FP: Da bi spasio Francusku, Macron dijeli Evropu

Godine 2017. novoizabrani francuski predsjednik Emmanuel Macron iznio je svoju veliku viziju uloge Francuske u budućnosti Evrope.

Govoreći na Univerzitetu Sorbonne, požalio se da Evropljani “svu svoju energiju koncentriraju na naše unutrašnje podjele”.

Upozorio je na “gubljenje naših rasprava u evropskom građanskom ratu”, pri čemu je mislio na beskrajna neslaganja unutar Evropske unije oko finansijskih sredstava i budžetskih ograničenja.

Kako bi stvorio “jaku Evropu” sposobnu za vodstvo na svjetskoj pozornici, Macron je predložio svoje rješenje – centralizirana Evropska unija sa zajedničkim političkim, ekonomskim i društvenim modelom – u suštini, EU stvorena prema slici Francuske – umotana u još jednu duboko ukorijenjenu francusku ideju bloka koji je strateški autonoman od SAD-a.

Svako ko je makar na trenutak pratio francuske rasprave prepoznat će ovo kao udžbenik francuskog etatizma – s nekoliko ažuriranja za digitalno i ekološki osviješteno doba.

Bijeg od veće francuske uloge u Ukrajini

Srećom po EU, događaji tokom prošle godine razbili su zablude većini od ostalih 26 država članica, o poželjnosti Macronovih francusko-centralističkih stavova.

Njegova pogrešna procjena ruskog predsjednika Vladimira Putina, besprijekorne floskule o miru i bijeg od bilo kakve veće francuske uloge u otporu ruskoj invaziji na Ukrajinu smrtno su potkopali povjerenje u Francusku u cijelom bloku.

Međutim, među čuvenom homogenom francuskom elitom, Macronov debakl u Ukrajini nije potaknuo preispitivanje evropske politike. Zapravo, čini se da se dogodilo upravo suprotno. Opterećen grupnim razmišljanjem o ulozi Francuske u Evropi, Macron ili ne želi ili nije u stanju ponovno zamisliti položaj Francuske u EU-u koji je doživio transformaciju ruskim ratom.

Posljednji dokaz Macronovih pogrešnih procjena je novi pokušaj Francuske da nametne svoj etatistički ekonomski model drugim državama članicama EU-a. Navodni povod je američki Zakon o smanjenju inflacije (IRA), paket industrijskih subvencija i zaštite koji je izazvao veliku zabrinutost u Evropi zbog nepoštene konkurencije i budućnosti transatlantske trgovine. Za Macrona i francuske protekcioniste u Evropskoj komisiji, to je bila prilika da nametnu svoje antikonkurentske i antiatlantske impulse ostatku bloka.

Slično tome, nedavno pokretanje industrijskog plana EU-a “Green Deal” navodno je govorilo o tome kako Evropa može najbolje podržati industriju da ispuni buduće klimatske ciljeve.

No, brzo je postao podloga za mnogo širi politički i ekonomski sukob u Europi – između francuskog intervencionizma i tradicionalnog fokusa Brisela na globalnoj trgovini, unutrašnjem tržištu EU-a i politici tržišnog natjecanja, kao pokretača ekonomske ekspanzije. Ovi prioriteti djeluju kao čuvari jednakosti između velikih i malih država članica EU-a, što jako smeta Parizu.

Evropski komesar za unutrašnje tržište Thierry Breton, blizak saveznik Macrona, na čelu je iskorištavanja evropskih zabrinutosti zbog IRA-e kako bi progurao viziju Pariza o intervencionističkoj industrijskoj strategiji vođenoj subvencijama.

Historijat skupih neuspjeha

Povezivanjem ovog pristupa s evropskim strahovima da će biti izbrisani od strane američkih suparnika i zaostajanja u zelenoj tranziciji, Francuska nastoji iskoristiti te strahove kako bi nadjačala otpor u drugim državama članicama.

Breton je također bio izričit u promicanju koncepta evropskog fonda za suverenitet za “direktnu, brzu i fleksibilnu budžetsku podršku dobro identificiranim projektima od interesa za suverenitet EU-a u bilo kojem sektoru našeg industrijskog spektra”.

To je staro francusko vino u novim bocama, koje predlaže da se političarima i birokratima dopusti da izaberu državne prvake u svakoj industriji: “Nema suvereniteta bez lokalnih prvaka”, stoji u francuskom prijedlogu.

Svatko ko misli da bi ovo moglo uspjeti trebao bi pogledati dug francuski historijat o skupim neuspjesima kada je pokušao igrati ovu igru, od pokušaja pretvaranja Groupe Bull u francuski odgovor na IBM ranih 1990-ih do fijaska Danoneovog “strateškog jogurta” 2005. Think-tankovi, stručnjaci za politiku tržišnog natjecanja, akademici i evropski industrijski lideri se slažu da je francuski pristup subvencioniranja vašeg puta do konkurentnosti iluzija bez stvarne konkurencije i značajne strukturne promjene. To je iracionalan i nesrazmjeran odgovor na IRA-u i ne bavi se širim problemima evropske industrije u mnogim sektorima visoke tehnologije.

Ne samo da je francuski prijedlog osuđen na neuspjeh u inovativnoj ekonomiji 21. stoljeća, već je također natjerao druge države članice da preispitaju Macronove motive. Više od svega, pristup Pariza odražava francusku ekonomsku nesigurnost. S francuskim javnim dugom koji se približava 120 posto BDP-a (gotovo duplo više nego u Njemačkoj) i porezima koji već gutaju nevjerovatnih 47,3 posto ekonomske proizvodnje (drugi najveći teret u EU), Francuskoj ponestaje novca da nastavi finansirati svoj ekonomski model.

Opsjednutost Pariza industrijskim subvencijama ogledalo je teške situacije u proizvodnom sektoru na koji sada otpada samo 11 posto industrijske proizvodnje u EU-u (u poređenju sa 27 posto u Njemačkoj i 16 posto u Italiji). Čak je i francusko vodstvo u nuklearnom sektoru – koji je jedna od rijetkih priča o ekonomskom uspjehu – održano samo nedavnom skupom renacionalizacijom kompanije Electricite de France (EDF), francuskog nuklearnog operatera koji stvara gubitke i opterećen je dugovima.

Pariz također namjerava poništiti blokadu Evropske komisije za spajanje francuskog industrijskog diva Alstoma sa njemačkim konglomeratom Siemensom iz 2019. godine. Do sada bi trebalo biti jasno da ovo nije veliki plan evropskog jedinstva, kako zvuči Macronova retorika. To je očigledan pokušaj pristupa fondovima EU-a kako bi se podržala škripava francuska industrijska konkurentnost na globalnoj sceni.

Sve veća izolacija Francuske

Transparentnost francuskog plana i borbeni pristup Pariza da ga progura na evropskom nivou ostavili su Macrona bez pravih političkih saveznika u bloku—u trenutku kada je povjerenje u Macrona već na samom dnu zbog njegovog kolebanja oko Ukrajine i odbijanja da preuzme značajnu ulogu u sigurnosti i odbrani istočne Evrope.

Prijedlozi subvencija stoga su ogolili sve veću izolaciju Francuske u EU-u. Sedam država članica EU otvoreno se protivilo dodatnom zaduživanju EU-a za industrijske subvencije. Na posebnom samitu Evropskog vijeća u Briselu 9. februara, obnovljeni francusko-njemački napor za industrijsku pomoć naišao je na široko protivljenje ostalih država članica. Nepovoljni, neobvezujući zaključci samita sugerišu da postoji koherentan otpor pariškim etatističkim impulsima u većem dijelu bloka.

Macronov pristup odražava temeljnije pitanje neizvjesne uloge Francuske u svijetu nakon Hladnog rata. Macronov odnos sa Putinom, koji je nastavljen dugo nakon početka rata, temeljio su se na njegovom ličnom uvjerenju u francusku vanjsku politiku kao nezamjenjivog arbitra globalnih odnosa. Ova grandiozna ideja išla je ruku pod ruku s nečim puno toksičnijim za buduću evropsku sigurnost: Macronovom opsjednutošću primjene francusko-ruskog komfora u održavanju francuskog utjecaja u Europi.

Dakle, dok je Britanija garantovala sigurnost Finskoj i Švedskoj čak i prije njihovog pristupanja NATO-u, Francuska je bila zauzeta kritikovanjem Poljske zbog njenih “atlantističkih sklonosti” u odabiru američkih i južnokorejskih kompanija umjesto EDF-a za izgradnju novih nuklearnih elektrana. Ova je strategija osmišljena za gubljenje prijatelja i otuđenje ljudi, posebno u srednjoj i istočnoj Evropi.

Za političare ogrezle u francuskim konvencijama poput Macrona, osigurati da Francuska sjedi za istim stolom kao i druge tradicionalne velike sile – čak i ako to znači sklapanje dogovora s autoritarnom Rusijom u opadanju – uvijek će biti važnije od priznavanja relativnog pada Francuske u prošlom stoljeću. Održavanje Francuske u dogovoru velikih sila također je mnogo veći prioritet za Pariz nego izgradnja učinkovitih partnerstava s manjim članicama EU-a. Ovaj način razmišljanja datira mnogo prije osnivanja EU-a i stoljećima je bio glavni element francuske politike. Macronov način razmišljanja potiče iz temelja odnosa Pariza i Moskve barem od 1890-ih.

Nikada prihvaćen uspon SAD-a

Za razliku od Britanije, koja se više-manje prilagodila svojoj postimperijalnoj ulozi, Francuska nikada nije bila u stanju prihvatiti uspon SAD-a na mjesto ekonomskog i političkog hegemona. Niti je Francuska bila voljna niti je bila sposobna pružiti održivu alternativu američkoj, a sada i britanskoj političkoj i sigurnosnoj podršci postkomunističkim državama srednje i istočne Evrope.

I tako se produbljuje nepovezanost između Francuske (koju, u najboljem slučaju, podržava nekoliko mlakih pristallica) i ostatka EU-a. Čini se da čak ni godina eksplozija ruskih projektila u ukrajinskim gradovima nije poljuljala Macronov stav da bi Evropa trebala proaktivno “riješiti potrebu Rusije za sigurnosnim garancijama”.

U vrhunskom primjeru Macronove gluhoće, njegova molba da Rusija ne bude “ponižena” zbog svoje genocidne invazije došla je samo nekoliko sedmica nakon što su se pojavili brojni dokazi o ruskim ratnim zločinima u Buči, predgrađu Kijeva.

Danas je postalo jasno da je Macronova vizija takozvane evropske strateške autonomije – koja nikada nije bila potkrijepljena ozbiljnom strategijom ili vojnim sposobnostima – doživjela krah u Ukrajini. I umjesto da povede Evropu u slavno doba integracije, Macron širi upravo one podjele u Evropi na koje je upozoravao 2017.

Susret uzvišenih težnji i hladne stvarnosti razotkrio je smanjenu Francusku, moćniju srednju i istočnu Evropu i sve više isključenog Macrona, piše Foreign Policy.