da afričke države “mrze“ njihovu državu.

Dok vanjskopolitički stručnjaci pokušavaju shvatiti kako će izgledati budućnost nakon rata, razumljivo je da mnogi vide nezapadne države kao one koje formiraju novi blok, slično Pokretu nesvrstanih za vrijeme Hladnog rata.

Takva analiza je privlačna na površini, ali ne može izdržati podrobniji pristup.

Prije svega, nema stvarnih naznaka o oživljavanju Pokreta nesvrstanih, niti da afrički, azijski i latinoamerički lideri usklađuju stavove o ratu u Ukrajini.

Mnoge države su stale na stranu Ukrajine kada se glasalo o novonastaloj situaciji, kao što su glasanja o Putinovim pripajanjima, uprkos riziku otuđivanja od Rusije.

Čak i države koje nisu podržale ova glasanja, poput Kine i Indije, priznale su da je ukrajinsko pravo na teritorijalni integritet važno i upozorile su na mogućnost upotrebe nuklearnog oružja.

Na godišnjem samitu G-20 na Baliju, u Indoneziji, prošlog novembra, zvaničnici domaćini su izdali službeno saopćenje koje uključuje opširnu osudu rata koji je pokrenula Rusija.

Međutim, na nedavno održanom sastanku ministara vanjskih poslova G-20 Kina je odbila upotrijebiti isti jezik i nije objavljeno zajedničko saopćenje.

Dobar razlog za distancu od Zapada i Rusije

Pa ipak, bilo u UN-u ili u G-20, većina nezapadnih država ne staje na stranu Moskve.

Umjesto toga, izbjegavaju odabrati stranu u ovom ratu, nudeći Ukrajini oblik podrške bez temeljnog prekidanja veza s Rusijom.

Neke od ovih država, kao što je Indija, povećale su obim trgovine s Rusijom nakon invazije.

Ali, čak su i članice Evropske unije jasno istakle prošle godine da ne mogu prekinuti ekonomske veze s Rusijom preko noći i nastavile su kupovati energente, istovremeno tražeći alternativne izvore.

Štaviše, Ukrajina je dobila pomoć od država koje nisu potpuno prekinule veze s Moskvom.

Turska nije uvela sankcije Rusiji, ali je poslala oružje Ukrajini i pokrenula Crnomorsku inicijativu za žitarice kako bi ukrajinske poljoprivredne zalihe došle do svjetskih tržišta.

Saudijska Arabija je također pomogla da se organiziraju razmjene zatvorenika.

Nezapadne države imaju dobar razlog da drže izvjesnu distancu od Zapada kao i od Rusije.

Istina, neki lideri na globalnom jugu motivirani su ružičastim i ponekad pogrešno usmjerenim viđenjem Moskve kao bivše pristalice hladnoratovskih borbi za oslobođenje od kolonijalnih sila, posebno u Africi

Ali, novija historija bolje može objasniti njihove postupke i percipirani zaokret ka Rusiji.

Inicijalno priznali globalni domino efekat

Za mnoge lidere pandemija korona virusa i odluka Zapada da gomila vakcine umjesto da se odrekne prava na intelektualno vlasništvo pokrenula je pitanja o vrijednosti međunarodne saradnje.

Iako je Washington imao vlastitu stratešku logiku za povlačenje trupa iz Afganistana, taj je potez stvorio krizu na pragu Indije.

Frustracija zbog neuspjeha Francuske da odvrati pobunjenike navela je vlasti u Maliju i Burkini Faso da se okrenu Rusiji dok traže povlačenje francuskih trupa.

U prvim mjesecima rata u Ukrajini zapadnjački zvaničnici činili su se tako fokusirani na agresiju Moskve na Kijev da nisu inicijalno priznali globalni domino efekat, jer su skočile cijene hrane i energije, pojačavši naknadne ekonomske posljedice pandemije.

Ova ekonomska kriza imala je posebno snažan efekat na već krhke države, kao što su Liban i Somalija.

U međuvremenu, sukobi izvan Evrope, od Etiopije do Mijanmara, odnijeli su hiljade života, ali su dobili samo dio pažnje posvećene ratu u Ukrajini.

Sugestije nezapadnih država za okončanje rata koji je Rusija pokrenula u Ukrajini izgledaju u najmanju ruku naivne kreatorima politika u Kijevu i u zapadnim prijestolnicama.

U septembru prošle godine Meksiko je sugerirao da bi generalni sekretar UN-a Antonio Guterres, papa Franjo i indijski premijer Narendra Modi mogli posredovati u okončanju rata.

Rusija još nije još spremna za mirovne pregovore

Američki i evropski zvaničnici su to zanemarili, a čak su i iz UN-a kazali da taj prijedlog zvuči nepraktično.

Kina je iznijela mirovni prijedlog koji uključuje prikrivenu kritiku NATO-a i odobravanje ukrajinskog suvereniteta, bez objašnjenja kako pomiriti ruska i ukrajinska sigurnosna pitanja.

Iako je lako odbaciti takve inicijative, vrijedi primijetiti da su SAD i Evropa savjetovali one koji su uključeni u ratove u Africi i na Bliskom istoku da “ne postoji rješenje“ za njihove razmirice.

Sada te države gledaju kako zapadne sile ulažu sve više i više vojnih resursa u rat u svom susjedstvu.

Moje kolege i ja u ICG-u zastupamo stav da je Zapad u pravu što nudi Ukrajini vojnu podršku, dok Rusija nije još spremna za ozbiljne mirovne pregovore, piše Ero.

No, trebali bismo biti dovoljno ponizni i shvatiti zašto ovakav pristup stvara kognitivni nesklad izvan Zapada.

Ne čudi što mnogi zvaničnici iz država na globalnom jugu osjećaju da Zapad zahtijeva njihovu odanost u vezi Ukrajine, nakon što nije pokazao mnogo solidarnosti kada su oni imali problem.

Sada, kada je prošla godina dana od početka rata, čak i ključne nezapadnjačke diplomate priznaju da su Ukrajina i njeni prijatelji počeli pokazivati veću empatiju za njihove probleme.

Pitanja o SAD-u u Iraku i Izraelu na Golanskoj visoravni

Administracija Joe Bidena prepoznala je relativno brzo da treba pojačati napore na rješavanju kriza vezanih za cijene hrane prošle godine, nasuprot administraciji Donalda Trumpa, koja je javno odbacila globalnu saradnju.

To je pripremilo pozornicu za UN i Tursku da osmisle Crnomorsku inicijativu za žitarice.

U međuvremenu, Putin je ublažio tvrdnje da predvodi antiimperijalističku inicijativu protiv SAD-a i partnera kroz kolonijalizam u Ukrajini.

U razgovorima sa zvaničnicima iz raznih krajeva svijeta o ratu u Ukrajini, naišao sam na nekoliko tema koje se ponavljaju.

Prije svega, većina zvaničnika umnogome suosjeća s ukrajinskom borbom, a malo s Rusijom, sve i ako neki ne vjeruju NATO-u.

Zatim, bez obzira kakve poglede imali na rat, svi zvaničnici s kojima sam razgovarao osjećaju odgovornost da zaštite interese svojih građana u eri globalnih previranja.

(Istina, neki lideri vide Rusiju kao nekoga ko iznosi uvjerljiv prijedlog sa pristupom oružju, vojnoj tehnologiji i plaćenicima.)

Osim toga, mnogi lideri ustuknu pred zapadnim liderima koji moraliziraju o poretku zasnovanom na pravilima kada su sami prekršili ta pravila.

Razgovori o ruskoj agresiji i osvajanju Ukrajine evociraju pitanja o SAD-u u Iraku i Izraelu na Golanskoj visoravni.

Na kraju, gotovo svi zvaničnici s kojima sam razgovarao žele samostalno definirati svoje nacionalne politike, tako da odražavaju njihove suverene interese, umjesto da ih predstave kao takmičenje na relaciji Zapad – Rusija.

‘Olujni oblaci’ prijete da pojačaju siromaštvo i nestabilnost

Biden je jasno to čuo, usmjerivši nedavni sastanak s Lulom na područja zajedničkog interesa, kao što je očuvanje demokratije i bavljenje klimatskim promjenama, prije nego fokusiranje na razlike u vezi Ukrajine.

Ovo je onaj oblik iznijansiranog pristupa koji je ponekad nedostajao u periodu odkako je počeo rat.

Prijeko je potreban sada, kada ekonomski “olujni oblaci” prijete da pojačaju siromaštvo i nestabilnost u mnogim dijelovima svijeta.

Kreatori politika širom svijeta žele zaštiti suverene slobode u diplomatskoj areni za koju se Ukrajinci bore.

Ukrajina i saveznici imaju puno pravo tražiti podršku od drugih država u dinamičnom ratu protiv Rusije.

Ali, bit će im lakše dobiti zadržati tu podršku ako pokažu poštovanje prema strahovima i interesima drugih država, zaključuje se u tekstu Foreign Policyja.