Kakav je značaj ulaska Donjecka i Luganska u sastav Rusije?

Piše: Fahim Sourani

Prošla je puna godina od kako je ruski predsjednik Vladimir Putin objavio da je njegova zemlja priznala nezavisnost regija Donjeck i Lugansk, prije nego što je pribjegao održavanju niza referenduma krajem septembra 2022. godine.

Referendumi su, uz te dvije regije, održani i u pokrajini Zaporožje i Herson, a ishod je bio takav da je većina učesnika glasala za pripajanje Rusiji.

U tadašnjem predsjedničkom dekretu o priznanju željelo se istaknuti da je odluka donesena “u skladu s općepriznatim načelima i standardima međunarodnog prava, uz priznanje i isticanje načela jednakosti i samoodređenja naroda sadržanog u Povelji Ujedinjenih naroda, uzimajući u obzir volju naroda na referendumu”.

Mnoge zemlje odbile su priznati rezultate referenduma, uključujući Sjedinjene Američke Države, Evropsku uniju, Tursku, Srbiju i druge, čak je i Kazahstan proglasio “posvećenost teritorijalnom integritetu zemalja”.

Američki predsjednik Joe Biden opisao je referendum kao “lažan i izgovor da se silom pokušaju pripojiti dijelovi Ukrajine”, dok je generalni sekretar UN-a Antonio Guterres upozorio da priključenje regija Zaporožje i Herson, kao i Donbasa, Rusiji neće imati pravnu snagu.

Populacija porasla za 6,2 miliona ljudi

Nakon što je Rusija službeno odobrila aneksiju četiri regije, broj njenih regija povećao se na 89, a populacija porasla za oko 6,2 miliona ljudi, odnosno na više od 152 miliona.

Ako se uzme u obzir poluotok Krim, Rusija će preuzeti kontrolu nad 125.000 kvadratnih kilometara, odnosno oko 20 posto teritorija koji Kijev smatra ukrajinskim, a za sada se nalaze izvan međunarodno priznatih granica Rusije.

Uprkos tome da je u vojnim sukobima između ruskih i ukrajinskih snaga prisutan faktor “udari i bježi”, iako u relativnom smislu i na ograničen način, Rusija je do sada uspjela proširiti kontrolu na 98 posto teritorije regije Lugansk te 62 posto regije Donjeck, prema podacima ruskog Ministarstva odbrane.

Regija Donbas (Donjeck i Lugansk) ima veliki ekonomski značaj još iz sovjetske ere, a opisuje se kao uspješna kombinacija napredne industrije i poljoprivrede.

Također ima više od 110 rudnika uglja, s proizvodnim kapacitetom od oko 70 miliona tona godišnje.

Rudom i tvornicama bogato područje

Regija obiluje željeznim rudama i hemijskom industrijom, uključujući petrohemiju, proizvodnju mineralnih gnojiva, građevinskog materijala, strojeva za rudarstvo i petrohemijsku industriju, pored rafinerije nafte, koja je sada zatvorena zbog borbi.

Industrijski kompleks regije također obuhvata oko 200 kompanija iz oblasti mašinske, prehrambene i proizvodne industrije.

Ruski stručnjaci govore o velikoj listi koristi koje je Rusija postigla pripajanjem četiri regije.

Što se tiče strateške važnosti, Aleksander Konkov, istraživač na Odsjeku za analitiku na Moskovskom državnom univerzitetu, naglašava da je Rusija uspjela, osim zvanično objavljenih ciljeva vojne operacije, obnoviti svoje povijesne granice, koje su bile “iskrivljene” zbog ratova u 19. stoljeću i zbog “kratkovidnosti” sovjetskih vođa.

Konkov je izjavio za Al Jazeeru da je pristup u pogledu granica bivših sovjetskih republika i njihovih administrativnih podjela proizašao iz trenutnih okolnosti koje nisu uzele u obzir mogućnosti promjene demografske i političke stvarnosti tih entiteta u budućnost te pretpostavke da će jedan broj njih izaći ispod “plašta” federalne države, kao što je slučaj Nagorno-Karabaha između Azerbajdžana i Armenije.

‘Zlatna prilika’ za ostvarenje ruskog sna

Ruski stručnjak smatra da je jedan od razloga zašto je veliki dio onih koji su učestvovali na referendumu glasao za priključenje Rusiji taj što su njeni proukrajinski orijentirani stanovnici davno napustili četiri regije, a oni koji su tamo ostali uglavnom su proruski orijentirani ili neutralni.

Pored toga, pojašnjava Konkov, “težnja Kijeva da se priključi NATO savezu” pružila je Moskvi “zlatnu priliku” da ostvari san o vraćanju ovih regija i da osigura legalan izlaz za održavanje referenduma u njima.

Toga nije bilo u kalkulacijama Kijeva, koji je isključio “konfrontacijski” ruski potez ovakve vrste i veličine.

Prema studiji, koju je krajem prošle godine proveo Institut za ekonomska istraživanja u Donjecku, industrija uglja u regiji pretrpjela je značajne štete, jer se mnogi rudnici nalaze u područjima pod kontrolom Ukrajine.

Međutim, Institut ističe da tvornice i kompanije koje su preostale i dalje imaju mogućnost razvoja u ovoj oblasti, naročito u južnim i centralnim oblastima regije, kao i u gradu Donjecku, koji je također pod kontrolom Rusije.

Sukobi prerasli u stvarni i krvavi rat

Prema ekonomskom istraživaču Romanu Golodnjuku, do 2014. godine regije Donjeck i Lugansk zajedno su učestvovale sa 20 i 25 posto u bruto domaćem proizvodu (BDP) Ukrajine i oko 30 posto u obujmu prodaje.

Pojašnjava da je 2013. godine samo regija Lugansk izvozila industrijske proizvode u 117 zemalja, a ukupni BDP Donjecka i Luganska iznosio je 27,5 milijardi dolara.

Pored toga, Golodnjuk vjeruje da će za potpunu “normalizaciju” i apsolutnu integraciju regija Donjeck i Lugansk u rusku ekonomiju biti potrebno vrijeme, a koliko će to potrajati zavisi od štete kojoj te regije mogu biti izložene i općenito od toga koliko će ruska agresija na Ukrajinu potrajati.

Naglašava da udaljavanje tih područja od linija dodira, posebno stambenih oblasti, spada u hitna pitanja, koja se ne mogu odgoditi, jer je potrebno izvući stanovnike iz duge “noćne more” povremenih sukoba koji su počeli 2014. godine i s vremenom se pretvorili u stvarni i krvavi rata 24. februara 2022. godine.