‘U Gazi nema lijekova, imamo samo ubice i bol’

“Dok svjedočimo tragediji koja se odvija u Gazi, svaka smrt postaje poziv za žive da postanu pripovjedači, da svjedoče o boli koja nadmašuje generacije“, riječi su Palestinke Ghade Ageel, gostujuće profesorice na Odsjeku za političke nauke pri Univerzitetu u Alberti (Kanada).

U članku na sajtu Middle East Eye (MEE) rekla je da se u njenom gradu Khan Younisu, koji je prvobitno proglašen sigurnom zonom, trenutno odvija genocid, da se svakodnevno bombardira iz zraka i sa mora te da izraelske kopnene snage čine zvjerstva nad civilima u gradu i izbjegličkom kampu.

Autorica je napisala da je u toku ovog neprestanog terora njena prijateljica Abeer Barakat (predavačica engleskog jezika na Univerzitetskom koledžu primijenjenih nauka u Gazi) objavila poruku na društvenim mrežama, koja sadrži komšijin upit za tablete protiv bolova i njen odgovor: “U Gazi ne postoje lijekovi protiv bolova. U Gazi imamo samo ubice i samo bol.“

Smrt na bolničkim podovima i hodnicima

Ageel je komentirala da su osnovni lijekovi, uključujući lijekove protiv bolova, postali luksuz u Gazi.

Oni koji boluju od hroničnih bolesti, poput raka i bolesti jetre, kao i oni kojima je prijeko potrebna dijaliza, ne mogu pronaći njegu ni u malom kutku bolničkog dvorišta.

Broj ranjenih, prema podacima Ministarstva zdravstva u Gazi, dostigao je cifru veću od 50.000.

Zbog nedostatka lijekova, prostora i njege, suočavaju se sa smrću na bolničkim podovima i hodnicima.

Od početka izraelskog rata u Gazi samo 400 ljudi (što je manje od jedan posto od ukupnog broja ranjenih) dobili su dozvolu da napuste Gazu radi liječenja.

Ageel je nastavila priču o tragediji i patnjama, o mnoštvu amputacija urađenih djeci i odraslima zbog infekcije, koje je njen brat – doktor u bolnici Nasser u Khan Younisu – opisao kao nepodnošljiv pakao.

Rekla je da se stanovnici Gaze svakodnevno suočavaju sa smrću.

Priče o patnjama, koje prenose oni koji su ih proživjeli od 1948. godine, ostaju u historiji i pričaju se čak i nakon smrti onih koji su ih proživjeli.

‘Ako moram umrijeti…’

Odlučnost da palestinske priče žive prisutna je bila i kod njenog kolege Refaata Alareera, profesora engleske književnosti, pisca i pjesnika, koji je ubijen 7. decembra, zajedno sa suprugom, djecom i porodicom u kući svoje sestre u kampu Jabalija.

Njegova posljednja poema, koju je preferirao da napiše na engleskom jeziku, nosi naziv Ako moram umrijeti (If I must die).

Poema završava sljedećom porukom: Ako nam je smrt suđena, neka donese nadu i neka naša priča bude svjedok postojanosti u suočavanju s neprestanim ugnjetavanjem.