Preživjele užase potresa: Gore od bombardiranja u Siriji
Al Jazeera je razgovarala sa dvije Sirijke koje su preživjele zemljotres u turskoj pokrajini Hatay.
Dva dana nakon što je niz potresa pogodio južnu Tursku, pomoć tek treba stići u neka područja zemlje.
Pokrajina Hatay, u kojoj živi oko 500.000 sirijskih izbjeglica, posebno je teško pogođena, a spasilački timovi preopterećeni su količinom razaranja
Pomoć je odgođena zbog znatne štete koju je potres prouzročio na cestama i civilnom aerodromu u blizini glavnog grada pokrajine Antakye.
Al Jazeera je razgovarala sa dvije sirijske izbjeglice, koje žive u gradu Reyhanli, u pokrajini Hatay, blizu granice sa Sirijom.
Obje su ostale udovice u ratu u Siriji i prije sedam godina pobjegle su preko granice, tražeći sigurnost za svoju djecu.
Evo kako su opisali situaciju.
Um Hadi, majka četvero djece
Kada je pogodio prvi potres, bili smo u posjeti Um Khalid. Osjećali smo da će nas kuća progutati, osjećali smo da ćemo umrijeti. Nestalo je struje, ali smo uspjeli istrčati van.
Plač, jauk, strah, hladnoća i kiša! Bilo je gore od bombardiranja u Siriji, gore od borbenih aviona. Kad avioni dolaze bombardirati, čujete ih, znate da dolaze, možete se sakriti. Kod potresa ne znate kada će pogoditi.
Izašli smo i ostali pod stablom na hladnoći, jer se zemlja neprestano tresla. Smrzavali smo se, pa smo naložili malu vatru da se ugrijemo. Nismo imali gdje i bojali smo se vratiti u svoje domove, koji su još uvijek stajali uspravno, ali ih je potres oštetio.
Proveli smo već dvije noći tako, sjedeći na stolicama vani, na hladnoći, bez minute sna. Opet smo izbjeglice i beskućnici.
Općina je danas postavila nekoliko šatora, u koje bi se ljudi sklonili, ali nikakva pomoć nije stigla do nas, niko nam nije došao pomoći.
Pekare ne rade. Čak i da želite kupiti hljeb, ne možete ga naći. Obišla sam cijeli grad tražeći hranu za našu djecu i nisam mogla pronaći ništa osim keksa i somuna, a i to je bilo skupo.
Cijene svega su skočile dva do tri puta. Kupila sam svijeću da imam malo svjetla noću; sada je 15 lira [0,80 dolara], prije je bila četiri lire [0,20 dolara].
Još uvijek nema struje, tekuće vode, plina, goriva… Sve su bolnice oštećene. Bilo je i poginulih u potresu. Čuli smo da je minaret jedne džamije pao na auto u kojem se skrivala jedna porodica i ubio ih. Ima i u drugim mjestima žrtava, ali ne toliko koliko u Antakyi. Tamo ima toliko mrtvih, većina Sirijaca.
A u Siriji je situacija još gora. Toliko mrtvih. Izgubila sam i neke rođake.
Um Khalid, majka troje djece
Hvala Bogu, živi smo. Ali, mi još od ponedjeljka ujutro sjedimo vani, na hladnoći i kiši.
Moja djeca su s nama vani na ovim niskim temperaturama. Boje se, tresu mi se od hladnoće pred očima, jedno je već bolesno. Bože, smiluj nam se.
Izgubila sam rođake u potresu. Moj bratić je izgubio ženu i djecu, druga rođakinja izgubila je djecu u Siriji. Toliko je ljudi umrlo.
Ne usuđujemo se ući u svoje domove. Živim na prvom spratu i još uvijek se bojim. Zgrada se nije srušila, ali je oštećena. I rekli su nam da višespratnice nisu sigurne i da ne ulazimo.
Nema struje, nema tekuće vode. Kupujemo vodu za piće. Nailazi mali kamion i prodaje vodu za 15 lira [0,80 dolara] po boci. Svi oni iskorištavaju situaciju.
Sinoć su vlasti došle i podijelile po jedan somun po porodici. Zamislite, jedan somun za nas četvero.
Ceste su odsječene i ne možemo nigdje drugo. Sami smo, ovdje nema humanitarnih organizacija, nema državne pomoći.
Situacija je već bila loša prije nego što se ovo dogodilo. Najam je rastao, cijene su rasle. Mučili smo se više nego kad smo bili u Siriji. Već smo bili gladni. Neka nam je Bog na pomoći.
I Um Hadi i Um Khalid koristile su pseudonime iz sigurnosnih razloga