‘Ponovo ćemo izgraditi Gazu’: Smrt, raseljavanje i majčina nada u 2024.

Piše: Lorraine Mallinder

Rania Sakallah čuva sretna sjećanja. Neposredno pred početak rata, ona i njena porodica uživali su u zajedničkom danu na plaži Sheikh Ijlin na jugu grada Gaze.

Svratili su u restoran Tropical da pojedu picu s piletinom. Njen sin i kćerka, blizanci, trebali su krenuti na posljednju godinu studija na Univerzitetu Al-Azhar. Imalo se mnogo čemu radovati.

Sada se suočavaju s najcrnjim početkom 2024. Zbijeni u hladnoj sobi u gradu Rafah na južnoj granici, s drugim članovima porodice, njih ukupno 11, budućnost im liči na zjapeću prazninu i kuću u gradu Gazi, koju su Rania i njen suprug Hazem izgradili zajedno, a koja je moguće pretvorena u ruševine.

“Ne spavam cijelu noć”, kaže Rania. “Ležim budna cijelu noć i razmišljam: Šta ćemo? Kuda ćemo ići?”

Rania i Hazem, računovođa pri palestinskim vlastima, odlučili su pobjeći iz grada Gaze 13. oktobra, ostavivši za sobom svoj dom s četiri spavaće sobe. “Budući da smo bili jako uplašeni, nismo uzeli puno”, kaže Rania. Noseći nekoliko vrećica s odjećom i konzerviranom hranom pješačili su 33 kilometra do Khan Younisa, naizmjenično gurajući Ranijinu 75-godišnju majku, koja je nedavno pretrpjela moždani udar, u invalidskim kolicima.

Oko 50 dana ostali su u Khan Younisu, spavajući na podu prodavnice Ranijinog brata, dok je Izrael početkom decembra izvodio neke od najintenzivnijih zračnih napada u cijelom ratu na mjesto koje su oni proglasili “sigurnom zonom”.

Gonjeni bombama, ponovo su krenuli na put, pridružile su im se porodice Ranijinog brata i sestre, pokušavajući da pronađu smeštaj u Rafahu, baš kada su počele jake zimske kiše.

Rania i njena porodica daleko od toga da su sami. Prema podacima Ujedinjenih nacija, polovina od 2,2 miliona stanovnika Gaze sada je nagurana u školama, javnim zgradama i improviziranim kampovima u Rafahu i obližnjem al-Mawasiju. Najočajniji su na ulicama.

Iako bi južna Gaza trebala biti posljednje utočište enklave, Izrael nastavlja da napada to područje. Uz kamione za pomoć, koji mogu da dovoze samo oskudne zalihe, bolesti i ekstremna neimaština su sveprisutni, kaže Rania.

U telefonskom razgovoru za Al Jazeeru, Rania je opisala bitku za opstanak u Rafahu. “Život nas je umorio. Postalo je nemoguće”, kaže ona. “Nisam samo ja. Milion Palestinaca je poput mene. A neki od njih su u još goroj situaciji.”

Hrana, voda i gorivo

Više od pola miliona ljudi u Gazi ostalo je bez hrane i sada su u neposrednoj opasnosti od gladi, saopštile su agencije UN-a prošle sedmice. Isporuke hrane, vode i lijekova zaustavljene su na početku rata, s novembarskom pauzom u borbama koja je omogućila da više pomoći uđe preko Rafaha, trenutno se podmiruje samo 10 posto potreba za hranom.

U Rafahu se život vrti oko dobijanja dovoljno hrane i vode da se preživi još jedan dan. „Kada želimo da napravimo hljeb, prvi izazov je pronaći brašno“, kaže Rania. Čak je i taj osnovni sastojak postao rijedak, a članovi porodice satima čekaju u redovima, u školi koju vodi UNRWA, koja pruža sklonište za hiljade ljudi i dijeli pomoć u hrani. Ponekad ljudi odu praznih ruku.

Još uvijek je moguće kupiti hranu, kaže ona. Ali s obzirom na to da su zalihe pri kraju, cijene osnovnih namirnica poput graha, slanutka i sira naglo su porasle, čineći ih nedostupnima većini ljudi. Nakon što je osigurana hrana, članovi porodice moraju tražiti drva za ogrjev, jer je sada nemoguće doći do goriva i plina. Rania koristi staru bačvu za ulje kao štednjak za kuhanje.

Voda iz slavine dolazi samo jednom sedmično, petkom, ali ponekad je previše prljava, čak nije za tuširanje, a kamoli za piće. Ljudi obolijevaju usljed loše prehrane i prljave vode, a veliki je broj slučajeva dijareje, gastroenteritisa i kožnih infekcija.

Zdravstvo

Rania ne izlazi iz kuće bez maske na licu. Kako vrijeme postaje hladnije, zaraza gripom ili respiratornim infekcijama može značiti smrt. Mnogi od onih koji se nalaze u školi UNRWA, u kojoj čeka u redovima za hranu su bolesni, kaže ona.

U školi postoji prostorija za medicinsku pomoć, ali ne može pružiti ništa osim paracetamola. „Nećete dobiti pomoć ako odete tamo“, kaže ona.

Ali ni odlazak u bolnicu nije opcija. Upravo sada bolnica Abu Yousef al-Najjar i Kuvajtska bolnica u Rafahu rade preko svojih kapaciteta s gotovo nimalo medicinskih potrepština. Zalihe goriva za generatore, prekinute početkom rata, još uvijek su jako ograničene.

Prenapučenost i loši sanitarni uslovi iznjedrili su čitav niz zdravstvenih opasnosti. U prosjeku, 160 ljudi koji se nalaze u školama UNRWA dijeli jedan WC, a prema podacima UN-a jedan tuš je na svakih 700 ljudi.

Ljekari navode da su mnogi zaraženi parazitima. Zarazna dizenterija, koja uzrokuje povraćanje i proljev, danas je široko rasprostranjena. Slučajevi zaraznih bolesti poput vodenih kozica, ospica i virusnog meningitisa također brzo rastu.

“Trudim se da u mojoj porodici ne bude bolesti”, kaže Rania. “Mislimo da bismo svakog trenutka mogli izgubiti nekoga od naših voljenih i bojimo se.”

Komunikacije

Bez struje, Ranijin telefonski razgovor s Al Jazeerom zahtijevao je pažljivu pripremu, koja je uključivala jednosatnu šetnju do najbliže škole UNRWA da napuni svoj telefon. Nakon što je veza uspostavljena, više puta je umalo prekinuta.

Ovo nije ništa neobično ovih dana, ponekad su Raniji potrebni deseci pokušaja da dobije svoju bolesnu majku i oca, koji su ostali s porodicom u Deir el-Balahu, kada je ona otišla u Rafah.

Trenutno je internet obično dostupan samo 10 minuta. Ranijina djeca, Rana i Mohammed, oboje imaju 22 godine, osjećaju se kao da su im se snovi raspršili, njihov svijet sada je sveden na jednu sobu u ratnoj zoni, bez načina da normalno komuniciraju s vanjskim svijetom.

Rana je studirala stomatologiju, dok je Mohammed studirao softversko inženjerstvo.

“Kažem im da nađu druga mjesta gdje mogu završiti studije, izvan Gaze, ali oni pitaju kako to mogu učiniti. Nema čak ni interneta da traže univerzitete”, kaže Rania. U svakom slučaju, pita se da li bi ih bilo gdje primili bez certifikata.

Gaza trpi konstantne prekide telefonskih komunikacija i interneta zbog udara na telekomunikacionu infrastrukturu, namjernih isključivanja i nestanka struje od početka rata 7. oktobra.

Pod blokadom posljednjih 16 godina, enklava je često poređena sa zatvorom na otvorenom, čak i prije rata.

Na pragu Nove godine, Rania, Hazem i blizanci mole se za mir. U ovom trenutku, jedino u šta je Rania sigurna jeste da neće napustiti Gazu, u vrijeme kada mnogi izraelski političari sugeriraju da se stanovnici Gaze presele u egipatsku sinajsku pustinju. Egipat je odbio prijedlog.

Ranijina sestra, Aya, koja također dijeli sobu u Rafahu, izdržala je koliko god je mogla u gradu Gazi. Na kraju je bila prisiljena otići sa svojim mužem i njihovim sinom, držeći bijele zastave i svoje lične dokumente iznad glava, kako na njih ne bi pucali dok su hodali prema jugu. Jedan ujak koji je ostao stradao je od bombi.

Rania ni ne zna da li porodična kuća, sa njenom voljenom baštom punom limuna, manga i guave, još stoji. Ali, kaže ona, spremna je da živi u šatoru usred ruševina uništenog grada. “Moja djeca me svaki dan pitaju kada ćemo se vratiti u grad Gazu”, kaže ona. „Zašto bismo išli na Sinaj? Sinaj je pustinja.”

“Ako je i Gaza pustinja, radije ćemo se vratiti tamo i ponovo sve izgraditi.”